Mesto: Cankarjev dom, Ljubljana / Datum: 30.06-02.07.2016./ Foto: Monika Husar, Domen Pal (Hiromi)

Jazz Festival Ljubljana

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Džez festival u Ljubljani već godinama figurira kao verovatno najavangardniji „veliki državni“ džez festival uz regionu, čak i u konkurenciji „bratskog“ festivala u Skopju. Kuriozitet je da ova dva festivala dele programskog urednika – Bogdana Benigara, stalno zaposlenog direktora džez i world music programa u Cankarjevom domu u Ljubljani, te od nedavno i sekretara organizacije European Jazz Network, gde je  – baš kao i u Skopju – nasledio legendarnog Olivera Belopetu u samom vrhu organizacije.  Mada na prvi pogled deluje kao da iskusni Belopeta „uvodi u posao“ mlađeg (ali ne i mladog!) kolegu iz Slovenije, pravedno bi bilo reći da Benigar već niz godina unazad samostalno gradi autoritet i vuče vizionarske poteze na matičnoj sceni.

Jedan od njih svakako je i partnerstvo sa izdavačkom kućom Clean Feed Records koje traje od 2011. godine, te rezultira višestrukim pobedama –  nizom gostovanja renomiranih i perspektivnih autora koji izdaju albume za ovaj portugalski label, koncertnim albumima snimljenim u Ljubljani, te nekolicinom novih albuma slovenačkih autora za Clean Feed (Dre Hočevar, Kaja Draksler, Cene Resnik, Igor Lumpert). Upravo ova saradnja daje izraženu programsku orijentaciju festivala, kada je apstrahujemo od ne toliko  brojnih velikih zvezda zaduženih za privlačenje masovnije mejnstrim publike. Ove godine je takvo „selebriti džez“ ime bilo samo Hiromi, koja je na svom koncertu popunila oko 4/5 dvorane Gallus (službenog kapaciteta 1545 sedećih mesta) u Cankarjevom domu. Na ostalim koncertima koje je Jazzin redakcija propratila (stigli smo tek na završni koncert drugog festivalskog dana) brojka se kretala od 100 do 400, uglavnom u manjim dvoranama Klub CD (oko 200 mesta) te Linhart Hall (maksimalni kapacitet 562 mesta).

Ako zanemarimo nominalnu prvu zvezdu, vodeću rolu na festivalu je ove godine sigurno imala perspektivna domaća pijanistkinja Kaja Draksler, kojoj je organizator omogućio priliku da se iskaže u dve nove, više nego interesantne postave.  Treće festivalske večeri je nastupala ni manje ni više nego sa legendama čikaške i njujorške avangarde –Hamidom Drakeom i Nedom Rothenbergom! Po ukusu pisca ovih redova, bio je i to i najbolji festivalski koncert, koji je u dobroj meri počivao na sviračkom autoritetu dvojice veterana, te Kajinoj sposobnosti (i skromnosti!) da nađe pravu meru i diskretno uklopi svoj apstraktni improvizatorski stil, koji počiva na kombinaciji iščašenih harmonija i eksploatacije zvučnih tekstura pripremljenog klavira.  Dok od Hamida Drakea već znamo šta da očekujemo, pravo je uživanje bilo slušati rasviranog Neda Rothenberga na saksofonu i drugim duvačkim instrumentima, te na momente podsetiti se zvuka koji je gajio u svojim „melodičnijim“ ansamblima pre 20-30 godina, u kombinaciji sa apstrakcijama kakvim je skloniji od početka dvehiljaditih do danas.

 

Draksler/ Rothenberg/Drake Trio
Draksler/ Rothenberg/Drake Trio

 

Drugi Kajin program je bila premijerna saradnja sa Evom Risser, za nijansu starijom i već etabliranom vedetom evropske improvizatorske i avangardne džez scene. Ovaj koncert je sniman za potrebe njihovog debitantskog duo albuma za Clean Feed Records, a u dvorani Gallus kao uvertira pred koncert Hirominog trija, te su i ove dve okolnosti u dobroj meri odredile i ukupan utisak sa nastupa. Premda se radilo o zaista velikom i značajnom događaju za domaću umetnicu, patriotski momenat nije igrao preteranu ulogu kod publike, koja je krenula da se rasipa već nakon prve kompozicije u „drone“ maniru preklapajućih zvučnih tekstura dva klavira. Sušti je to bio kontrast akrobatskoj razmahanosti za koju je bila naoštrena Hiromina publika… Sa druge strane, izvedeni materijal je svojim specifičnim kvalitetom pre bio „studijski“ nego „koncertni“, u smislu delikatnih kompozicija i improvizatorskih tehnika. Dobar deo nastupa je protekao u finim podešavanjima predmeta u unutrašnjosti klavira – naročito sa strane Eve Risser, a tek deo je bio nešto „sviračkiji“ u smislu standarne upotrebe dirki, što opet nije bio presrećan koncept za preveliku i polupraznu dvoranu. No, dobra je šansa da upravo na albumu sve legne na svoje mesto kako treba, što je i bila svrha koncerta.

