koncerti

28.06.2012.

Valamar Jazz Festival 2012: Džez na obali mora

Izveštavamo sa Valamar Jazz Festivala, koji je od 20. do. 24. juna održan u hrvatskom Poreču

Mesto: Poreč, Hrvatska / Datum: 20-24. 2012. / Foto: Zoran Stajčić (www.ravnododna.com)

Fred Wesley

 

U turističkoj ponudi istarske regije, Poreč nema preveliku težinu u vidu općeprihvaćene rute emocionalnog kapitala za Zagrepčane i Zagrepčanke, dok daleko prepoznatljiviji imidž destinaciji daju ponajviše njemački, češki i talijanski turisti, uz znatnu tendenciju porasta Rusa i Ruskinja. Što se tiče festivalskog programa – ne nedostaju ni legende (Hugh Masekela i Fred Wesley), ni ECM-ovski mačori (Enrico Rava i Ralph Towner), baš pored fino odležanog seksepila Caecilie Norby, prpošne mladosti Marka Tolje i nepredvidivih dinamitaša poput Joeya Calderazza. Uspostavljeno je neviđeno sinergijsko čvorište i bioenergetsko žarište u trokutu prirode, glazbe i naroda.

U popratnom je programu održan i vinil DJ set Smeđeg Šećera, izložba portreta Jazz Moments fotografa Željka Jelenskog, a da ne govorimo o besplatnim koncertima na raznim lokacijama Valamar Jazz Guerrille. Međutim, kao glavno otkriće festivala, pored scenskog izvođenja umjetničkog djela (tzv. ‘stage antics’) Hugha Masekele, Gianluigija Petrelle ili Larsa Danielssona, o čemu više nešto kasnije, skupina je mladih lavova Istre i Kvarnera.

Već je to zrela scenska pojava mladića pripuštenih iz najboljih hrvatskih big bandova s diplomama visokih škola za džez u zubima. U večeri otvaranja (mahom!) nastupaju uz Tolju, i to osim električnog basista Henryja Radanovića, Branimira Gazdika na bubnjevima i Zvjezdana Ružića na klaviru koje nakon prve večeri zamjenjuje Luka Veselinović, koji uz bas svira i kontrabas. Tu su i drummer Adriano Bernobić, te sint-maher Kiki Terzić, Branko Sterpin na trubi, Elvis Penava na električnoj gitari, te Luka Žužić na trombonu i ‘egzotični Istrijan’ Uglješa Novaković na alt-saksofonu.

Fred Wesley,  muzički direktor, trombonist, skladatelj i aranžer JBs Jamesa Browna od 1968. do 1975., te potom i član orkestra Counta Basieja, a naposljetku i musician’s musician Parliament-Funkadelic ( nije da DJ Dimitri iz Brand New Heavies ne zna od koga se uzimaju najbolji semplovi) sa svojim The New JB Horns, odsvirao je finale za pamćenje u što sam siguran – vjerujemo kolegi iz Ravno do dna, čovjek je naprosto bio tamo, ja već odoh…

 

 

A da je nastup Ralpha Townera u Eufrazijevoj bazilici, krasotici ranobizanstke arhitekture umjetničko djelo, jasno je već i turistu-namjerniku. Skoro da bismo mogli ponoviti naslov slavnog Vladete Jerotića „Samo dela ljubavi ostaju“ kao poantu nakon ovog iskustva. Neobičnog utoliko koliko je to isto i solo-recital iz 1987. jednog Carlosa Zingaroa u najljepšoj lisabonskoj crkvi Mosteiro dos Jeronimos.

Kad sam zasjeo na drvene preklopne stolce u atriju, u meni se probudila otprilike ista količine ugodne zebnje koju otprilike čuvam za tog portugalsko-ciganskog violinista i multimedijalnog glazbenika. Jer, nanosi klasičarskog izričaja, a onda i beskrvni nanosi gitarista koji je suoblikovao etnomuzikološke putešestvije grupa Paul Winter Consort, a zatim i Oregon, uz svu svoju durovsku zaigranost nisu baš mačji kašalj za svačiji želudac. Pa su tako uvodna „If“ i potonja „Hexagram“ samo ziceri za publiku koja je olako mobilizirala happy jazz za ringtonove svojih Nokija. I sad može u susjednoj ulici pričati kako je super bilo na Towneru.

