U nedostatku relevantnog društveno-političkog konteksta i medijske atraktivnosti mimo striktno muzičkih sadržaja, savremena džez zajednica se lako zapali na svaki disonantni šum u idili elitističkog samozadovoljstva i standarda verbalne pristojnosti. Pa čak i u takvim okolnostima, iskakanja iz utabanog medijskog diskursa su retka, i obično se dešavaju ne češće nego jednom godišnje.

Šablon je sledeći: neki muzičar odvali neku „kontroverznu“ misao, recimo da je „džez mrtav“ (Nicholas Payton), ili da su Herbie Hancock i Wayne Shorter prevaziđeni metuzalemi (Matthew Shipp), da u džez školama ne treba učiti o bajatim muzičarima poput Johna Coltranea (BadBadNot Good), i slično. Onda se zakotrlja lavina reakcija, pojavi se niz tekstova u mejnstrim medijima i na blogovima, te barem nakratko džez dobije na nešto većem značaju, premda i dalje u domenu tumačenja njegovih umetničkih dometa i relevantnosti. Poslednjih godina je „pomogla“ i najezda filmova o džezu, pa se inostrana zajednica muzičara i novinara utrkivala u pljuvanju filma „Whiplash“ jer pobogu ne prikazuje istinito svet džeza, itd.

Pre nekoliko dana, pak, jedan intervju je „zapalio džez internet“ u meri koja se itekako tiče relevantne društvene i političke teme. Naime, na svom veoma praćenom i kredibilnom blogu „Do The Math“, pijanista Ethan Iverson iz grupe The Bad Plus intervjuisao je svog kolegu Roberta Glaspera, poslednjih godina veoma cenjenog kako u krugovima kritike tako i publike, zahvaljujući svojoj savremenoj fuziji džeza i hip hopa. I tako, u nekom  trenutku intervjua, dvojica muzičara su se dotakla teme ženske percepcije džeza.

„Ljudi su mi govorili o tvojoj muzici. Recimo žene za koje nikad ne bi pomislio da slušaju džez: mlade, fine evropske ženske bi mi rekle „Slušala sam taj bend, The Bad Plus, jel ih poznaješ?’“ pomenuo je Glasper i nastavio: „Video sam kako publika reaguje, kad sviram taj gruv. Volim kad učinim da se publika tako oseća. Da se vratim na žene: žene to vole. Ne vole kad se puno solira. Kada uhvatiš taj jedan gruv i ostaneš u njemu, to je kao muzički klitoris. Tu si, ostaješ na tom gruvu, a žene zatvore oči i njišu se, upadaju u trans.“

I tako se zakotrljala lavina.

 

 

Nije potrebno biti žena da bi se primetilo šta ovde ne valja, te su se u kritiku Glasperovog šovinističkog ispada u dobroj meri uključili i muškarci iz sveta džeza.  Za ceo slučaj sam prvi put primetio kad je slovenačko-njujorški saksofonista Jure Pukl prokomentarisao Glasperovu izjavu na facebooku, naravno u negativnom tonu. Sam Iverson je, kada je video da je vrag odneo šalu, izjavio “Ja sam liberal i feminista; ovo je slučaj u kome su drugi liberali i feministi uočili slabost i krenuli da napadaju. Između ostalog i zbog ovakvih stvari je Tramp pobedio”. Ako ostavimo po strani neveštu i nakaradnu dnevnu politizaciju slučaja, cenjeni pijanista Vijay Iyer je imao nešto efektniju poentu: “Ja sam liberal i feminista, reče čovek koji je intervjuisao 42 muškarca i nula žena” (na pomenutom blogu “Do the Math”).

Sasvim (ne)zgodno, čitav slučaj je došao u vreme obeležavanja 8. marta, kao zgodnog povoda za uobičajena, i naravno sasvim relevantna preispitivanja uloge i pozicije žena u svim društvenim sferama. Na društvenim mrežama je sa jedne strane veliki odjek imao upravo Glasperov intervju, dok bi sa druge, pozitivne strane, mogao biti istaknut članak sa sajta Mellowtown koji pravi svojevrsnu listu džez i avangardnih muzičarki današnjice, ukazujući na veliki broj žena u džezu i improvizovanoj muzici koje dobijaju manju ili veću muzičku pažnju.

