fred frith Fred Frith je neko uz koga slobodno možemo da pridružimo epitet „avangardno“, a da ne zapadnemo u profanizaciju izraza, ili u dilemu u vezi s njegovim muzičkim sopstvom. Pored sviračkog umeća, inovacija na polju tretmana gitare, komponovanja i „moderne arhitekture zvuka“ , pripisuje mu se i uspešan poduhvat proširivanja granica slobodne improvizacije iz domena džeza u domen moderne „umetničke“, rok i nojz muzike. Za razliku od drugih priznatih stradalnika na ovom putu (Derek Bailey, Henry Kaiser itd.) shvatio je da je postojanje melodije kao centripetalne sile ključno u njegovom radu. Iako je ova komponenta bila prisutna već na samom početku njegove karijere sa avant-prog pionirima Henry Cow, tek osamdesetih pobornici slobodne improvizacije istakli su da u Frithovom radu ima isuviše toga temom sputanog i navođenog da bi se oni mogli u potpunosti poistovetiti sa njim. Put od improvizatora-izvođača do kompozitora-eksperimentatora posut je trnjem elitističke kritike…

Kao kompozitor, Frith razvija niz postupaka kao što je, na primer, „melody extraction“, koji objašnjava kao razvijanje kompozicije korišćenjem materijala centralne melodije u hronološkom, produženom sledu, pri čemu note stoje u nizu bez nužnog stvaranja harmonske celine. Ovim kompozitorskim postupkom Frith pravi odmak od tehnika koje se tradicionalno vezuju za sinove i kćeri „istorijske avangarde“, poput serijalizma.

Glavni pravac njegovog muzičkog razvoja pratimo i na Nowhere/Sideshow/Thin Air, šestom albumu muzike plesnih komada za tri različite postavke. I on i njegova dugogodišnja saradnica, izuzetna violinistkinja Carla Kihlstedt (koja je prisutna na celom albumu osim u sekciji Thin Air) svesno žrtvuju svoju virtuoznost zarad dobrobiti kompozicije, koristeći minijaturne kompozicijske otklone i puštajući ih u vrtlog kontrapuntalnih snopova gitare, basa, violina, klavijature, semplova („foundscapes“), udararaljki i glasa.

Frithova maksima da solista treba da „gospodari muzičkim prostorom, a ne da ga popunjava“ rezultirala je na ovom albumu mnoštvom minijatura unutar kompozicija uz koje se gotovo može pevušiti/zviždati. Ovakav pristup savršeno se poklapa sa mišlju koju je izneo u jednom intervjuu, gde je rekao da građu treba rasporediti tako da se omogući plesačima da „dišu“. Činjenica da su koreografi uključenih komada, po Frithovim rečima, i sami pobornici „dekonstrukcije melodije“, umnogome je doprinela organskom saobrazju čitavog projekta. Uz izraze „hronologija“, „disanje“, „gospodarenje prostorom“, logično nam se nameće i izraz „sineastično“, i Frith ne beži od te odrednice, budući da je za njega čitava moderna civilizacija pretežno vizuelna po svom karakteru i pojavnosti. Iako odrednica „filmično“ obavezno ima i konotaciju koju joj je udelila dominantna pop kultura, slušalac može da priloženim kompozicijama pristupi kao onome što one jesu: lepota kao uzvišenost traganja i izgaranja na životnom putu kompozitora.

 

 

Fred Frith – električna gitara, akustična gitara, bas, klavijature, perkusije, kompjuteri, semplovi, radio, trčanje, bas mbira, low-grade violina, glas

Carla Kihlstedt – violina

Gail Brand – trombon

Fred Giuliani – semplovi

Hande Erdem – violina

Theresa Wong – violončelo

4 komentara na “Fred Frith – Nowhere/Sideshow/Thin Air (ReR Megacorp)”

  1. I 2005. na ringringu melodija bješe u prvom planu, virtuoznosti tek na šačicu, sjajan koncert. Odličan tekst..

  2. odličan txt, slažem se, ali ti je izmaklo koliko je Eno utjecao na njega, te s time prog i new age, a mogao bih shvatiti ako tu podrazumijevaš ovo pjevušenje i zviždanje, tj. ambijentalne vinjete?

  3. u pravu si, ta komponenta njegovog zvuka je sveprisutna u njegovom stvaralastvu, zaboravio sam da album pozicioniram i prema njoj.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.