U vidu jamajčanskog maestrala („Jamaica Star“) ipak se počinju događati pomaci i rigidna estetika etide ustupa mjesto bachovskoj logici toccate („Solitary Woman“; jer je „lonely“ već bila zauzeta). A bogami i metodi 12-žičane gitare koja je Townera vinula u panteon s Gismontijem, i zapravo s ovim patronimom kreirala supstantivirani pridjev; u smislu townerovski ovaj, townerovski onaj… I na tom se planu, stvaranjem višestrukog instrumentalnog zvuka u „Guitarra Picante“, iz čistog ratija townerovski štih odjeljuje od metheneyevskog kompleksa Leonarda. Trenutci su to kad lastavice u onoj svojoj formaciji prolijeću sumračnim nebom nad glavama, poprimaju draž zvijezda padalica, a njihovo je jato ciklus harmoniae mundi.

 

 

Fleševi su kratki, a slaba prokrvljenost prostora kisikom vinula me iz sterilnog vašara audiofilije na gornju terasu susjednog restorana. Sad s čašom vode u grlu, iz smjera nalijevo naviru mi townerovske skladbe u real timeu uz mrmor konobara iz obližnjeg restorana zdesna. Faktor vjetrovitosti daleko je potentniji i moj doživljaj postaje vitalniji. A bezgrešne linije u interferenciji s pozadinskim zvukom dobivaju gracilniji i zemaljskiji prizvuk.

Zahvalnijem klimaksu koncerta poslužio je aranžman jedne Mingusove skladbe na akustičnoj gitari koji je istakao ljepotu molskog bluesa, što je prvenstveno odlika townerovštine, kao produkcijske ličnosti neosporne izvođačke izvrsnosti. U više nego li skladno popunjenom prostoru zavidno naklone publike, koncert je i dovršio, svakako motiviran uvodnom riječju Tamare Obrovac, uz hrvatski i na dva strana jezika.

Petak popodne, šetnja ulicom Rada Končara, partizanskog mučenika… Ubravši notu klavirskog preludija iz pozadine, post-modernistička istarska razglednica počela se slagati u cjelinu. Na ručku istoga dana upoznao sam kolege iz London Jazza i austrijskog Concertoa, tek toliko da u multikulti ozračju osvježim saznanje kako je Rava ime otočića iz zadarskog akvatorija, baš kao što je i Ulika (‘maslina’) rt ovog već opjevanog zaljeva. Zakoračivši na otok Sv. Nikole, pred pozornicom festivala uvjerio sam se da čuveni klavir nije proizvod gastro-halucinacije kojoj sam ranije prisustvovao, te da je ono što će Rava i njegovi momci odsvirati apstraktna istina u punom smislu te riječi.

 

 

Iz kolektivne improvizacije u kojoj su bubnjar i klavirist svirali oniričke legato linije uz repetitivno vertikalna raslojavanja kontrabasom, trombonom i trubom, bend je formirao temu poput akcijskog slikara, da li Pollocka, ili bar nekog pollockista… Prijeteći da se svaki čas raspadne ta slikopisna draperija bez ijednog zvučnog šava, a kamo li postojane prve dobe, klavirist je flegmatično zijevao s laktovima na klaviru kao da je na šanku. Za razliku od stresovito-ekspresivnog afroameričkog izraza, Digići su svoj naprijed-natrag, kreni-vrati trip razvijali poput dimnog signala beskrajnog džointa koji je smotao jedan doolitllijanski oktopus. Diskretno povučen u zvučnu mizanscenu, karizmatični Rava bi se javljao tek da popravi intonaciju, da odsolira alla post-boppo ili participat „suhim“ solom u kolektivki.

