Matija Dedić Trio – MD in NYC (HDS)

VJ: Pijanist Matija Dedić je snimio album u Njujorku, o kome smo pisali, i kotrlja mi se po stelažama već od kasnog osmog mjeseca, a zašto još nisam napisao recenziju, pravo da ti kažem, ne znam. Znamo tko je Matija,  što god da dotakne pretvara u zlato, a i u jazz. Da je Krezov dodir još uvijek tu, čulo se na koncertu u novoj postavi Davor Križić Kvarteta u vrijeme Beogradskog Jazz Festivala, rekoh ti, odlično je i za svaku pohvalu….

Jako sam volio slušati album Matija Dedić Trija „Mr K. K.“, posvećen Stingovu pijanistu Kennyju Kirklandu – s onom hancockovskom soundalike temom, „Family“, proveo sam puno vremena; a i oduševljen sam umijećem (chops!) kojeg je ispoljio na „MD Live in NYC“, ali nije da sam osjetio svirku drugih dvojice muzičara – bubnjara Kendricka Scotta i basiste Vicentea Archera…

NM: Kako to misliš – nisi osetio?

VJ: Album jest tehnički i estetski jasan, ali isti vrag kao i s „Far Out“ od Antonia Faraoa, naprosto prečista svirka, s malim udjelom sidemena, što nije loše, ali netko će opet potegnuti onu o Jarrettovoj piramidi i ešalonu onih odozada koji krotko tucaju kamen. Šteta što u skladu s običajima domaćih jazzera, ništa ne piše o okolnostima snimanja, osim „recorded on 22 & 23 november 2009 in Skyline Studios NY“.

NM: A šta bi voleo da znaš o okolnostima snimanja?

VJ: S kojim producentom, snimateljem, osnovne stvari – ne piše na CD-u… Mislim da su to elementarne stvari, iz pijeteta prema radnicima.

NM: Što se tiče svirke, i ja osećam da je Matijin klavir u centru, da je nekako sve podređeno njemu. Čitajući ponovo tvoj stari intervju s njim i razglabanja o referencijalnosti, kao i važnosti poznavanja istorije džez-klavira, sada bih mogao da povučem paralele s ovim albumom. Preko Jarretta do Evansa, a pomalo i do Hancocka – mada ne nužno u obradi „Maiden Voyage“. Dosledno intepretirano, reklo bi se – s idejom da se istoricizam provuče kroz savremene aranžmane.

U tom duhu je ponovo zgodno vratiti se na pomenuti intervju, gde Matija objašnjava kako je snimio obrade Stingove „Fragile“ i Beyonceine „If I Were a Boy“ u dogovoru s producentom. Iako i sam kaže kako “više voli dobar pop nego loš džez”, nazire se da određeni imperativi tržišta funkcionišu i na džez sceni. A i čitajući američke džez kritičare, imam utisak da tamo prosto vape za uplivom na pop-rok scenu kroz obrade.

VJ: Pa, da… Vidi ovaj Jason Moranov koncert, to nije kompromis, ali je kao neki komentar; zar je tebi Vijay Iyer drukčiji kad svira “Human Nature”? Sjeti se što je od nje napravio Kenny Garrett na “Live Around the World”… Akademizacija džeza je stvaranje odnosa prema povijesti (i Broadwayu i Tin Pan Alleyju, a danas, Original Motion Picture Soundtracks), gledano iz konteksta da je jako dobro pozicioniran za jednu, ipak, supkulturu.

I treba tako, s pop-numerama, jer radijski urednici glazbene opreme su ti koji jesu, a i Dedić je Dedić, čak i onda kad svira Gibonnija.

NM: OK, hajde da se malo vratimo na sam album. Mnogo mi bolje zvuči kada je Matijin modernistički dodir provučen diskretno („Maiden Voyage“, „Blue In Green“), nego na „Angst“ i „Cheeke Chicks“, koja zapinje negde u sint-osamdesetima. Kakvi su ti utisci o pojedinačnim pesmama?

VJ: Pa, meni je „Angst“ sasvim uzbudljiva, s tim da se u njoj nalazi onaj jedan dedićevski cliché, iz njegovih live-nastupa, a taj je da u jednom korusu prijeđe u kontru i frazira latino. A klavijature u „Cheeke Chicks“ čujem kao proširenje teksture. Mislim da je Dedić ovde doperjašio čak do Jana Hammera.

Meni je vrlo snažna „Update“, prava straightaheadčina, mid-tempo, vrlo ekonomično postavljena, solo kontrabasa je snimljen kako treba, s compingom, uz metlice; čuje se čak i neka škripa koja u miksu nije izbačena; a i tema je baš pravo „blijeda“, kao neki Jarrett ili Evans. „Slawenskaya“ se isto vrlo izravno uvlači u uho, usprkos toj anakronoj teksturi electric piana (što ćeš, čovjeku nije sjeo Bugge Wesseltoft); ali unakrsna vatra s bubnjarem ovdje je došla full do izražaja i ovakvog Dedića ja slušam već skoro tucet godina…

Matija Dedić – klavir, klavijature

Vicente Archer – bas

Kendrick Scott – bubnjevi