Kruno Levačić: 10 albuma koji su mi promenili život

Krunoslav Levačić je sinonim za kreativnu bubnjarsku svirku na ovim prostorima. Većim delom karijere zaposlen i prezaposlen, što kao izuzetno traženi studijski muzičar, što kao član interesantnih autorskih grupa (bendovi Tamare Obrovac, AGL Trio, Folkestra, Mildreds, Adrabesa, Boilers, Davor Križić Experiment…), Kruno danas više miruje nego što radi ono na šta smo navikli od njega. Aktivno “sipa“ dnevne doze ozbiljnih mudrosti na društvenim mrežama, pravi i remontuje vrhunske činele i – svira retko. Ali isključivo ono što voli. Predvodi Reel Problems, “amaterski bend s profesionalnim muzičarima“, kolektiv slobodnog duha koji pored njega čine i Ivar Roban Križić, Mario Bočić, Luka Žužić i Nikola Vuković, te povremeno sarađuje s mladim kreativnim snagama, kao što su Luka Čapeta, Šimun Matišić, Hrvoje Galler i  Zvonimir Sestak,  kojih u Zagrebu danas ne manjka.

“Crkavice koje ponekad organizatori nude mogu odbiti zato jer imam novaca, jer sam se godinama smucao svijetom svirajuć ono za što me plaćaju, ponekad i ono u što baš ne vjerujem da bih trebao raditi. Imao sam sreće da su me ponekad plaćali izuzetno dobro. Kasnije sam si mogao priuštiti svirati samo s ljudima koje dobro znam i koji razumiju ono što sviram, s kojima u bendovima gradim specifičan zvuk, kao primjerice Tamarini bendovi, Boilersi, Trio s Matijom ili danas Šimunov bend ili Magare.“

O svojoj pitoresknoj karijeri Kruno je detaljno pričao 2011. u intervjuu koji nam je tada dao, a sada ćemo se najpre vratiti na sam izvor.

“Čuo sam bubnjeve prije 60 godina, i rekao: „To je to, to je taj zvuk, to je moj život“. Nikada nisam išao u školu za to. Svi bijelci, profesori koje sam čuo, držali su palice drugačije od mojih idola, nisu swingali (svirali između ravnih i shuffle, triolskih osminki), nisu svirali niti jedan od folklornih ritmova svijeta. Mama me vodila po školama na razgovore s profesorima, ali nitko mi se nije dopadao. Profesorica muzičkog je dolazila k nama i molila moje roditelje da me upišu u muzičku, na cello, jer sam neobično talentiran i moram svirati takav instrument. Otac se tad zabrinuo, a naročito kad je vidio da slušam Coltranea i u transu se, na belo okrenutih očiju, tresem pred zvučnicima Tosce 10. Tad je shvatio da mi treba braniti bavljenje muzikom.

Nakon dvije godine bavljenja jazzom i učenja elemenata s ploča, čuo sam Elvina, Tonyja, Jacka i krenuo tražiti način kako da i sam naučim svirati tako kreativno. Tu moju ideju gotovo nitko nije podržao, samo zato jer nisu razumjeli što sviram, a osjetiti nisu mogli. Motao sam se posvuda, živio i kao beskućnik. Dvojica, trojica prijatelja su mi pomagali, dali mi stanovati, jesti i vježbati kod njih. To nikada ne mogu zaboraviti.“

Levačić je ratno i poratno vreme 1990-ih proveo u emigraciji u Kelnu.

“Tek kad sam otišao u inozemstvo, naišao sam na ljude koji se jednako intenzivno bave improviziranom muzikom. Počeo sam svirati na svim mjestima u velikom gradu, sve muzike koje su me zanimale. Tu sam sreo i neke od mojih idola iz mladosti, mnoge slavne američke jazz muzičare. Oni su mi u svakom susretu govorili lijepo o mojem sviranju, a nisam ih ništa pitao, samo sam svirao, radio moj posao. To mi je, po prvi put u dotadašnjem životu, skinulo dio sumnje u sebe… jer muzika je težak posao, pogotovo za slobodnjaka koji svira jazz… uvijek pred tobom ostaje za naučiti više od onoga što „znaš“.“

Za naš portal je Kruno Levačić dobro zaronio u svoja sećanja i svetonazore, te je pred vama osvrt na deset muzičkih fenomena koji su ga oblikovali i uticali da se izgradi kao muzičar i ličnost.