‘Bubnjevina’ Fabrizija Sfere jedna je od onih koja je odavno preskočila preko ruba ridea, u ambis rezanih hi-hat fraza. A Gianluca Petrella, trombonist u crvenoj majici, odlučio je ukrasti šou kao i toliko puta, mačujući se sa zrakom poput Don Quijotea i plešući poput razigranog blizanca jednog Hannesa Bauera, kao da taj isti nema već starijeg brata Conrada, također trombonista. Iako smo odavna uvjereni da je Hannes reinkarnacija nekog baletana, Petrelline performanse dovode nas u dvojbu, a njegov sound na tragu Roswella Rudda i Franka Ku Umbe Lacyja svemu daje potrebnu težinu.

Energija koju je na ravne časti dijelio s basistom Gabrieleom Evangelistom nije zadesila nijedna evanđeoska lacuna, dok je Guidi lomio klavir čas tučom atonalnih meteora, ako već ne bi palčanim akcentima (Bobby Few!), odnosno jedva čujnim citatima Gymnopedies… Bio je to jedan od deset najdražih koncerata za ovog pisca, u životu, utoliko intenzivniji da od uzbuđenja nisam spavao cijele noći.

 

Enrico Rava

 

Svirka Joeya Calderazze, inače i svojedobna Petrellina bossa, nakon ovakvog je psihodeličnog iskustva kojem je prethodila vožnja zrakom nekog osastog i motoriziranog paraglidera bila – flah. I kontrabasist Martin Sjöstedt i bubnjar Daniel Fredrikson sjajno su zakopali groove piano trija, no već su i naše male sestrice mogle osjetiti da je to ipak jedna klupska rutina zadimljenih podruma, što je Joey pokušao izvući koketiranjem s golferima u publici. Kako samopromotivnog istarskog župana koji se obično nadovezuje na ovakve šlagvorte nije bilo niotkuda, pozvao se na svoj prošlogodišnji duet album s Brankom Marsalisom, ipak je ovo džez-publika.

S njihova „Songs of Mirth and Melancholy“ izveo je dvije skladbe bez ičije pratnje, te je u tom trenutku sve zaferceralo. „Cooking with gas“, rekao bi mnogi Amer. Calderazzo je osjetio papučicu i uskladio zvuk, podsjetivši nas kako se sa suprugom  baš ne slaže najbolje zadnjih dana. Osim registara klavira čuli smo i čembalo, ili povremeno orgulje, a iz ruku su mu svakako izrastale i višestruke metamorfoze raznih persotonaliteta koje je svojim radom dosad usvojio. Baš kao na Jarretovim solo, ili još više, trio pločama, čulo se po dva čovjeka na pianu koji nije bio piano, već mezzoforte. Kakva metamorfoza, ne baš kafkijanska, više austerovska, kojoj je Calderazzo pridodao clustere svoje transgeničke sjete.

Koncert u subotu  imao je nositi auru upoznavanja i razotkrivanja s figurama, čak statuetama iz dvije najdraže mi regionalne ‘škole’, južnoafričke i skandinavske. Malo sam i bio nakostriješen što je južnoafrički Buddha svoj repertoar formirao na srednjem putu funka Jamesa Browna i pop-soula Barryja Whitea, sa svega dvije pjesme s izvora, na polifonijskom aspektu folklora kwelae, no sve mu je oprošteno jer je i uz to, bio ‘ćru’, i to ‘ćru-ćru’.

 

 

Večer je, odnosno predvečer, otvorila Cæcilie Norby, prva skandinavska glazbenica, a ne „prvi skandinavski glazbenik“ kako nas rodno korigiraju iz kataloga festivala, „koja je potpisala [ugovor] s legendarnom džez-etiketom Blue Note za koju je snimila četiri iznimno hvaljena i prodavana albuma… premostivši jaz između džeza i mlađe, tradicionalno rocku okrenute publike“.

Bilo je to vidljivo/čujno u impostaciji već na prvoj skladbi. Vinula se u alikvotno neopipljivo u chorusu; ‘čardakovanje’ ni na nebu ni na zemlji, dok se jadan klavirist snalazi kako zna. Njezin je riskantni hod po žici interpretacije mogao iznervirati mnogu glazbeno obrazovanu osobu – mene ne. Stoga je pažnja publike padobranski okovala njezina tehnički suzdržanijeg partnera Larsa Danielssona, sklonijeg operirati unutar II-V-I i spontano aranžirati, baš poput jedne mesnatosti Williama Parkera. Ah, dušebrižnici…

U mainstream posloženoj ptolomejskoj percepciji  harmonije Jacoba Karlzona na klaviru i Zoltana Czörcsa za bubnjevima, Sveta je Cæcilie mogla biti i Amy Winehouse i Diamanda Galas, i dobro joj je to išlo, u priredbi goodmanovskog klezmera „Bei Mihr Bist Du Schön“, odnosno Cohenove „Hallelujah“, kojom će kolegama okrenutim Fake Book repertoaru slediti krv u žilama.

