bill dixon Na omotu prvog albuma projekta Michaela Mantlera, The Jazz Composer’s Orchestra, snimljenog 1968. godine, Timothy F. Marquand je u svom eseju postavio zanimljivo pitanje: zašto Amerika oseća da još uvek mora da gleda u Evropu kada se priča o ozbiljnoj muzici? Zašto je džez i dalje shvaćen kao muzika za klubove i kultura skopčana sa seksom i drogama, kada je odavno postao mnogo više od toga? Zašto džez nije prepoznat kao američka klasična muzika?

Četiri decenije kasnije, džez je muzika koja dobacuje do festivala i koncertnih dvorana, ali pitanje njegove akademske težine, i pored nesumnjivog akademskog prisustva, i dalje je tu. Naravno, ono ne mora da bude bitno slušaocu koji bi samo da sluša dobru muziku bez obzira na pedigre, no najnoviji (dvostruki) album osamdesetčetvorogodišnjeg trubača Billa Dixona prosto vapi za promišljanjem ove teme. Na kraju krajeva, u pitanju je džez ploča koja više podseća na američku akademsku kompoziciju jednog Mortona Feldmana nego na znojavi, seksom i fankom nabijeni kafanski gruv.

Dixon, nekada slikar i osnivač Esnafa džez kompozitora, saradnik njujorških teškaša poput Archieja Sheppa i Cecila Taylora, napisao je za svoj mali orkestar više od sat i po muzike koja sa Feldmanovim stvaralaštvom deli mirnoću, eleganciju i glacijalnu sporost. Ovo je muzika koja više zvuči kao da sama izrasta iz tišine, nego što je sviraju muzičari. Ovo je muzika (uglavnom) bez ritmova, bez tema, bez solista, muzika atmosfere, discipline i zvučnog prostora.

Pitanje da li je ovo uopšte džez gotovo da se nameće kada se prepozna da u ovom zvuku nema ni „narativa“, da duvačka sekcija meditira nad dugačkim, jednoličnim tonovima, puštajući boji i teksturi da komuniciraju sa slušaocem. Vibrafon, kontrabas i bubnjevi u pejsaž naslikan zamišljenim trubama i klarinetima unose element grča i promene, ali, i ovo je vrlo bitno za pravilno ocenjivanje ove ploče, o nekakvom ekspresivnom zanosu nema ni govora.

 

 

Tapestries… je album koji, dakle, vrlo ozbiljno shvata svoj naslov, puštajući u divljinu muziku koja niti vodi niti ide nekuda. Ovo je muzika kao okruženje i raspoloženje, ne kao zagonetka i razrešenje. Međutim, ovo je i prkosno džez ploča, baš zato što se posle početnog šoka veoma dobro prepoznaje da ovo nije Feldman, da ovo, uprkos impresionističkim tonovima, nije Debussy, da ovo, uprkos svečanoj ozbiljnosti, nije Mahler. Dixon je Afroamerikanac sa stažom u džezu dužim od pola veka. Njegove tapiserije za mali orkestar su džez zato što su one, posle svega, porcije dobro kontrolisane anarhije, igre muzičara koji umeju da sviraju u gestovima, čak i kada im šef orkestra dopušta veoma malo sviranja na albumu.

Ponegde je ova razigranost šokantna, na primer u Slivers, kada Warren Smith malo presvirava na vibrafonu, ali zato na drugim mestima ona dolazi prirodno i muziku produbljuje, ne dopuštajući joj da se uspava u svojim lutanjima tamnim horizontima kontrabasa, bas trube, fligelhorne i kontrabas klarineta. Allusions je, recimo, komad u kome je elektronsko procesiranje zvuka u realnom vremenu vulgarno nametljivo, ali ova sirovost bez greške pali, pa je i međuigra kontrabasa, marimbe i truba u drugoj polovini kompozicije oslobođena potrebe za pažljivim hodanjem na prstima. Naravno, Phrygian II koja izrasta u punokrvni fri-džez frikaut je možda najbolji primer kako Dixon ume svoju kompoziciju da pogura sve do granice paradoksa a da ne izgubi ni trunku meditativne elegancije.

Tapestries… je album koji veličanstvenost krije ispod slojeva ledenih, tamnih zvukova naizgled beskonačne dužine. Njegova fantastična dubina definitivno nije za svakoga, ali slušalac željan bestelesnih iskustava a i dalje privržen igri, toplini, pa i duhovitosti, biće bogato nagrađen.

 

 

Bill Dixon – truba, elektronika

Taylor Ho Bynum – kornet, flugelhorna, bas truba, pikolo truba

Graham Haynes – kornet, flugelhorna, elektronika

Stephen Haynes – truba, kornet, flugelhorna

Rob Mazurek – kornet, elektronika

Michel Conte – kontrabas klarinet, bas klarinet

Glynis Loman – violončelo

Ken Filiano – kontrabas, elektronika

Warren Smith – vibrafon, marimba, bubnjevi, timpani, gong

4 komentara na “Bill Dixon – Tapestries for Small Orchestra (Firehouse 12)”

  1. Ljepo. Volio bih čuti ovu ploču. Bill Dixon je vrlo, vrlo orginalan autor. Kolosalno apstraktan. Slušao duete sa Tony Oxlyem na perkusijama i kvartete gdje su im pridodani William Parker i Barry Guy na kontrabasu.

  2. Uz ovaj dupli CD dobija se i DVD sa snimcima proba i studijskih sesija te mnogo Dixonovog promišljanja & mudrovanja o muzici. Vredi dati pare!!!

  3. uf dixon je … dixon….

    skinucemo ovo…

    jos jedna pohvala smiljanicu i za ukus i za stil pisanja…

    sjajno!!!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.