Dve godine nakon objavljivanja uspešnog albuma “A Fable” za Universal/Verve, Tigran se obreo u istoj izdavačkoj kući. To je u svakom slučaju logičan korak sa obzirom da ovaj izdavač vodi računa o komercijalnom uspehu ploča, a Tigranove muzičke aspiracije nisu vezane isključivo za džez muziku, pa je posredi win-win situacija.

Mladi pijanista je ovu priliku iskoristio da posveti više vremena produkciji albuma. Kada se to sabere sa vremenom otkada su pesme napisane (i na kojima je u međuvremenu rađeno) dolazimo do perioda od manje-više šest godina. Rezultat naravno nije izostao. Novi zvuk uključuje čembalo i dosta elektronskih momenata u ritmu, koji prožimaju ceo album, i koji su veoma vešto uklopljeni sa akustičnom osnovom. Tigran je, čini se, lako odoleo iskušenju da preforsira novog igrača kog je ozbiljnije pustio u igru, tako da nije preterivao sa elektronskim momentima (koje je u međuvremenu oprobao i na “A Fable”- numera “Carnaval”), dok produkcija naravno nije dobila prostor na uštrb muzike.

Na albumu ništa ne štrči, čak se i numere gotovo neprimetno smenjuju jedna za drugom. Ovo se, sa druge strane, odrazilo na Tigranovo sviranje, pa se čak ni on nije razleteo po dirkama. Posle dominantnih pasaža na “A Fable” ovde je štedljiviji na notama, koje su u svakom slučaju pažljivo birane. Improvizacije u sviranju ostavljene su za žive nastupe. Akcenat je stavljen na kompoziciju i sonoričnost kroz koju će te kompozicije biti prikazane.

U skladu s pop orijentacijom su njegov i glas Areni Agbabian, pa se lako u numerama “Lamenta” i “Pagan Lullaby” može pronaći sličnost sa rok bendovima poput Sigur Ros, koji se uvek nađe u listi autora koji su izvršili uticaj na njega. “Erishta”, koju krasi muzička tema karakteristična za dečiju pesmicu, obuhvatila je bez ikakvih problema i tvrdo odsvirane rifove, uz recepte za razvijanje ideje koje je E.S.T. već isprobao. To još jednom pokazuje koliko je Tigran otvoren u pristupu različitim muzičkim pravcima, pa možemo svašta očekivati i kad je u pitanju njegovog metal bend Deracinator. Ako ga je Chick Corea pohvalio, Tigran mu se na neki način odužio parafrazirajući za njega karakterističnu ritmičnost na numeri “Pt.1 Collapse”.

 

 

Kako je ovde posredi spoj različitih muzičkih senzibiliteta (od folka, mejnstrim džeza, roka, pa i klasične muzike) interesantno je primetiti kako slušaoci koji preferiraju samo jedan od pomenutih senzibiliteta mogu i uz minimalnu otvorenost da uživaju u ovom albumu.

Po izboru tema i muzičara ovaj album je nastavak priče koju smo mogli da čujemo na ”Red Hail”, ali ovo je sada istovremeno i tradicionalna i futuristička priča koju krasi atmosfera karakteristična za filmove Tima Burtona – mračna, ali prijatna i nezastrašujuća. Ako uzmemo u obzir to da su Jermenijska pozorišta senki, po kojima je album dobio ime, namenjena uglavnom deci i da nisu oslobođena grotesknih momenata, ova asocijacija postaje još prirodnija.

Tigran je van svake sumnje ubedljivo najizrazitiji predstavnik onoga što Jermenija može da ponudi u džez okvirima, pa verovatno oseća jaku želju i potrebu da svetu predstavi nasleđe svoje rodne grude (najbolji ambasador svoje zemlje, reklo bi se). U tom smislu me je ovaj album neodoljivo podsetio na “Seven Seas” Avishaija Cohena. Povezanost ovih etno motiva ide dotle da je numera koja otvara album ,“The Poet”, nešto čime bi se Goran Bregović komotno pozabavio. Tigran je, inače, potpisnih svih numera osim “Drip”, koja je deo jermenskog folk repertoara, ali koja u ovoj varijanti jasno nosi njegov pečat. Po sopstvenom priznanju ideja je bila da se u ključu tradicionalne muzike Jermenije napišu numere na albumu i stoga je akcenat stavljen upravo na kompoziciju. Ukoliko se u ovom smislu može govoriti o inprovizaciji, ona se ovde pre nalazi u pisanju, komponovanju numera u zadatom ključu, odnosno u jeziku tradicije kojim se autor služi, nego u razvijanju već zabeleženih melodija i harmonija.

Album zatvara numera “Road Trip” za koju je urađen i spot, a njen naslov sumira utiske koji ostaju nakon slušanja ovog zvučnog putopisa. Iako nije prvi put da Tigran otvara ova vrata, zasićenost se ne javlja, već se vraćamo na isto mesto po druge priče u drugom vremenu.

 

.

Spisak numera: The Poet, Erishta, Lament, Drip, The Year is Gone, Seararer, The Court Jester, Pagan Lullaby, Pt1 Collapse, Pt2 Alternative Universe, Holy, Road Song.

Muzičari: Tigran Hamasyan – klavir, čembalo, vokal; Areni Agbabian – vokal; Ben Wendel – saksofon; Jean Marc Phillips – violina; Xavier Phillips – čelo; David Kiledjijan – efekti; Sam Minaie i Chris Tordini – bas; Nate Wood – bubnjevi.

 

3 komentara na “Tigran: Shadow Theater (Universal/Verve)”

  1. Gledam na Mezzo preksinoć, Tigran poluđe – završi koncert nekim lošim dabstepom.

    Nisu droge za Tigrana mog.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.