Mesto: KC REX, Beograd / Datum: 7. i 17 maj 2017. / Foto: Filip Filipović
John Dikeman & Aleksandar Škorić

 

Kada imate festival koji istrajava dvadeset i dve godine, i koji je za to vreme predstavio domaćoj publici veliki broj izvođača nove i improvizovane muzike, onda on prerasta festivalske okvire i postaje svojevrsna institucija. Zato je vrlo zabrinjavajuće videti da posle svog ovog vremena festival ima nezanemarljivih finasijskih poteškoća već par godina zaredom, te je čak i u par navrata bilo upitno  da li će festivala uopšte i biti. Znajući da je festival započet još devedesetih, i da je bez prevelikih muka istrajao sve ove godine, postavlja se pitanje “kako i zašto (baš sad)?”. Sličnu sudbinu i probleme deli podjednako značajan i dugotrajan festival u Kanjiži, koji je pre dve godine čak morao da preskoči jedno izdanje usled uskraćivanja  sredstava iz budžeta. No, zahvaljujući veštim organizatorima kao i vernoj publici , te nemalim delom sredstvima skupljenim pod okriljem “Samoorganizacije“ dočekali smo i dvadeset drugo izdanje.

Kao promotivni i uvodni koncert, održan je nastup saksofoniste Johna Dikemana i bubnjara Aleksandra Škorića. Dikeman je već par puta nastupao u Srbiji, jednom sa bendom Cactus Truck, a zatim prošle godine i sa Universal Indians. Mladi bubnjar Aleksandar Škorić, koji od skora svira u triju Charlesa Gaylea nije nastupao na Ring Ringu do sad, ali je svojevremeno bio headliner našeg Jazzin festivala .

Već  nakon samog početka nastupa bilo je jasno da ovaj dvojac jako dobro zna šta radi i da im je zajednička saradnja prirodan korak. Nakon laganog, gotovo ritualnog uvoda nastup je nastavio silovito bez trenutka zadrške, dok je komunikacija između muzičara tekla besprekorno, kao da zajedno sviraju celog života. Dikeman svira saksofon “krvnički“ jako i prepuno energetskog naboja. Samo, nemojte zbog ovog pomisliti da se radi o nekakvom free-punk razaranju, jer, iako je njegov zvuk intenzivan, istovremeno je i vrlo iskren, dubok i ličan, bez trunke pretencioznosti. Dikeman neguje spiritualni free still nalik na kolose afroameričkog fri-džeza  iz njegovog zlatnog perioda. Ništa manje impresivan nije bio ni Škorić, ostavljajući nas sve u neverici otkrićem da kod nas postoje bubnjari koji ovako sviraju. Nije u pitanju samo energija i veština, već i izrazito spiritualni pristup muzici. Izuzev vrlo perkusivne i ritmične jurnjave po setu bubnjeva, Škorić se ne ustručava ni da zapeva. Po svom pristupu vrlo podseća na Milforda Gravesa.

Nakon dinamičnog i zahuktalog koncerta, na poziv publike duo izlazi i na bis. Tu se Škorić (čini se i čak na iznenađenje svog kolege) dohvata klavira koji je stajao negde u ćošku Rex-a, svirajući ga slobodnim impresionističkim stilom povremeno preklapajući dirke šakom ili čak celim laktom, ne bi li se zatim do bubnjeva preneo izrazito ritmičnim  hodom. U međuvrmenu se dotičući i Aylerove “Ghosts”, duo se nakon toga oprašta od publike, koja je imala sreću da prisustvuje ovako sjajnom nastupu, ovom izveštaču verovatno i  najboljem na festivalu.

(M.L.)

 

 

Prvi dan

 

Šalter ansambl je jedna od retkih pojava na našim prostorima – ansambl izvodi muziku kompozitora i improvizatora koji su okupljeni i oko ansambla i/ili godinama prisutni na sceni savremene slobodne improvizacije sa pretežno ex yu prostora, od kojih je većina publici Ring Ringa već dosta dobra poznata. Ovaj superbend improv sveta, sastavljen od čak 12 muzičara  među kojima su Roko Crnić (bas gitara, elektronika), Bertrand Denzler (tenor saksofon), Marina Džukljev (klavir), Tomaž Grom (kontrabas, elektronika), Jonas Kocher (harmonika), Samo Kutin (hurdy gurdy), Julien Mégroz (udaraljke), Srđan Muc (električna gitara, elektronika), Tena Novak Vincek (violina), Nenad Kovačić (udaraljke), Robert Roža (elektronika), Irena Tomažin (glas, elektronika) svoje muzičke ideje i koncepte razvio je na Izlogu suvremenog zvuka u Zagrebu, jednoj od ključnih manifestacija u regionu kada je reč o novoj improvizovanoj i eksperimentalnoj muzici, a njihova saradnja se, među ostalim, razvila spletom okolnosti i saradnji na festivalu Swiss Music Days i na samom Ring Ringu. Robert Roža figurira kao elektronsko jezgro ovog ansambla, sa elektronskim pasažima i centrifugalnijim dronovima, ali je ponekad poteško razlučiti od koga dopiru neki od ovih potpornijih delova.