1. John Coltrane  – Afro Blue Impressions (1963/1977). Kupio sam LP zbog omota i jer mi je ime bilo poznato. Dan prije izgorio mi je motor na gramofonu, pa sam zamolio prijatelja da poslušam kod njega, u vrijeme njegova obiteljskog ručka. Sjeo sam u njegovu sobu, pustio ploču i… odletio, završio u transu. Kad je prijatelj otvorio vrata sobe, vidio me na kauču, očiju okrenutih „na belo“ kako se ljuljan napred-natrag i prepao se, mislio da sam lud. Tada sam po prvi put doživio snagu prave muzike.

2. Jimi Hendrix  – Are You Experienced (1967). Iskustvo slično onom s  Afro Blue Impressions, koje mi je reklo da nije važan stil, nego snaga muzike, iskrenost muzičara, posvećenost zvuku bez opstrukcija, kalkuacija.

3. Miles Davis. Svi njegovi albumi donosili su nešto drugo, novo. On je, poput samuraja, svakih nekoliko godina ubijao i pokapao svoja muzička razmišljanja i kretao hrabro dalje. Uvijek je šokirao svoje sljedbenike, koji su njegove faze uzimali kao „najbolje ikad“ i proglašavali ga heretikom, luđakom… a za muziku je svaki „luđak“ najbolje što joj se može dogoditi. Ako trebam izdvojiti jedan album, postaje jako teško, ali onaj kratak nastup na Isle of Wight je jedan od nevjerojatnih. Drugi moment je za mene najbolji u jazz muzici… onaj na albumu My Funny Valentine kad Miles svira temu „Stella by Starlight“ i kad puhne jednu notu, čovjek u publici bude toliko pogođen da ne može izdržati… čuje se kako iz sveg glasa viče. To je esencija te muzike… pobuditi reakciju takve snage, a Miles je to mogao jer je iskonski muzičar-vrač.

4. Keith Jarrett. Gotovo svaki njegov album, jer je genij, neusporediv s bilo kojim drugim klaviristom, osim Monka. Nikada ne svira pripremljene paterne nego pjeva poput ptice, a to niko drugi nije dosegao.

5. Thelonious Monk. U njegovoj interpretaciji svaka kompozicija zvuči kao nešto neponovljivo, potpuno drugačije od svega ostalog. Primjer je njegova solo izvedba „Nice Work if You Can Get It“. Osim toga, kad svira sam, čujem i bubnjeve, toliko je snažan njegov ritam.

6. Paul Simon – Still Crazy After All This Years (1975) i One Trick Pony (1980) (ali i You’re The One (2000)). Kako sam uvijek obožavao literaturu, liriku, on mi je omiljen, a i njegov bend, naročito Stuff. Mnogi njegovi stihovi su mi često u mislima, poput „When I think back on all the crap I learned in high school, It’s a wonder I can think at all, And though my lack of education hasn’t hurt me none, I can read the writing on the wall“

7. Ornette Coleman. Svi njegovi albumi su mi najdraži, zbog činjenice da je ta muzika živa, ne podražava nikakav kliše. Njegove je teme nemoguće naučiti iz nota. Note su previše aproksimativne. Potrebno je slušati i čuti. On i Don Cherry ne sviraju rutmički „skupa“ (tight) već poput narodnih muzičara i to daje nevjerojatan šarm. Međusobno slušanje svirača je u tom bendu dovedeno na najviši nivo, kao i osobnost zvuka pojedinaca.

8. Duke Ellington . Naročito Money Jungle album i solo piano snimke. On je prvi muzičar koji mi je otvorio uši za takozvane disonance i njihovu važnost. Za mene je Dukeova muzika ta koju bih svakome pustio ako me pita što je to jazz.

9. Charles Mingus – Ah Um (1959).   Esencija muzike. Bezgranična iskrenost na rubu ludosti. Blues, soul, spiritual, gospel. Ako netko želi čuti swing i groove i naučiti svirati tradicionalnu crnu američku muziku, rekao bih mu da sluša  Ah Um nekoliko godina, deset puta dnevno i svira uz njega. Ako to ne uspije uliti duh te muzike u nečije uši i dušu, ništa drugo neće.

10. Previše drugih odličnih albuma da bi ih se nabrojalo, ali spomenut ću Art Ensemble of Chicago, Sex Mob, MMW, SunRa, Albert Ayler…. Ima i novijih albuma, koji su mijenjali jazz muziku, ali ovdje sam odabrao ono najvažnije za svakoga tko želi osjetiti i razumijeti ono najvažnije. Ah, da, sjetio sam se mnogih klavirskih jazz tria, od Ahmada Jamala, Bobo Stensona, Billa Evansa…. previše toga, kao što sam rekao, ali divno je da svo to bogatstvo postoji.