Ma koliko mi se čini banalnim i suvišnim naglašavati takvu očiglednu stvar, naravno da žene u džezu i improvizovanoj muzici nimalo ne zaostaju za muškarcima, i ne treba daleko kopati da bi se došlo do takvih zaključaka. Ostavimo li po strani vokalni džez kao jedinu disciplinu koja je uvek bila “dozvoljena” ženama, uglavnom samo kao interpretatorkama, muzičarke poput Mary Halvorson, Matane Roberts ili Eve Risser se nalaze u prvim redovima savremenog, kompleksnog, kreativnog džeza, na kompozitorskom, aranžerkom i sviračkom planu. Na mejnstrim sceni, tu je supervirtuozna Hiromi, ili Esperanza Spalding čiji je mejnstrim izraz sve samo ne banalan, pa Maria Schneider kao najznačajnija big bend kompozitorska današnjice, itd. itd.  

 

 

No opet, ako ima renomiranih muzičara poput Roberta Glaspera koji mrtvi ‘ladni ispaljuju ovakve mizogine izjave, sigurno postoji još gomila onih koji tako nešto misle, samo što su dovoljno prevejani da ne izgovaraju takve stvari u medijima, izbegavajući (zasluženi) odijum razumne javnosti. No lako nam je zamisliti da takvi muzičari nastupaju sa predrasudama prema ženama-muzičarkama u džezu i njihovim kapacitetima, ako im je već toliko lako da zamisle kako su ženama uopšte uzev intelektualni kapaciteti premali da prihvate dugačak džez solo, već im je sasvim dovoljno da uhvate jedan stabilan gruv da im titra po muzičkom klitorisu.

Mada ćemo s lakoćom nabrojati niz uspešnih i zaista cenjenih žena u džezu, ne treba ni izbliza pomisliti da je bitka za emancipaciju i ravnopravnost gotova. Dok je bendliderska disproporcija na jedvite jade malko smanjena u poslednjih 20-30 godina, disproporcija u ukupnom odnosu muških i ženskih muzičara u džezu je i dalje frapantna. Nije zanemarljiva ni razlika u broju muških i ženskih novinara/kritičara koji pišu o džezu.  U prosečnom triju, kvartetu ili kvintetu koji predvodi muškarac, najčešće nema nijedne žene, a i ako ih ima, obično je u pitanju – jedna. Situacija je nešto bolja što je bend veći, gde su svetli primeri recimo Bugge Wesseltoft sa svojom recentnom all-female pratećom postavom, ili Mats Gustafsson koji u Fire! Orchestra iz godine u godinu ima sve više žena.

No šta ćemo sa činjenicom da je i kod ženskih bendlidera malo žena u bendovima? Tu se sigurno ne radi o mizoginoj diskriminaciji, a budući da znamo da žene nisu po defaultu lošije u džezu od muškaraca, dolazimo do verovatnog razloga – jednostavno ih je daleko manje nego muškaraca, u ukupnom zbiru muzičara. Pa je i manji izbor. Što nas dovodi do pitanja i problematike o(bes)hrabrivanja mladih muzičarki da uopšte uđu u džez i improvizovanu muziku, gde ih čeka “sausage party” i Glasper-ekipa, koja je očigledno još uvek dominantna, i dok im roditelji i sredina govore da to “nije za žene”, te da se zadrže na muzičkom klitorisu.

Bez nekog preterano temeljnog istraživanja, već i na prvi pogled može se primetiti da je manje žena u konzervativnom, tradicionalnom džezu, a više u savremenom i avangardi, što je i sasvim logično ako bismo uzeli u obzir dihotomiju konzervativno-moderno u bilo kojoj sferi društva ili stvaralaštva.  Takođe, čini se da Evropa i Japan odnose prevagu nad SAD, što je opet i civilizacijska tekovina (setimo se da je Evropa sredinom prošlog veka pružala daleko veće slobode i poštovanje afroameričkim džez muzičarima).

 

 

Žene u srpskom džezu i improvizovanoj muzici, ako izuzmemo pevačice, od vajkada su bile marginalizovane, ako ih je uopšte i bivalo. Indikativan podatak je da Big Bend RTS-a, kao jedina i najznačajnija domaća budžetska džez postava, u poslednjih 15-ak godina nije  imala nijednu ženu u postavi, izuzev pevačica (za istoriju ne garantujem jer nemam uvid u sve podatke, ali odgovor se nazire). U klupskim sešn postavama “žensko mesto” je rezervisano isključivo za pevačice, kao i u gotovo svim mejnstrim džez postavama. Ukratko – mrka kapa za žene.

