Mesto: SKC, Beograd / Datum: 31.10. 2010. / Foto: Ivana Čutura

Reut Regev Poslednje večeri festivala gledali smo tri vezana koncerta u Sali SKC-a, gde su za ovu priliku bile postavljene stolice. O Reut Regev smo već naširoko pisali, recenzirali uspešni prvenac i nedavno uradili intervju. Došlo je vreme da vidimo kako će se ova mlada Izraelka, koja se sada već može podičiti epitetom jednog od tipičnih predstavnika njujorške avangardne scene, pokazati na najvažnijem ispitu, u živoj izvedbi.

Nastup u triju, uz pratnju samo bubnjara (i supruga) Igala Fonija i basiste Marka Petersona, stavlja pred Regev težak zadatak popunjavanja „rupa“ nastalih odsustvom harmonskog instrumenta. S tim problemom je Izraelka sasvim uspešno izašla na kraj, jer iako je relativno nov akter na džez sceni, ona deluje zaista suvereno i iskusno u svojoj izvedbi. Posebno se to odnosi na jako visok nivo interpretacije koja u tehničkom pogledu parira iskusnim bap-trombonistima, dok njen osećaj za avangardu istovremeno donosi pregršt za džez nekonvencionalnih rešenja.

Ako se istovremeno doda i stabilan gruv koji ova trojka puna entuzijazma isporučuje, dobija se zaista fin ugođaj – za onoga ko to voli. Potpisnik ovih redova (Z.D.) je ipak za nešto dublju harmonsku eksploataciju (pri čemu se, daleko bilo, ne gadi ni dobrog gruva), pa da li zbog malog zasićenja gomilom koncerata odgledanih u prethodnih četiri dana, ili nestrpljenja da se čuje i vidi naredni izvođač, ostao je manje-više ravnodušan doživljenim.

Materijal koji je bio zastupljen potiče gotovo isključivo sa hvaljenog This is R Time, a tu je bila i jedna nova kompozicija koja igrom slučaja nosi naziv Montenegro – inspirisana je usisivačima u jednom crnogorskom hotelu, gde je Reut boravila prilikom prošlogodišnje turneje sa bendom Elliotta Sharpa.

Reut Regev

 

Nastup je otvoren temom Elephant Steps, a nastavljen slično – pomerenim fank gruvom  Nutcase Scenario. Možda najinteresantniji momenat koncerta je bilo ubedljivo izvođenje komada Paradise, na kome se Reut ne libi ni korišćenja elektonskih pomagala i oktavera. Angažovanje prezauzetog gitariste Davida Phelpsa, jednog od bitnih aktera ploče This is R Time bi bilo verovatno nerealno za očekivati, ali uključivanje u priču još jednog instrumentaliste bi sigurno dodatno doprinelo intenzitetu svirke. Trio, nažalost, nije uspeo da iznudi bis inače raspoložene publike.

Kolosalni problem sa zvukom u sali namerno nisam hteo da potenciram do teksta o nastupu Jasona Morana i njegovog Bandwagona (bez obzira što smo dve večeri pre ovoga bili svedoci traćenja benda kakav je Azymuth). Jer i sam Moran je na tonskoj probi između dve svirke pomalo skeptično vrteo glavom shvatajući da će koncept slojevitosti, detaljnosti i kompleksnosti, koji su glavni kvaliteti svirke njegovog benda, biti teško sprovesti u delo u ovom hramu neakustike.

bjf (14)

Zasmetalo je to grdno na uvodnoj Blue Blocks (kojoj je po običaju prethodio intro pušten sa Moranovog mini-diska, neoficijalnog četvrtog člana benda), ali prisutnima nije preostalo ništa drugo do da se brzo naviknu na zvuk i koncentrišu na izvođačke kvalitete benda. Kakav gruv je bend u stanju da stvori, samo je nagovešteno u narednoj Blessing The Boats (autorskom delu Moranove supruge), koju svojim neobičnim bas istrumentom naizgled neformalno vodi korpulentni Tarus Mateen. S druge strane ga prati Nasheet Waits, prototip modernog bubnjarskog heroja, koji je u stanju da isporuči gruv kakav bi svaki fank bend poželeo, a istovremeno i svinguje toliko tradicionalno da bi ga i Wynton Marsalis prigrlio u svoje konzervativno jato.

Kao pijanista, Moran je izgradio sopstveni stil koji na neobičan način prepliće jako slobodnu improvizaciju i uticaje iz vremena začetka džeza, obilato se predajući novim stremljenjima u muzici, ali ne bežeći po svaku cenu od mejnstrima. Ne gadi se ni etikete „novi Monk“ koja se mu se često pripisuje, već posvećeno podupire teoriju izvodeći Monkovu ljubavnu temu Crepuscule With Nellie na način koji bi pijanističkoj legendi, siguran sam, itekako imponovao.

Tarus Mateen

Uvrnut smisao za humor, ali i skoro telepatska komunikacija prilikom improvizacije, pokazuju svoje lice u neočekivanom džemu preko disko-fank (polu)hita Ice Cream Castles benda The Time, puštenoj putem mini-disk uređaja. Upravo su to momenti koji pokazuju šta treba posedovati grupa da bi bila shvaćena kao ozbiljan bend (lekciju je par večeri ranije održao i spektakularni Wayne Shorterov kvartet).

Nekome će se odsustvo komunikacije sa publikom učiniti pomalo nadobudnim, ali za takav stav se Moran odlučio mnogo pre beogradskog koncerta. Nastup je završen uz burnu reakciju prepune sale a bend izlazi čak i na bis, koji je zvučao toliko zapaljivo i moćno, da je i najvećim skepticima izmamio osmehe blaženosti na lica. Nagrada MacArthur fondacije i nezvanična titula genijalca definitivno je ove godine otišla na pravu adresu!

Za finale festivala kaparisan je švedski sastav Magnus Lindgren „Batucada Jazz“. Odmah nakon veoma uverljivog koncerta Jasona Morana i ekipe, ovakav izbor je delovao kao drastičan pad – čak i po sniženim standardima klupske svirke, koja je dominirala ponoćnim programom. Niti je bilo kvalitetnog gruva, niti su solisti bili naročito zanimljivi, a „harizma“ je ostala ograničena na Magnusovom hip-šeširiću.

Svirku njegovog benda najlakše je označiti kao „lounge“ u najširem značenju te reči. Dakle, ona neutralna muzika koja svira s radija dok ispijate hladni nes sa šlagom u fensi kafiću, vozite se liftom u hotelu s pet zvezdica, sedite u čekaonici kod manikira…nastavite niz sami. Za razliku od prethodnih večeri, ni publika nije bila preterano euforična, pa se može bezbedno reći da je ovo bio najlošiji koncert ponoćnog programa ovogodišnjeg BJF-a.

Magnus Lindgren „Batucada Jazz“ .

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.