 

 

Slijedovi fotografa koji su tijekom prve tri pjesme bili slobodni fotografirati obogatila je pojava Žige Koritnika iz Ljubljane, titana regionalne džez-fotografije, baš poput Buddhe s pozornice. Karizmatični Masekela zračio je već na intervjuu s kolegama iz Novog lista i Jutarnjeg. S time da je Masekela ipak onaj ‘ćru’ glazbeni monarh, okrenut „ancient to the future“ s uličnim, radničkim i protestnim pjesmama, crkvenim napjevima, zvucima urbanih predgrađa i utjecajima raznih etničkih skupina, ali i intimno-mecenatskim odnosom s pratećim glazbenicima koji mu mogu biti unučad.

Počevši od Camerona Warda na električnoj gitari čiji je unisoni falsetto na startu treće pjesme preletio čitavom Afrikom poput sokola. Dok se žuti leptirić zalijetao u reflektore povrh scene, basist Fana Zulu svoju je ‘šesticu+ držao prvom žicom okrenutom na dolje, a la Hendrix, krotak poput Nathana Easta iz Foreplay; zatim Lee Roy Sauls na bubnjevima je prelazio činelama poput pčele po lopočima, dok je Ward smanjivao doživljaj bilo gitar-radom idejama koje smo čuli kod Tinariwen i Terakaft, bilo likembe-grooveom Konono No. 1.

S karizmom nerealiziranog kardinala i stamenog borca za ljudska prava, Masekela je ljubio svoju krilnicu kao pravi double bubble, klasičar-jazzer. Toplinom boje koje se sjećaju svi slušatelji „Graceland“ Paula Simona. Međutim, u izravnom obraćanju publici, samo s vokalom pokazao se i kao zabavljač i kao vrač neprocjenjive vrijednosti, onakav kakvog ljudi nesputane emocije pozdravljaju bacanjem novčanika u zrak. A s kubanskom perkusijom i vokalom taj je čovjek-natčovjek pokazao da je u stanju oponašati vlak i to lokomotivu!

 

Hugh Masekela

 

Dobro, nije da to ne bi znao impresionistički aranžman Orkestra Dukea Ellingtona ili balet Jeana Cocteaua u suradnji s koreografijom Coco Chanel. Ili barem kvintet Johna Coltranea, ali Hugh Masekela kadar je sve to dočarati sam. I pri tom upravljati energijama na pozornici i ispod nje, smirivati pojedinke koje narušavaju poredak glazbenog obreda. Što i biva lakšim kad na udaraljkama imaš udaraljkaša iz Sijera Leonea Francisa Maneha Furstera, te Randalla Skippersa za dvostrukim balkonom klavijatura.

Panafrička cubana prenijela se kasnije preko mora i na raspoloženje u Villi Polesini, čemu su kumovale i kamenice dobrodošlice dijeljene na ulazu. Sjajno raspoloženi Luka Žužić i Adriano Bernobić briljiraju u izvedbi Monkove „Green Chimneys“, pogotovo nakon šljašteće aure Warda i ostalih Masakelinih pulena. Norbyjka je na licu mjesta izimprovizirala i aranžman i tekst na kwelu, izvukavši na površinu svu sramežljivost gitarista Penave koji je svirao svog najboljeg Rosewinkela na akorde. Uz potoke vina, grebene pljukanaca i carpaccia, te naplavine pršuta moja je bosonoga partnerica rekla „Što je tako slatko“, neodređeno, a ja nisam joj zamjerio. Dapače, pratio sam je u stopu.

.

Tagovi: , , , , , , , , , ,



Оставите одговор

*


*