Poslednjih desetak godina situacija se popravlja na bolje, no ne i bez muka. Dovoljno je prisetiti se Beogradskog džez festivala na kome je nastupao Majamisty Trio, kada je bendliderka Maja Alvanović – pijanistkinja – po difoltu titlovana kao “džez pevačica”na Studiju B (jer je valjda nezamislivo da je bilo šta drugo), a sličnih zabuna bilo je i u drugim medijima. Ako ostavimo po strani neinformisanost novinara, zanimljivo je da se niko nije ni setio da je pita šta svira, već joj se odmah pripisivala “ženska” etiketa.

Kada govorimo o muškarcima koji su afirmisali žene u svojim postavama, Szilard Mezei je (kao i u mnogo čemu drugom na domaćoj sceni) bez premca. Kroz njegove postave su prolazile  flautistkinje Andrea Berendika i Svetlana Novaković, pijanistkinje Marina Džukljev i Svetlana Maraš (danas poznatija u domenu eksperimentalne elektronike), violinistkinja Tijana Stanković, gitaristkinja Maja Radovanlija, fagotistkinja Gabriela Koso, itd. Sama za sebe i za druge žene, najbolje se bori Jasna Jovićević, koja je kroz projektno finansiranje pokrenula i all-female New Spark Jazz Orchestra upravo s ciljem osnaživanja žena u džezu, dok na aktivističkoj liniji imamo i mladu trubačicu Marinu Milošević, koju za sada uglavnom viđamo po klupskim sešnima, dok je angažovana kao muzička saradnica Femix projekta.

Dobro sve to, nego kako promeniti situaciju na bolje, gde su rešenja? Ona se, sasvim izvesno, nalaze na liniji feminističkih ideja i metoda uopšte uzev, tamo gde postoji mizogina podela na “muške” i “ženske” uloge, bez utemeljenja u realnosti. Ako govorimo o samom džezu, barem što se tiče ovog teksta, početak je uopšte problematizovati stanje koje se ne dovodi u pitanje i najčešće se uzima zdravo za gotovo.

 

 

 

4 komentara na “Džez, feminizam, i muzički klitoris”

  1. jou, johnnioza, zzapp?

    samo sitno da dodam, mislim, neam pojma, ali kao i sa slichnim primerima koje si naveo, nije dzhez zajednica pravila izlet u medije vec su mediji pravili izlet u svet dhzeza… poznavajuci povrshnu prirodu stvari i kako veliki mediji funkcionishu danas, moguce je i da je ceo sluchaj fabrikovan time sto je istrgnut iz kontexta, predimenzioniran, ili ignorisana humoristicka potka izjave… mislim, dzez zajednica je tamo gde je i bila pre 60 godina, bizaran i nedokuchiv koncept autarkeje sa sopstvenom gravitacijom i zakonima… s druge strane, medijima i javnosti dzhez sluzhi za merenje ko je koliko fin i kulturan, pa sa vremena na vreme (citaj jednom godisnje) ode se na neko njesra od certa ili se napise neka recenzijica, prikaz ili se rekurira na prizore iz tog zatvorenog eko-sistema, ko ovo sa ovim tipom… i to bi bilo to sa velikim medijima i dzhez zajednicom… naravno sa duplim prelivom licemerja do zla boga…

    shto se tiche tipa, klikno sam na link i ugasio posle 20 sekundi, ni ne znam o kome je rech, a s obzirom shta svira na linku, nit me zanima…. shto se tiche njegove zhivotne filozofije, to je klasichan teorijski koncept troglodita na transverzali dzon vejn – beri vajt – velja ilic – charls mingus – snoop dog… taj malumni „my bitches, my hoes“ koncept… tipa, druga generacija ljudi koja nema krzno na ledjima i koja hoda na dve umesto na chetri noge… ali mi je podjednako tresh i ajerov statistichki princip proporcionalnosti… klasichan smrtonosni zagrljaj liberalizma, formalizuj uslove za pravedno drustvo ali nemoj nista da ucinish da ljudima pruzhish mogucnosti da dostignu te uslove…

    i tako, idem da se zalizhem i napravim smuti za svinje…

    xxx

    1. „nije dzhez zajednica pravila izlet u medije vec su mediji pravili izlet u svet dhzeza“

