By 
Upravo sam se vratio iz londonskog Sohoa gdje sam otišao slušati kvartet američkog tenor saksofoniste Scotta Hamiltona u poznatom Pizza Express jazz klubu. Više je razloga bilo zašto ta pustolovina – jedna od važnih i činjenica da je ovaj vrhunski mainstream solista u mnogo navrata surađivao sa „našim“ trubačem Duškom Gojkovićem, i sa njim snimio recentno u Njemačkoj dva odlična CD-a. Pred koncert, a bio je to zadnji u seriji od šest gigova, sa uvijek istom mu engleskom ritam sekcijom sam razgovarao sa njim. Bio je nekako i radostan i žalostan. I odmah mi rekao da je cijelu seriju tih koncerata posvetio upravo ovom trubaču sa kojim je djelio slične temeljne poetske postavke.
Dva sata vrhunske svirke, prekrasnih balada ponajprije, jedne profinjene elegancije, melodijske inventivnosti i sočnog swinga su ta četvorica mogu reći pravih „mačora“ kreirali te večeri. Ali već nakon uvodne skladbe Hamilton je rekao da nas je Duško Gojković napustio, najavio mene u publici i odsvirao emotivno baladu „I’ll Close My Eyes“, koju nalazimo i na CD-u Tight But Loose iz 2011. godine. Suze su same navirale i nisam ih mogao zaustaviti. Duško je tako počašćen hommage-om u centru Londona, a klanjali su mu se sve odreda najbolji od najboljih.
A u blizini tog kluba se nalazi i čuveni Ronnie Scott jazz klub u kojem je Gojković u više navrata trijumfirao – ponajviše sjedeći u trubačkoj sekciji jednog od najboljih big bandova u povijesti – onoga koga su u Evropi vodili američki bubnjar Kenny Clarke i belgijski kompozitor i pijanista Francy Boland.
Kao grom iz vedra neba javili su da nas je 5. aprila u 92. godini života zauvijek napustio jedan od najvećih umjetnika koje je dala ova sredina – trubač, krilničar, leader, coleader, skladatelj, aranžer, dirigent Dušan-Duško Gojković. Bolna je to vijest za mene koji sam odrastao uz njegovu divnu glazbu, uz jazz koga je stvarao od poslije II svjetskog rata naovamo, sve do prije par godina kada je konačno u dubokoj starosti odlučio da prekine sa umjetničkim djelovanjem. Sedamdesetak godina umjetničkog rada i svo to vrijeme u vrhu jugoslavenskog, europskog i svjetskog jazza!
Još u gimnazijskim sam danima koncem 60-tih na rasprodajama kupio nekoliko ploča na kojima je bila snimljena muzika koju je stvarao taj velikan svjetske jazz scene – Belgrade Blues prije svih, potom Swinging Macedonia i okteta sa Kennyjem Clarkeom i Francyjem Bolandom… a onda će doći sa svojim sekstetom u Sarajevo i održati nezaboravan koncert u tadanjem Domu JNA. Slušajući čarobni, meditativni zvuk njegove trube, njegove originalne kompozicije i aranžmane definitivno sam odlučio da se posvetim glazbi i sam i krenuo pisati o njoj; o jazzu posebno.
Početkom ćemo se 70-tih godina sresti osobno na jazz festivalu u Ljubljani i krenuće jedno prijateljstvo koje je trajalo sve do njegovog odlaska (zvao sam ga 2 dana prije smrti u dom u kome je živio i bio je veseo i radostan kao i uvijek, rekavši mi da upravo skicira neke nove big band aranžmane). Otada smo se redovito sretali ovdje i ondje. Vraćao se u svoju Bosnu sa radošću surađujući u mnogo navrata sa našim radijskim orkestrom ili snimajući u studijima. Sakupljao sam njegove brojne ploče, knjige i svjetske jazz enciklopedije u kojima je bila zastupljena njegova opsežna biografija. Rat mi je odnjeo njegovih 200-tinjak izdanja na kojima se pojavljivao ili u ulozi leadera i coleadera ili, pak, sidemana – sve od davnih dana kada je studirao u Bostonu, preko big bandova Woodyja Hermana i Maynarda Fergusona, potom povratka u Europu, gdje djeluje u Njemačkoj punom, snagom i kao vrhunski trubač i kompozitor širokog opusa – od malih sastava pa sve do big bandova i simfonijskih orkestara. I nastojao sam da svake godine ga vidim barem jedanput na sceni i uživao u novim albumima koje je redovito izdavao za svoju etiketu ENJA Records Gmbh. U Muenchenu u kojem je godinama živio sa suprugom Ingom – a kojoj će posvetiti jednu od svojih najljepših balada.
