Mesto: Studio 6 Radio Beograda, Jevrejski Kulturni Centar “Oneg Šabat“, Beograd / Datum: 17-21.5.2023 / Foto: Duško Vukić i Stanislav Milojković

Thomas Lehn/Marcus Schmickler, foto: Duško Vukić

DAN 1

Za koncert grupe TiTiTi i Marine Džukljev, na otvaranju Ring Ring Festivala, tražila se „karta više“. Mesta na obaveznom spisku za Studio 6 Radio Beograda popunila su se za svega par dana od pokretanja Facebook eventa, što i ne čudi imajući u vidu lep povod – otvaranja omiljenog festivala domaće avangardne publike. Nije bila zanemarljiva ni reputacija Marine Džukljev kao već dobro poznate protagonistkinje ovdašnje scene, koja je više puta nastupala na Ring Ringu, ali i u brojnim drugim kontekstima u Beogradu i matičnom Novom Sadu.

Njen se uticaj naročito dobro video zahvaljujući strukturi nastupa – koncert su otvorili TiTiTi kao trio, da bi im se u odgovarajućem trenutku priključila i momentalno unela dodatnu vrednost. Trio se kretao mahom u okviru konvencija fri džeza šezdesetih godina, da bi  s uplivom klavira došlo do značajnog širenja zvučne slike u različitim smerovima. I same kompozicije koncipirane za kvartet odisale su većom kompleksnošću, dok je nekoliko soloa Marine Džukljev prikazalo ovu muzičarku u veoma opuštenom sviračkom izdanju, u laganoj kretnji između brzih fri pasaža i delikatnijih momenata u kojima bi se preplitali talenat za melodiju i varijacije u glasnoći zvuka. Tako se i svirka suptilno stilski pomerila od Ornettea Colemana ka Archieju Sheppu, sa prstohvatom evropskog slobodnog džeza 21. veka.

Nikola Marković

DAN 2

Redovni pohodi na Saalfelden Jazz Festival pružili su nam jako dobar uvid u snagu austrijske džez i improv scene. Iako je samo ime benda /kry inicijalno zvučalo nepoznato, pogled na  njegov sastav otkrio je  prisustvo, iako mladih, ipak prekaljenih vinovnika bečke kreativne scene – basiste Philippa Kienbergera i bubnjara Alexandera Yannilosa. Ono što, ipak, daje posebnost ovom bendu u moru sjajnih austrijskih eksperimentatora je upravo njegov treći član, iranska klarinetiskinja Mona Matbou Riahi. Eksplozivan i elektronikom često do neprepoznatljivosti obojen zvuk njenog klarineta suvereno se nadograđuje na zvučne slojeve i nemilosrdnu ritmiku dvojice saboraca. Od kamerne muzike preko avant-prog roka do niše apsolutno slobodne improvizacije, /kry se ovo veče, na zadovoljstvo lepo ispunjene sale Jevrejskog kulturnog centra prirodno kretao između kontrolisanosti i nesputanosti. Bila je to divna dobrodošlica na, istina, drugo veče festivala, ali prvo u njegovom prirodnom staništu u kome se svi rado nanovo podvrgavamo identičnim ritualima u društvu poznatih “dežurnih krivaca“.

Time da je neposredna živa razmena dobrih muzičkih stvari, posebno u domenu džeza, između Srbije i Hrvatske prosto neophodna, bavili smo se u više navrata na našem sajtu. Ring Ring je ponovo probio led (doduše uz pomoć EU projekta EFFEA osmišljenog da podrži mlade umetnike), te nam doveo jednog od najinteresantnijih i najodvažnijih mladih hrvatskih muzičara, Ivara Robana Križića i njegov internacionalni projekat IRK Performing Reflection.  

Križić je utoliko specifičan što se problematikom improvizovane muzike ne bavi samo iz ugla muzičara koji, prirodno za muziku kojom se bavi, želi da istraži krajnje granice svog instrumenta i njegovo mesto u sastavu u kojem svira. Križić je, naime, u improvizovanoj muzici i teoretičar, naučnik i psiholog. Na primer, njegova želja da sebe kao muzičara stavi direktno među konzumente njegove umetnosti i time u pokušaju da delom ukloni hijerarhičnost u odnosu izvođač-slušalac dovela je do ideje da koncert počne šetajući sa svojim kontrabasom kroz publiku, te vraćajući joj se u još par navrata.