      Pa, to bi bilo tačno ako gledamo neke primere striktno formalno, jer mediji odlučuju šta će da se objavi 🙂 Nisu ni svi slučajevi identični. Uveren sam da je Glasper sasvim spontano i opušteno, bez kalkulacija, odvalio svoje, ne računajući da će da privuče toliku pažnju. S druge strane, kad je Nicholas Payton opevao poemu mrtvom džezu, sigurno je imao na umu i ideju da bude viralan. Takođe, nije poenta ni samo u medijima u tradicionalnom smislu, već baš i u konceptu viralnosti putem društvenih medija, gde čitanost i vidljivost ne generišu samo tradicionalni mediji, već i „influenseri“ odnosno osobe koje su vidljive na FB i Twitteru, tj. imaju veliki broj pratilaca, pa blogeri, i naposletku raznorazni korisnici facebooka koji se kreću u svetu džeza, kao muzičari, novinari, koncertni promoteri, itd. U toj meri je tzv. džez zajednica itekako aktivna „izletanjem u medije“ u širem smislu, jer na različite načine generiše vidljivost teme za koju se uhvati, te je i tom vidljivošću dalje „gura“ ka tradicionalnim medijima. Današnji mediji, kako mi je i jedan tabloidni urednik priznao, barem 30-40 posto svojih sadržaja generišu sa FB statusa i tvitova poznatih ličnosti, što u određenoj meri može da se primeti i u tzv. ozbiljnim medijima.

      ali mi je podjednako tresh i ajerov statistichki princip proporcionalnosti“

      pa, tu bih se složio tek delimično. kapiram tvoju poentu, međutim, mislim da u ovom konkretnom slučaju nema mesta cepidlačenju – ne radi se o zanovetanju jer je intervjuisano na primer 24 muškaraca i 20 žena, već – 42 prema nula! 😀 ovde statistika toliko frapantno opovrgava iversonov deklarisani „feminizam“ da nema mesta zabuni. niko ga nije vukao za jezik da se tako izjašnjava, bez pokrića upravo tamo gde ima itekako prostora da iskaže ne nekakav veoma angažovani, aktivni feminizam, već da uvaži prostu činjenicu da u okviru „scene“ kojoj pripada izvesno ima barem jedna interesantna muzičarka za intervju na 40 muškaraca 🙂

  2. hej johnnioza, sigde….jeste, slazem se.. ali mislio sam na to da ako neko oce da lovi senzacije i kontroverze ove vrste dovoljno da otvori bilo koju enciklopediju dzeza i nasumicno da ubode prstom… mislim, s jedne strane je tuzno da su i majls i evans i bejker i mingus i shep bili poznati ko seksitchke svinje i macho pavijani koji odrashe pesnice i dlanove od batinjana zhena i ljubavnica… s druge strane, naravno da nema opravdanja, njihovi stavovi su mahom bili posledica vremena u kom su zhiveli… dakle nije nishta specijalno seksizam uspevao kod dzezera nego je epoha bila takva… mislim nema tu sad sta da nabrajam i licitiram kada su neke od najrazvijenijih zemalja evrope i bastioni naci-liberalizma zenama dali pravo glasa (svicarska, shvedi, itd).. dakle, tranzicija traje, spora je, ali se stvari pomeraju… i na tome treba istrajati i ne odustajati…

    stim u vezi mi je njesra ajverova izjava ako samo stane kod licitacije i time zakljuci, a ne kaze nesto vise na tu temu… naravno da je vazno to sto kaze i neka mu je reko, ali nije u tome poenta…. jer ta vrsta proporcionalnosti gde se insistira na ekvilibrijumu po svaku cenu je glupa i destruktivna koliko i seksizam pavijana… treba svima u drustvu omoguciti jednaku vidljivost i svima dati jednake sanse da ostvare sve svoje potencijale…. dakle ne taj paternalizam gde se odlucuje u mesto nekog ili se nekome nesto poklanja „za njegovo dobro“, niti bullshit meritokratija ishpartana klasama gde su svi jednaki ali su bogati neshto jednakiji, ….nego drustvo gde ce sva pitanja poput rodne ravnopravnosti, seksualnih manjina, rodnoh identiteta, emancipacije zhena, reshavati unutar jednog pitanja, a to je kako oboriti postojeci politicko-ekonomski poredak…. jer sva ta pitanja su namerno izolovana kao posebna…. vidi sever sirije, rozhavu, tamo se ideje radikalnog marksizma sprovode u drzavotvornu praxu, a i pitanje emancipacije zhena, seksualnih manjina, se reshavaju unutar jedne ideje… nisu izolovana i partikularizovana…

    mislim vidimo se na rng-rng uz ladan jelen pa mogu i da nacrtam u pesku plan akcije i da ti dam eksel tabelu gde da navalimo uz pokliche brocmana i dramrolove paala…

    smrt fashizmu, sloboda za losose!

    xxx

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.