koncerti

10.10.2012.

Vikend u Zagrebu: Duke Ellington Orchestra & HGM Jazz orkestar-Radiohead Jazz Project

Dva big-benda i dva omaža velikanima džez i rok muzike

Mesto: Lisinski/ Datum: 6/7. 10. 2012. / Foto: Dinko Bažulić (www.ravnododna.com) – DEO / www.muzika.hr – HGM JO

 

Druženje s glazbom big bandova posljednjih godinu dana postalo je nezaobilazna stavka u svake ljubiteljice i ljubitelja džeza. Pored Plesnog orkestra HRT-a i Big Banda HGZ-a, produkcijom od desetak koncerata godišnje publici nametnuo se i Big Band HGM-a, koji ovu sezonu započinje programom Radiohead Jazz. Uzbuđenje i adrenalin što ću nedjelju navečer najvjerojatnije čuti „Paranoid Android“ uživo, vjerojatno sa solo-dionicom na trubi, zagrijao sam večer ranije na koncertu Orchestra Dukea Ellingtona.

Pred Koncertnom dvoranom „Vatroslav Lisinski“, još u pet do osam, bila je oveća gužva koju su ukrašavali preprodavači karata, komentatori društvenih zbivanja, televizijska lica i snimatelji. Orkestar američkog skladatelja, pijanista i bendlidera Dukea Ellingtona, u izvornoj formaciji, pomlađen novijom generacijom glazbenika, trebao je nastupiti 4. oktobra, no zbog dana žalosti, koncert je prebačen na subotu 6. oktobra. Slavni skladatelj ostat će zapamćen u povijesti džeza kao autor brojnih muzičkih tema koje su osnova za razumijevanje Americane, ali i kao veliki kulturni ambasador koji je svoju glazbu pronio u široki svijet. Bez glazbenika koji su prolazili ili ostajali u Orchestri, nerazumljiv je njegov doprinos swingu, kao i elevaciji bluesa na umjetničke jasle, te naposljetku i tzv. kreativne glazbe, čujemo li ili počujemo ono što je Duke odsvirao na „Money Jungle“. Baštinu dinastije Ellington danas nastavljaju njegovi unuci, filmaš i pisac Paul Ellington, odnosno broker Ralph Ellington, dok orkestar predvodi Tommy Jones, potpuno se posvetivši scenskoj ulozi Dukea.

No, dok je Duke, koliko arhivske snimke govore, communique rješavao osmijehom gustih zuba, kriminalni zvuk klavira i kontrabasa u prvom setu iznio je na površinu Jonesove zabavljačke finese. Iako bez onih šarmantnih ‘pepeljara’ pod očima. Koncert počinje s rhythm changes „Take the A Train“, da bi se nastavio nizom skladbi iz 1920-ih i 30-ih, kroz koje se Ellington borio stvoriti svoj umjetnički identitet u Cotton Clubu i Apollo Theatreu, nazovimo to povijesnim osviješćivanjem publike. U dioničko društvo, nazovimo ga tako s obzirom na izmjene solo-dionica, Jones je ubacio kratka četverotaktna sola koja unose novu dinamiku u domalo vehementni sustav očekivanja i predviđanja.

 

 

Sastavu se, zbog obveza originalnih članova, pridružuju i alt-saksofonisti Miro Kadoić i Zdenko Ivanušić, koji su se dobro uklopili ali i premalo istakli. Nizale su se skladbe „Birmingham Breakdown“, „Black and Tan Fantasy“, „8th Veil“, „Such Sweet Thunder“, „Balcony Serenade (Perfume Suite)“, „Caravan“, „Perdido“ i „Blues for New Orleans“. Inače, „Birmingham“ datira iz 1928. g., kad je snimljena prva rasno mješovita ploča koju potpisuje upravo ovaj orkestar s 18-oricom ‘bijelih’ muzičara.

Drugi dio koncerta počinje s ‘hitovima’, u kojima pred mikrofon izlazi brass-sekcija u formaciji koja priziva njuorlinski spoj drvenih i limenih puhača. To su Strayhornova „UMMG“, ali i „In a Mellow Tone“, suptilna klasika. Zvuk  klavira puno je bolji, tako da Jones dolazi do izražaja kao klavirist stare škole, pravi all-arounder. Prednost je ovog sastava u tome što ga sačinjavaju već zreli glazbenici, oko 40 godina, koji u solima uistinu ne sviraju previše, već se cijelo vrijeme svira tako da naglašavaju harmonije.