Nivo i razlog neprijatnosti koji je moguće proizvesti prilikom jednog ovako potpuno slobodnog performansa kakav je IRK Performing Reflection za ovo veče odabrao, očigledno je još jedna tema koja Križića kopka. Bez mnogo muke i nelagode Križićeve postulate je testirao ekscentrični bubnjar Bojan Krhlanko, koji se u svojim igrarijama nije libio ni sitnih vulgarnosti.  Ako bendu pridodamo jednog od naših najtalentovanijih improvizatora, trubača Nikolu Vukovića i iskusnog elektroničara i istraživača na polju improvizacije, Austrijanca Thomasa Grilla, ostaje nam samo da zaključimo da smo ovo veče svedočili improv koncertu najvišeg nivoa koji razlikuje ozbiljne igrače od diletanata.

Zlatan Dimitrijević

DAN 3

Prijatno prolećno veče, posle većeg dela tmurnog i kišovitog maja, donelo je optimizam i pozitivne vibracije u vazduhu. Nije ni čudo da se to odrazilo i na sam festival, s obzirom da nas je dočekao dupke pun Jevrejski kulturni centar „Oneg Šabat“, ispunjen do poslednjeg mesta vidno raspoloženom publikom. Na binu izlazi osnivač i glavni organizator festivala Bojan Đorđević, koji je kratko prokomentarisao svoje oduševljenje brojnošću prisutnih i najavio prvi koncert večeri. U pitanju je švedsko-danski Jesper Nordberg Trio koji mu je privukao paznju prilikom selekcije programa, ispunivši i ovogodišnje „pravilo“ festivala, a to je fokusiranje mahom na mlade talentovane umetnike.

Ispred bine, u ravni sa slušaocima, praćeni srdačnim aplauzom, ozarenih lica i vidno iznenađeni masovnim odzivom, izlaze Jesper Nordberg (kontrabas), Stefan Pöntinen (violina) i Ruhi Erdogan (truba). Odmah nam postaje jasno da je kontrabasista taj od koga sve kreće, grana se i usložnjava, istovremeno čineći potporu ostaloj dvojici muzičara. Prvih nekoliko minuta koncerta obeleženi su nekom vrstom introa u vidu njegovog striktnog tretiranja kontrabasa gudalom.

U pravom trenutku, izbegavši rizik razvodnjavanja, kao pratnja, prevlačenjem svojim gudalom preko žica, uključuje se i violinista, stvarajući tako prostora za trećeg člana. Mladi trubač se ubrzo, dugim melanholičnim tonovima etno prizvuka, priljučuje ovom, do tada, duetskom razgovoru dva žičana instrumenta. U prvi mah odmereno i nekako stidljivo, a potom sigurnije, stabilnije i primetno izražajnije, obasipajući nas zvucima koji razgaljuju dušu.

Asocijacije i reference su brojne, posebno u trenucima kada truba postaje prostranija/šira i slobodnija, praćena upornim jednoličnim ritmom kontrabasa koji unosi dozu hipnotičnosti u mešavinu skandinavskih, balkanskih/romskih i turskih etno motiva. Ovaj segment njihove muzike zasigurno možemo povezati sa mestom življenja i stvaranja, interesovanjem, pa i poreklom muzičara. Provejavanje dašaka tradicija različitih naroda je prisutno tokom celog koncerta, a u njihovom naglašavanju vodeću ulogu ima trubač, zatim i violinista, posebno u momentima aktivnijeg angažovanja.

Pedesetak minuta prijatne, pitke, na trenutke i „zaoštrene“ svirke, koja nam je dala nagoveštaj u kom pravcu momci mogu da se kreću u budućnosti, ostavilo je pozitivan utisak na sve prisutne. Publika je znala da pokaže zahvalnost nagradivši gromkim i dugotrajnim aplauzom vidno zadovoljne članove trija.

Otomo Yoshihide, foto: Duško Vukić

Posle kratke pauze za standardno sumiranje utisaka, na binu izlazi živa legenda eksperimentalnog/improvizovanog/elektrokustičnog/avangardnog/nojz zvuka Otomo Yoshihide, u društvu dosta mlađeg alt saksofoniste Chrisa Pitsiokosa – njujorčanina sa trenutnim sedištem u Berlinu. Ni Chrisu nisu strani otkloni od tradicionalnog stvaranja muzike,  eksperimentisanje sa dugotrajnim tonovima i bukom, kao i korišćenje elektronskih sredstava izražavanja i elektroakustičnih tehnika. Otuda i prirodna saradnja sa dosta starijim kolegom sa Dalekog Istoka, koji je već nekoliko puta nastupao u Beogradu. Koncert njegovog kultnog nojz benda Ground Zero na drugom Ring Ringu, koji se i dan danas prepričava, predstavlja neku vrstu polazišta i osnove na kojoj i počiva ovaj festival.

Na bini smo i pre koncerta mogli da vidimo „alate“ spremne za „eksploataciju“. Na jednoj strani  su alt saksofon i lap-top, a na drugoj električna gitara, dva gramofona i mikseta, kao i još kojekakve sprave i naprave teško vidljive iz pozicije publike. Sve je spremno za početak dugo iščekivanog koncerta.