Gojković je kako je znano rođen u Jajcu 1931. godine, rastao je u Beogradu, sredinom 50-tih je otišao u Njemačku, potom i na studij jazz kompozicije u Ameriku na čuvenu jazz akademiju u Bostonu. Ostaće nekoliko godina u USA svirajući sa skoro svim važnijim američkih jazz solistima, vratiti se u Evropu sredinom 60-tih i nastaviti djelovati po cijelom svijetu, uključno sa Japanom gdje je bio iznimno popularan i gdje je redovito snimao ploče. Njegove ploče poput „Swinging Macedonia“ iz 1966. godine će biti krucijalne za nešto u ćemu će biti jedan od pionira – spajanju modernog jazza ( be-bopa, coola, swinga!) sa elementima muzike koju je sa sobom donjeo sa Balkana. Čitav niz skladbi na tom planu ga otkrivaju kao vrhunskog stilistu, ali paralelno on je bio na svom terenu i kad je pisao klasične be-bop, swing aranžmane, podjednako se dobro snalazio i u bluesu i u latino-američkim ritmovima i melodijama, koje je jako volio. Njegova pjesmarica koja je prije par godina izašla u Beogradu otkriva svu ljepotu njegovog originalnog kompozitorskog i aranžerskog talenta. A onda iznad i prije svega taj magični zvuk njegove trube i krilnice, ta balkanska melankolija i ekspresivnost, neskrivena melodijska inventivnost i vrhunska tehnika su određivali sve što je stvarao.
Mogu biti ponosan da je dio njegovog opusa bio u fokusu moga istraživanja koga sam ove jeseni prezentirao na jednoj od sesija međunarodnog muzikološkog simpozija „Muzika u društvu“ u Sarajevu. Analizirao sam njegovu ljubav spram Bosne iskazanu obradom sevdalinki “ Bembaša“, koju ćemo naći u više verzija (kvintet, sekset, big band) i „Mujo kuje….“, koja je njegovoj verziji nosi ime „Doboy“, kao posveta gradu u kome će kratko živjeti sa roditeljima, te jedna tema u srednjem tempu kojoj je dao naziv „Bosna Calling“; a čiji je naslov nastao spontano na otoku Hvaru u malom gradiću Pitvi Zavali u kome će kasnije i sam izgraditi vikendicu. U vrijeme kada nije bilo telefona, osim onoga u mjesnoj zajednici, netko ga je zvao na taj telefon i kada je pitao tko je na liniji odgovorili su mu samo „Bosna zove“. Odmah je dao to ime novoj skladbi koja se upravo rađala.
Prije sam se jedno sedam godina otpravio u Beč i proveo sa njim i njegovim kvintetom, koji je tri noći punio elitni jazz klub „Jazzland“. Bili smo po cijeli dan skupa, uživao sam gledajući kako se vrhunski profesionalac sprema za nastupe, pažljivo ih priprema i koliko od sebe daje sve na sceni. Iako je već tada bio u dubokim godinama, zvuk njegove trube je bio svjež, inspirativan i uzbudljiv. Svakog dana je birao svoje nove skladbe, ali moju molbu da se obavezno svira meni tako draga latino balada „Inga“ je bila uslišana.
Bio je uvijek plemenit, seriozan prijatelj koji je držao do odanosti jednog spram drugog i tako sve do danas. 60-tih sam ga prvi puta kao gimnazijalac gledao u tadašnjem Domu JNA u Sarajevu sa sjajnim sekstetom, a onda i lično sreo na jazz festivalu u Ljubljani s početka 70-tih i naše prijateljstvo je raslo, raslo i raslo. Sakupljao sam panično sve o njemu – i ploče (a vlasnik je diskografije koja sugurno broji 500-tinjak naslova!), išao na koncerte i NIKADA, BAŠ NIKADA me nije razočarao. Uvijek je njegov umjetnički doprinos bio na svjetskoj razini. Posebno zadnjih 20-tak godina Gojković je već u zrelom dobu djelovao sve mlađi i mlađi, snimao je ploče i imao produkcije na iznimno visokom nivou – dobijao nagrade za nove diskografske poduhvate i koješta još. Trubač, krilničar, kompozitor, dirigent, leader malih sastava i big bandova, sideman i vođa – jedna fascinantna karijera jednog od najuspješnijih u svjetskim razmjerama umjetnika uopće sa naših prostora.
Stavljam ovdje u Londonu njegove ploče na gramofon i slušam ih duboko ožalošćen, neka Ti je vječna slava dragi Duško i hvala za svu divnu muziku koju si nam poklonio i sve divne trenutke koje sam proveo sa Tobom i sa suprugom Ti.
*********************************************
Svojoj priči o fascinantnoj karijeri Duška Gojkovića bih dodao još i ovo: davno nekada sam u prodavnici Prosvjete u Sarajevu kupio puno jazz ploča, među kojima i onu koju je Woody Herman jazz orkestar snimio u junu 1965. godine, u poznatom klubu Basin Street West u San Franciscu. Ploča nosi naziv „Woody’s Winners“ i donosi nam eksplozivni nastup jednog od najboljih izdanja ovog slavnog swing orkestra. A u trubačkoj sekciji je sjedio i naš Duško Gojković. I ne samo bio članom te sekcije, nego se predstavio i kao vrhunski solista i kompozitor. Uptempo bluesy skladbu “ Woody’s Whistle“ potpisuje kao kompletan autor, a uz to i solista uz vatrenog saksofonistu Salvadorea Nistica, sa kojim će odmah nastaviti raditi preselivši se u Njemačku. Mnogi od kritikâ smatraju ovaj album jednim od najboljih u karijeri ovog jednog od največih jazz velikih orkestara u povijesti jazza. Na koncu skladbe se pojavi i bandleader pušući u zviždaljku. 34-godišnji solista tek pridošao iz Europe i sa studija kompozicije na Berklee College of Music u Bostonu blista u punom sjaju :
·
By 