Na red dolaze i pjevači, bariton Massimo Savić koji je samouvjereno prošao kroz zahtjevnu „Lush Life“, dok je Leila Kaplowitz sa scatom na „It Don’t Mean A Thing“, popravila dojam u odnosu na neujednačenu verziju „In A Sentimental Mood“. U ostatku večeri izvode „Mood Indigo“, „Rockin in Rhythm“ i „Things Ain’t What They Used to Be“, da bi James izrekao i rečenicu večeri, „Osjećam se kao da sam večeras svirao u svojoj sobi“.  A kad je već dio publike napustio dvoranu, vratio se s basistom Hassanom Abdul Ash Shakurom i bubnjarem Daveom Gibsonom, te su izveli predivnu skladbu napisanu davne 1934. godine, “In my solitude”.

 

 

Započeo prije nekoliko godina na američkom sveučilištu Kansas, projekt Radiohead Jazz je zaživio širom planete Zemlje, te ga se izvodi čak i u Izraelu. Osim Chrisa Pottera i Brada Mehldaua koji su izvodili pojedine skladbe iz pera gitarista Johnnyja Greenwooda, „Creep“ se može čuti u izvedbi soul-dive Macy Gray. Bend je nedavno, povodom top-liste ključnih izdanja svojih glazbenih pisaca zasjeo s čak tri albuma u izbor uglednog online časopisa Pitchfork. Unatrag šest godina nastupio je na peštanskom Szigetu i tom je prilikom njegova sljedba potpuno okupirala vlak koji kreće iz Zagreba i mili uz balatonska naselja.

Hrvatska glazbena mladež, kao producent programa, program je ubacila u Malu dvoranu Lisinskog, mjesto na koje će se ići u desetoj sezoni „Sunday Nights“. Tom je prilikom šef-dirigent predstavio pomlađeni sastav HGM Jazz Orchestra Zagreb, i.o. producirati i Orašara Čajkovskog, ugostiti Matthiasa Ruegga, Luisa Bonillu i Erika Truffaza. Izazov da se jedna povučena prezentnost krajnje eklektičnog rock-sastava kao što je Radiohead podvuče pod zajednički nazivnik orkestralne džez-muzike, postavlja osnovno pitanje – a što fali jednom Portisheadu?

 

Koncert je otpočeo s „Idioteque“ i „Let Down“ čiji su aranžmani istaknuli klasicističku notu koja i nije za očekivat od Radioheada. Materijal s istog albuma na svoje je došao tek početkom drugog seta s „Everything’s in the Right Place“ i stvarju „Kid A“ u kojima su ‘preživjeli’ široki stilistički utjecaji benda, oni kraut-rocka i contemporaryja, čime je dirigent pokazao veliki senzibilitet kako za sam material, tako i za ansambl. Zanimljivo je da je koncert održan povodom 44. rođendana pjevača Thoma Yorkea, ujedno i o 20-godišnjici izlaska prvog singla grupe.

Prvi je set svoj dramatski klimaks imao u finalu, s „Paranoid Android“. Pjesma je to, koju se zbog tripartitne strukture uspoređuje s Queenovom „Bohemian Rhapsody“, a korijeni se tih ideja mogu naći i na Wilsonovom „Smileu“. A kako ju nikakav tretman ne može premodificirati, iskoristio je to Filip Šijanec kombinacijom loopova i distorzije na električnoj gitari. U jednu je ruku „All I Need“, u aranžmanu Sherisse Rogers, basistice iz projekta Lawrence, upravo pastoralnim ugođajem i najavila ovu kompoziciju. Klimaks večeri dogodio se s antiratnom „You and Whose Army“, postavljenom pretkraj drugog seta s disonantnim rukopisom gitare i puhača, dok je koncert završio s „Bodysnatchers“ u aranžmanu Freda Sturma. Publika je sasvim spremno podnijela ovaj galimatijas glazbenih referenci, „what if“ jednog vrlo definiranog i ekonomičnog izraza u big band džez izraz.

 

Tagovi: , ,



Оставите одговор

*


*

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.