Iako količina izvođača okupljenih oko ansambla može da zavara da se radi o muzici u kojoj dolazi do neslućenog oslobađanja kolektivne energije i divljanja eksperimentalnog improv big benda, u ovim kompozicijama najviše utisaka i opipljive atmosfere ostavljaju delovi ovih kompozicija (Denzlera, Crnića, Rože i Groma) u kojima je skoro ritualno izvajan jedan zvuk koji se dalje nijansira, ili razbijanje na soliranje, duete i trio kombinacije unutar ansambla, od kojih je upečatljiv prelaz sa Denzlerovog saksofona na  glotalne zvižduke ili grlene dronove Tomažinove, ili Kutinova amplifikacija pokretanja ručice hardi-gardija preko kontaktnih mikrofona i rezonatora koji se intenzivira u zvuk lokomotive voza a zatim prerasta u mali zamljotres koji implodira u sali Reksa. Na vrlo kratke momente ovu tišinu izvajanu organskim teksturama i proširenim tehnikama koja završi u kolektivnom dronanju prekidaju Kejdžovski odsečni šok trenuci, ili fridžezerski frikautovi iz “prethodnog života” nekih od učesnika ansambla. Glavni dojam je istraživanja fizikalnosti kratkih zvukova i tišine, kao i  potencijala slojevitosti pojedinačnih zvukova unutar ansambla što bend veoma dobro radi, ostavljajući mesta nekim od članova ansambla da svoje ideje razviju u vrlo fokusiranom okruženju i međusobnom slušanju.

 

 

Budimpeštanski bend Argo je još jedna retka zverka na festivalu a i na našim prostorima, te vredi spomenuti da se radi o još jednom ansamblu koji je počeo kao spoj muzičara i improvizatora iz regiona, Srbije, Mađarske i Grčke. Treba spomenuti da je violončelista Albert Markoš, radeći muziku za jednu predstavu, otkrio naklonost prema grčkom rebetiku, pa je u narednom periodu uspeo da okupi oko sebe muzičare kojima nije bilo strano bavljenje i sviranje tradicionalne muzike, a koji su svoje postojeće muzičke aspiracije uspeli da učine dovoljno fleksibilnim poljem za dalje istraživanje (bubnjar Aron Porteleki je svirao violu u ansamblu Mužikaš koji izvodi mađarsku narodnu muziku, pevačica Tijana Stanković je na ovom koncertu još više približila tradicionalnu vokalnu grupu Rođenice u kojoj peva sa zvukom benda, etc) te je jedan od razloga zašto neobična muzička fuzija Argo zvuči tako fluidno i uspešno. Naime, spoj raznorodnih muzičkih uticaja i tehnika sviranja i pevanja je pre svega, izraz ogromnog muzičkog entuzijazma i omnivorstva članova benda i istraživanja kako naizgled disparatni muzički svetovi mogu zajedno da prokomuniciraju i evoluiraju u riltajmu.

Nalik muzici ansambla Zeitkratzer kojima se pridružila Svetlana Spajić pre par godina na Ring Ringu, dolazi do idealnog spoja tradicionalnog i avangardnog pristupa koje ne ostavlja dojam začeća deteta iz epruvete. Rebetiko je, kao temperamentna muzika grčkog podzemlja i kafana fantastično kanalisan, pre svega, kroz magnetsko prisustvo i sjajnu vokalnu izvedbu Tijane Stanković, dok je instrumentalna protivteža takva da se stvara utisak nekakve vremensko prostorne kapsule u kojoj se mešaju podzemni sokovi fri džeza i kafanskih pevačica, protestnih muzika i jakih emocija. Posebno oduševljava način na koji Porteleki slobodno svira bubnjeve ili kontarabasista Ajtai zakulisno solira na oduševljenje publike. Muzika polako evoluira iz lokalnih narodnih pesama i a capella invokacija Rođenica preko repertoara Argo koji vrlo lako sklizne u sonične avanture slobodne improvizacije i momente oslobođenog folklora koji prizivaju mrak benda Spires That in The Sunset Rise u nešto manje veštičijem i paganskom izdanju. Mirjana Raić i Tamara Štricki Seg u dve kompozicije soliraju, i iako je jasnija demarkaciona linija između trenutaka kada se izvode lokalne narodne pesme pa se na njih nadovezuje (ili ih apstraktnije tumači improvizovani zvuk benda) i one se polako oslobođaju i u toku večeri približavaju zrelom zvuku Argo koji funkcioniše kao idealni spoj oslobođene i nezatočene tradicije, pankerske narodne energije i anarhičnog duha pobune koji bend kanališe i interpretira na veliko oduševljenje i ovacije publike.

(M.M.)

 

 

 

 

Jedan komentar na “Ring Ring 2017 (1): John Dikeman & Aleksandar Škorić / Šalter ensemble / Argo feat. Rođenice”

  1. jbt, sinoc bio dikeman sa kugelom i van weideom u triju ovde kod mene u bloku… koliko je napredovao od cactus truck/a i universal indians…. mislim, to je ta macho estetika sa preduvavanjem, ali oseca tip i ima u prstima, nije samo da duva ko mazga i drnda klapne…. shta je sasuo u gusku u chuku vremena, josh uvek ne verujem… ako ne prsne u medjuvremenu i uspe da sazri na ovoj stazi, bice opasan… mislim, i sad igra u prvoj ligi, da me neko pogreshno ne razume, nego znate na shta mislim…

    xxx

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.