Mesto: KC Rex, Beograd / Datum: 23.05.2015. / Foto: Filip Filipović

 

rr_2015-6970Kada razmišljamo o tome šta je dobro i šta bi „trebalo“ kod festivala koje volimo i pratimo, gledajući malo šire od pojedinačnih koncerata  i užitka koji osećamo tokom sat i nešto duže, često smo skloni raznim kontemplacijama i lepim željama o „razvijanju scene“ i na domaćem terenu. Prvi Ring Ring održan je sada već davne 1996. godine, i možemo zamisliti kako su tih godina – i kasnije – mnogi mladi muzičari sa čuđenjem i divljenjem gledali kojekakve „čudne“ koncerte avangardne i eksperimentalne muzike, pa im se negde u mozgu javljala ideja kako će i oni tako jednog dana. Pa onda krenu da sviraju sa grupom istomišljenika, ali možda i nemaju baš gde, ni kad, niti ih je dovoljno da bi novoformiranoj sceni dali nekakav organizovan okvir mimo sporadičnih nastupa na par festivala ovakve muzike.  Entuzijazam i svirke za siću bivaju na iskušenju…

Naravno, mukotrpan je to put i nije dovoljno biti samo dobar muzičar sa dobrim umetničkim idejama, ako nemate dovoljno organizacionih sposobnosti i talenta za promociju vlastitog rada. Tokom prethodnih desetak godina bilo je raznih pokušaja organizovanja improvizacijske scene kroz serijale koncertnih večeri, ali tek je beogradski ImprovE kolektiv uspeo da svoju priču izgura na izuzetno profesionalni nivo, kroz redovne ImprovE večeri koje se bez izuzetka održavaju jednom mesečno, te saradnjom sa zaista renomiranim inostranim gostima.

Za ovakve uspehe nije teško pripisati zasluge harfistkinji Milani Zarić, koja je zaslužna i za pokretanje Ansambla Studio 6 (eto umrežavanja i sa popularnom „šesticom“ Radio Beograda, odnosno agilnom i kreativnom redakcijom III programa ove kuće), a verujemo i za mnoge zanimljive projekte u budućnosti. Ako ste možda skeptični, dovoljno je na sajtu ansambla pogledati pokrovitelje za prošlu godinu – Ministarstvo kulture, Ernst Von Siemens fondacija, Pokrajinski sekretarijat Vojvodine.  Sve i da je novac simboličan, veliki je to korak za promociju muzike koja nije baš pristupačna širem auditorijumu. Ali eto, barem će imati šansu da postane!

Na ovogodišnjem Ring Ringu Ansambl je nastupio sa španskim pijanistom Agustijem Fernandezom, bez sumnje najistaknutijim avangardistom i džezerom slobodne orijentacije iz zemlje koja i nema preterano bogatu tradiciju „drugačijeg“ zvuka. No to ne umanjuje njegov renome i prepoznatljivost, jer Fernandez godinama i decenijama sarađuje sa najistaknutijim predstavnicima  scene, a dovoljno je samo da pomenemo Barryja Guya ili Evana Parkera.

rr_2015-6962Beogradski koncert je otvorio upravo njegov solo set, koji je u startu zamirisao na „taštinu praznine“ zahvaljujući generičkim i nasumičnim idejama o proizvodnji zvukova „prepariranog“ klavira, istraživanjem njegove unutrašnjosti. No prelaskom na dirke, Fernandez je zabriljirao u punom svetlu, prelazeći od metju-šipovske avangardne šetnje s leva na desno i nazad, do jakog udaranja po dirkama i sve gušćih zastora zvuka kakve nas najlakše asociraju na The Necks u njihovim kulminacijama jednočasovnih setova. Savršena kontrola dinamike seta i izloženih ideja, besprekorna tehnika i koncentracija, učinile su da barem dvojici članova redakcije bude žao što je set (pre)brzo završen.

Na sceni mu se potom pridružuju već pomenuta Milana Zarić, ključno ime nove beogradske  avangardne scene, njoj uz rame trubač Nenad Marković, čelistkinja Ivana Grahovac, te njihov sada već redovni saradnik Richard Barrett na elektronici. Početak je „mukotrpan“, kako već biva sa improvizacijskim setovima koji se ne baziraju na kompoziciji i melodiji, već na interakciji i teksturama zvuka. Tanka je linija koja razdvaja nasumično nabacivanje „oneobičenih“ zvukova instrumenata od organske i smislene celine, i teško ćete je definisati strogim muzičkim terminima. Da, nesumnjivo da i improvizovana muzika počiva na načelnim i unapred dogovorenim konceptima, ali na samoj sceni u prvi plan izleće osećaj, osluškivanje onog drugog, dobro međusobno poznavanje muzičara i onoga što znate da će neko uraditi ako odsvirate takav-i-takav ton. Ili da vi znate šta ćete uraditi kada ostatak benda podiže dinamiku…itd.itd.

Iskustvo improvizovanog muziciranja u istom ili srodnom okruženju ume da bude od ključnog značaja, a ovim muzičarima toga ne manjka – eto i vrlo konkretnih umetničkih benefita od institucionalnog postavljanja temelja (još malo pa i krova!) scene. Piscu ovih redova naročito se dopalo muziciranje Nenada Markovića, te njegovo veoma umešno kombinovanje proširenih tehnika sviranja sa dalekim, ali vrcavim nagoveštajima klasičnog trubačko-džezerskog vokabulara, asocirajući kako na Franza Hautzingera, tako i Axela Dörnera, stare RR znance. Ali i izuzetan kolektivni rad, po principu akcije i reakcije, gde se svaki „odgovor“ muzičara na zadatu temu ili teksturu činio savršeno logičnim i kompatibilnim. Tek dužina nastupa bi mogla biti i konkretna zamerka, jer ostao je utisak da je bend više rutinski odsvirao poslednjih 10-15 minuta, nakon što je gradacijski usledila i zvučna kulminacija i njeno razrešenje. Zanemarimo li ovo cepanje dlake, sveukupni utisak je bio sasvim pozitivan.

 

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.