Koncert je počeo, i to kako – bez nepotrebnog uvoda, upoznavanja publike i „ispipavanja“ terena. Pravo u centar – konkretno i efektno, i izvan žanrova – u međuprostoru buke i improvizacije. Otomo spontano i sa lakoćom manipuliše gramofonima i miksetom, „svirajući“ ih na načine koji su prosto neuhvatljivi. Prisustvujemo njegovoj konstantnoj aktivnosti bez praznog hoda – menjanju ploča, povlačenju reglera, udaranju po gramofonima i stolu, izvođenju svakakvih trikova teških za praćenje i tumačenje, a sve pravovremeno i svrsishodno.

Podstaknut nojzičnim vibracijama i pulsacijama, trudeći se da mu parira i uzvrati komunikaciju, nastupa Chris koji iz svog alta izvlači maksimum maksimuma „terajući ga“ i da pišti, vrišti, ciči, jauče… Nekada su njegovi tonovi izuzetno dugi – čini se beskrajni, na granici fizičke izdržljivosti, a nekada kratki, brzi i odsečni – rafalni. Istovremeno primećujemo da prethodno odsvirana, pa nasnimljena deonica saksofona u realnom vremenu, „izlazi“ iz laptopa postajući neodvojivi sloj ukupne zvučne slike, koja, kako vreme odmiče, postaje sve gušća, glasnija i vibrantnija.

U nekom trenutku se Otomo prihvata i električne gitare, koju kao po običaju tretira nestandardno, crpeći iz nje „suvu drenovinu“. Šta god radili i čega god se prihvatili, njihovi nadrealni dronovi i škripa, kao i ostale pomenute i nepomenute zvučne senzacije, nalaze siguran put do ušiju i umova publike, neumoljivo rastavljajući na komade sve što im dođe u domet. Masivna buka postaje neodvojivi deo okruženja i to se da videti čak i na licima prisutnih koji su, kako koncert odmiče, u konstantnom iščekivanju novih soničnih talasa, već dobrano postali naviknuti na takav poredak stvari.

I pored odsustva standardnih melodija, harmonija, ritmova ili, ako bismo hteli da budemo precizniji, prisustva istih u tragovima ili fragmentima tragova, često dezintegrisanih u prostranstvima buke, može se reći da dva vrsna ekperimentatora na kraju ipak stvaraju muziku, i to onu pravu – suštinsku i iskonsku, koliko god to drugima zvučalo nerealno i strano. U to su se uverili svi prisutni koji su imali hrabrosti, volje i želje da ove večeri iskuse zvuk koji iz temelja pomera poimanje muzike, u svakom smislu opravdava svrhu postojanja festivala i naposletku odgovora na pitanje zašto isti treba da opstane. Jedan od odgovora je – da bi nam omogućio, kao što smo to ove večeri i iskusili, kretanje rubovima savremene muzike – neposredno, uživo, zajedno sa njenim stvaraocima. I pored buke kojoj smo svakodnevno i u svakom pogledu izloženi, utisak je da nam je ipak trebala baš ovakva – zdrava buka – ona koja otrežnjuje, pročišćava i leči.

Dva dijametralno različita i na prvi pogled suprotstavljena zvučna sveta uspela su da, u razmaku od pola sata, uspostave međusobnu ravnotežu, ponište predrasude i pokažu da razlike i podele u muzici ne postoje, osim podele, da upotrebim onu prežvakanu floskulu – na dobru i lošu muziku. Treće večeri festivala ove druge nije bilo ni u tragovima.

Predrag Vlahović

DAN 4

Iza enigmatičnog imena Muzika iz unutrašnjosti krije se domaći sekstet koji čine Branislav Radojković (kontrabas), Bratislav Radovanović (gitara), Rastko Komadina (džepna truba, eufonijum), Đorđe Kujundžić (bas klarinet, alt i bariton saksofon), Rastko Uzunović (klarinet i tenor saksofon) i Aleksandar Škorić (bubnjevi). Više ideja i događaj – nego sastav u klasičnom smislu, Muzika je, prema rečima protagonista, nastala pre dve godine u beogradskom klubu Ciglana kao potreba grupe ljudi da potraže način za uspostavljanjem duhovnog jedinstva iskorakom iz konvencionalnih okvira muzike.