Dobar deo festivala je bio posvećen skandinavskoj neo-bap i free sceni, koja je žarila i palila u malom Klubu CD na krajnjem spratu megalomanskog Cankarjevog doma – nešto savremenijoj  i lepšoj verziji našeg Sava Centra. Novu generaciju bendova sa severa predstavljali su sveži bendovi  – Gard Nilssen Acoustic Unity i Anna Högberg Attack, potekli sa izvora kojim caruju ansambli Martina Küchena (All Included, Angles, Exploding Customer, Trespass Trio), te famozni Atomic. Osnova je rani fri-džez iz šezdesetih čitan u nešto ležernijem ključu, bez pravedničkog besa klasne & rasne borbe, pitak u osnovi, a svirački razigran u improvizatorskoj razradi. U očiglednosti uzora i predvidivosti ovi bendovi bi mogli biti karakterisani kao „stilistički“, te im fali barem mali kompozitorski i aranžerski odmak koji bi potkovanim, nadahhnutim improvizatorima doneo uzbudljiviji kontekst. S druge strane spektra je Paal-Nilssen Loveov Large Unit, za koji bismo prvoloptaški pomislili da je „odgovor“ na Mats Gustafssonov Fire!Orchestra, no bubnjar je ovde više zainteresovan za fri-džez stranu aranžerskog spektra no za koherentnu pank-rok-džez odiseju. U ovom kontrastu Love je odveć rastrzan između različitih ideja i nasumičnih aranžerskih fragmenata, te je donekle u sličnoj nevolji kao i njegove neiskusnije kolege iz Norveške i Švedske.

Možda i pomalo neočekivano, jedan od najboljih koncerata odsvirao je – i otpevao! – Thomas De Porquery sa svojom postavom Supersonic, u još jednom od bezbrojnih omaža Sun Ra koji su nikli kao pečurke posle kiše na stogodišnjicu rođenja ove enigmatične & harizmatične figure afroameričke muzike. Premda je omaž odveć očigledan u instrumentarijumu (sa naglaskom na prenaglašeno-retro sintisajzer), te kroz povremene smešne „koreografije“ prvi pevanju (duvači koji dižu ruke u vis kao američke srednjoškolske navijačice!), ovde postoji i sasvim dovoljno i autorskog pečata i individualnih sviračkih nadahnuća. Naravno, gde god da svira Edward Perraud (nastupio i sa En Corps na festivalu), ozbiljno preti da ukrade šou; ovde je bilo šarmantno gledati ga kako se upinje da pomiri stabilan ritam i poriv za bombastičnim soliranjem. Sa prednje strane, sam Thomas De Porquery je zaista intrigantna interpretatorska figura. Dok kao saksofonista donosi očekivani koktel fanka i fri džeza, naročito ga je bilo uzbudljivo slušati u vokalnim eskapadama, gde je crpeo inspiraciju iz svilenkastog vokala Curtisa Mayfielda. Novovremenska referenca bi bila na Roy Nathansonov Sotto Voce i tanani glas tromboniste/vokaliste Curtisa Fawlkesa, uz izuzetno ozbiljan pristup vokalnim deonicama, u zanimljivom kontrastu sa nastupom na konstantnoj ivici autoparodije.

 

Hiromi
Hiromi

 

Šta smo još gledali? En Corps me je kupio na artacts festivalu u Sankt Johannu, a kako je od tog nastupa prošlo svega nekoliko meseci, i dojam je bio sličan (mada je Perraud ovde odmorio od glupiranja na bini). Slovenački trubač Igor Matković je predstavio svoj „modern creative“ kvartet, gde je pozitivna sviračka asocijacija Ambrose Akinmusire u liričkoj rasviranosti i blagoj zakrivljenosti tona, a u par navrata je stabilna bendovska svirka zaličila i na naš Eyot – samo da je gitara Janija Mondera bila za nijansu manje (pre)rasvirana…O Hirominom nastupu ne bih previše dužio – bio je isti kao i svi njeni nastupi u poslednjih nekoliko godina sa trijom, gde je sve podređeno njenom sviračkom spektaklu, bez previše emocija, interakcije s bendom, novih aranžerskih rešenja, i drugih drangulija koje čine dobar džez koncert. Sa druge strane, sušta suprotnost je bio tako jednostavan, a tako predivan nastup Hamida Drakea u 11 ujutru, na otvorenom, ispred Cankarjevog doma. Ma koliko puta ga gledali i ma koliko bili tvrdog srca i ironičnog intelekta, Hamid je tu da kroz svoje sviranje, pevanje, dobroćudne osmehe i priče između numera, prenese poruke ljubavi, dobrote, topline i razumevanja među ljudima različitih rasa, religija, društvenih statusa. I uvek mu bespogovorno poverujete. Divan čovek i umetnik!

Što se samog ambijenta tiče, Ljubljana Jazz Festival  se dojmi relativno neutralnim, poput Beograda ili Skopja, gde se koncerti održavaju u velikim dvoranama i poznatim gradskim institucijama kulture. U tom smislu je teško osetiti „duh festivala“, mada je sama organizacija besprekorna i nema se u tom smislu ništa prigovoriti (koncerti počinju sa minimalnim zakašnjenjem, ozvučenje i tonci kvalitetni, dvorane lepe i klimatizovane, itd.). Zanimljiv iskorak su svakako bili nastupi ispred Cankarjevog doma, a budući da se radi o letnjem festivalu, pohvalna je ideja o koncertima na otvorenim prostorima. No, kada sve sabere i oduzme, muzika je ta zbog koje dolazimo, a programski koncept festivala je zasigurno besprekoran. Možda je ove godine izvedba pojedinih autora kaskala u odnosu na uzbudljivu stilsku orijentaciju, no ukupan utisak je bio sasvim povoljan.

***

Za sam kraj, evo i par youtube klipova sa koncerata održanih tokom prva dva festivalska dana, koje smo nažalost propustili:

 

 

Jedan komentar na “Ljubljana Jazz Festival 2016: Institucionalna avangarda”

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.