By 
Suradnja dvojice njujorških avangardnih puhača, trombonista Stevea Swella i saksofonista/multi-instrumentalista Sabira Mateena izrazito je izdašno zabilježena na recentnim izdanjima agilnog europskog izdavača Not Two. Nakon 5000 Poems inspiriranih ostavštinom pjesnika i vizionara Walta Whitmana, usledilo je i izdanje Sound Gathering u čije je redove pozvan norveški saksofonist, multi-instrumentalist Frode Gjerstad.
Iako je na Jazzinu već zahvalno određen kontekst ovih autora u recenziji spomenutog albuma, u Swellovoj bi se biografiji moglo ponoviti da je zanat naučio od trombon-artista Roswella Rudda, te pridodati još i spomen Jimmyja Kneppera i Grachana Moncura Trećeg. Afirmaciju stječe na scenama oko Knitting Factoryja i Roulettea, ergo, dobre je dvije decenije u avangardnim krugovima Njujorka…
Mateen je udaraljkaš koji je kroz visokoškolsko obrazovanje te angažman u vojnoj glazbi tijekom boravka u Los Angelesu zavolio alt-saksofon, nakon čega je dugo svirao tenor. Povratkom u Philadelphiju shvatio je da ga s Arkestrom i ne očekuje previše posla, te se dobrih osam godina opanjkavao ulicama Njujorka, na kojima je i svirao, uz gaže s reggae-bendovima, te je s vremenom počeo svirati „gerilske“ koncerte s kvartetom TEST. Danas, uz suradnje s renomiranim vršnjacima (dueti s Matthewom Shippom i Hamidom Drakeom), vodi sastave u kojima svira ženski pomladak orijentalnih glazbenica (Okkyung Lee, Naoko Ano, Jane Wang) iz radionica Johna Zorna, Anthonyja Colemana i Butcha Morrisa.
Gjerstad ulazi u priču zahvaljujući svojoj ulozi, više u kontinentalnom, nego li u skandinavskom džezu. Iako izvorno trubač, prelazi na saksofon u vrijeme svoje R&B faze, a 1980-ih preko bubnjara Johna Stevensa (Velika Britanija) upoznaje se s kontrabasistom Johnnyjem Dyanijem (Južna Afrika) i kornetistom Bobbyjem Bradfordom (SAD), te nastaje kvartet Detail. Od devedesetih godina, zahvaljujući etabliranju s kontinentalnim jazzistima (prvenstveno Peterom Brötzmannom, čiji se uzlazni arpeggio s klimaksom u alikvotama može prepoznati kao opće mjesto njegovog stila) uredno svira i snima s ritam-sekcijom Parker-Drake, a s kolegama i učenicima svojih radionica osnovao je i Circulasione Totale Orchestra, kojeg kritičari mapiraju na tragu Bitches Brew.
Album je komornjak, više u avangardi nego li organskom free-jazzu kako bi se moglo pomisliti iz ovog uvoda. Nema pulsirajućih ritmova gotovo nigdje na albumu, bubanj Davida Goulda je u ulozi oplemenitelja spektra (čak više udaraljke) tako da je sva ekspresivnost na prednjem „štitu“ kvinteta kroz iznenađujuće blage i fluidne kompozicije. Nježnost skladbe Another Beginning, a teme na albumu potpisuju trojica puhača, upućuje da su muzičari očito oživljavali ispisani materijal, utoliko dajući posla Mateenovoj flauti i alt-klarinetu u polifonijskoj improvizaciji s Gjerstadovim B-klarinetom, dok Swell teatralizira prostor trombonskim piruetama. Nije neobično zateći Mateena u kontekstu komorne glazbe, pa ni ostale prekaljene afroameričke instrumentaliste, što je već zabilježeno na Nile River Suite Dennis Gonzalez Inspiration Banda, povratničkom albumu Henryja Grimesa.
Prvi solo na After the Break preuzima Gjerstad uz drive bubnja i kontrabasa koji se prvi put jasnije čuje. Piskutav i slabe intonacije, poput turskog metalnog klarineta – da nije tako šašav bio bi iritantan. Gromko duboki vokalni skokovi trombona i saksofona preuzimaju mu riječ i prelaze u post-boperske solaže držeći se doljnjeg registra, te mi na pamet pada nadmetanje Monchura sa Sheppom na Live at the Panafrican Festival.
U cijelosti, album je zabavan, koliko i ambiciozan, a Not Two se već sada može smatrati ECM-om za 21. stoljeće.
Sabir Mateen – alt i tenor saksofon, flauta, Bb i bas klarinet
Frode Gjerstad – alt saksofon, Bb i bas klarinet
Stewe Swell – trombon
Clif Jackson – bas
David Gould – bubnjevi, udaraljke
By 