I to je otprilike sve što treba da stane u trejler. Ono što smo čuli na Ring Ringu je gargaNtuanski napor koji u vidu neobuzdanog grča fri džeza poput topa provaljuje iz prvog takta kolektivne improvizacije. Reč je o svirci bez pardona, namerno otvorenoj za sve svoje svoje mane i nedostatke, gde se delići i ćoškovi melodija sudaraju i spajaju u plamenoj razmeni solista, čas kao duo, trio, kvarteT… U toj prostranoj zvučnoj slici, obasjanoj paklenim roptajima bubnjeva i basa, urlicima bariton i tenor saksofona, te nečega što bi najbliže moglo da se opiše kao don-čerijevski-etno-melos na džepnoj trubi, vijugala se i gušila električna neman ščepana za vrat i rasporene utrobe, iz koje su provaljivali svareni (i nesvareni) komadi i zavežljaji u vidu ubistvenih rifova Brace Radovanovića; (čovek prosto mora da se zapita kako bi zvučala ta gitara solo). Prizor i saundtrek dostojni fri džez grupa šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka.

Muzika iz unutrašnjosti, foto: Duško Vukić

A onda nešto ne samo potpuno drugačije, nego i sa druge planete. Legendaran duet kelnskih majstora elektroakustičke muzike, Thomasa Lehna i Marcusa Schmicklera, postoji preko dvadeset godina i iza sebe ima skoro isto toliko izdanja. Potpisnik ovih redova slušao ih je šest ili sedam puta, i gotovo svaki put debelo promašio u svojim predviđanjima, jer iako stari znanci i prijatelji, gotovo je neverovatno da svaki njihov nastup zvuči potpuno drugačije od onog prethodnog. Ono malo što im je svima zajedničko čuli smo i u Beogradu: angularne ad hoc kompozicije, prepune sirove energije improvizovane muzike, nastale u veličanstvenom mašinskom zagrljaju kompjutera i analognog sintisajzera. Ovo je muzika koja je često hermetična ali kojoj se ne vredi opirati jer svaki takav pokušaj završiće se debaklom. Ključ ne postoji i ne može postojati jer ne postoje ni brava, a ni vrata gde se ulazi. Ova muzika je dijametralno suprotna svakom iskustvu iz prostog razloga jer mu prethodi. Dobrodošli u DMT svet.

U ogromnom raskoraku između digitalnog i analognog, to jest preciznosti i kontrole, na jednoj, i defokusiranih, širokih zamaha slobodne forme, na drugoj strani, muzičari su tkali soničnu mrežu gličeva, sirovih klikova, dronova i virova, te čitavih blokova i fraza modularnog sintisajzera. Ova selestijalna simfonija nepredvidive dinamike i unutrašnje logike modulirala bi kroz naizgled beskonačan i histeričan broj slojevitih paterna i klastera – sve do ekstremnih, nojz pejzaža izmeštene realnosti – da bi se potpuno pročišćena i jednostavna vraćala zvuku solo klavira ili snimljenom materijalu musique concrète. Za pamćenje!

DAN 5

Notorna programska raznolikost Ring Ringa možda se najbolje videla poslednjeg dana festivala. Dva sjajna koncerta, i nikad prostraniji okean zvuka između njih. Prvo, Poil Ueda, ili u prevodu: neočekivani susret francuskog eksperimentalnog roka i tradicionalne muzike Japana. Reč je o projektu čiji motor čine Antoine Arnera (klavijature, glas), Boris Cassone (gitara, glas), Benoît Lecomte (akustični bas) i Guilhem Meier (bubnjevi, glas), a predvođeni, na satsuma biva instrumentu, Junko Uedom, čuvenom interpretatorkom japanske srednjovekovne epike i budističke vokalne tradicije šomjo. Na papiru spoj nespojivog, međutim, u praksi ničeg prirodnijeg i intuitivnijeg od ovog detoniranja žanrovskih granica. Počelo je magičnim Kujô-Shakujô pojanjem koje koriste tibetanski monasi za teranje zlih duhova, a nastavljeno organskim kozmik rok ludilom u pozadini morske bitke između dva klana iz trinaestog veka, o kojem je kao u transu pripovedala Junko. Prštale su varnice, plamen i džebana na sve strane.

PoiL Ueda, foto Stanislav Milojkovic

Dvadeset i sedmi Ring Ring zatvoren je pravim prAvcatim psihoakustičkim spektaklom dvojice majstora trube i korneta. Naime, oslanjajući se gotovo isključivo na proširene tehnike sviranja i mikrotonalnost, Franz Hautzinger i Leonel Kaplan ispitivali su do kojih ekstremnih granica je moguće saviti i uticati na percepciju zvuka. U teatarskoj postavci, muzičari su šetajli parterom između publike, šištajući, duvajući prazan vazduh, demonski štekćući, te koristeći prostornost sale, glas, multifoniju, i perkusivan potencijal pistona instrumenata, posegnivši jedva jedanput ili dvaput za čitavim tonom ili parčetom melodije. Završetak festivala na kakav smo navikli. Sjajno!  

Marko Prokić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.