Na dobrom smo putu do suradnje establišmenta sa supkulturom

Ovaj umjetnik i aktivist, a i akcionist, napustio je Akademiju za jazz u Linzu na drugoj godini, nakon što su njegovi tamošnji profesori zaključili da je već dovoljno zreo da svira s velikanima. „Razmaženo sam dijete, nisam se u Austriji osjećao najbolje, ali dobro, to nije bilo presudno… Kad me Doug Hammond, pozvao u trio s kojim je prije uvijek svirao moj profesor Adelhart Roidinger – u očima mog učitelja je to izgledalo tako da su mene uzeli u bend umjesto njega – na turneju sa Sonnyjem Simmonsom. Odnosi su postali nemogući, Roidinger bi došao na koncert u Beču i sakrio se iza vrata, slušajući koncert izvana. Kad sam nakon koncerta izišao iz sale, nije me ni pozdravio“, prisjeća se Grom. „A Hammond je zajeban tip… Prekinuo bi svirati i derao bi se na mene dok bismo Sonny i ja još svirali. Roidinger nije to znao iskomunicirati, tako da nikad poslije nismo razgovarali. A uvijek sam imao dojam da me je volio i da se ponosio sa mnom, iako bi prema drugima bio strog.“, reče slegnuvši ramenima.

Nakon Hammonda, surađuje i sa Zlatkom Kaučičem. U triju odlaze na turneju s gitaristom Igorom Bezgetom. Kaučič je nedavno izjavio da bi Grom radi svog svestranog angažmana, o kojemu pišemo nešto niže, zaslužio zapravo osvojiti Prešernovu nagradu. „Da ti pravo kažem, za Sonnyja i ne znam točno, ali Kavčič i Hammond, a Zlatko pogotovo, su sve postigli sami. Oni su tough guys, jer nisu imali podršku familije. Zlatko je sa 16 godina otišao u Italiju, jer je imao problema s ocem i nije se vratio 10 godina. Oni imaju svoje razloge za to. Kad gledam unatrag, to je bilo dobro za mene, ali je bilo teško… Recimo, u Minhenu smo svirali pred njihovim fanovima iz 60-ih, i oni bi završili stvar i ostavili me na stageu da sam nešto odsviram dok oni piju pivo“, govori o svom sazrijevanju.

U razdoblju poslije Hammonda i Kaučiča, svirao je i s grupom GAP iz Zagreba, koji su ipak Gromovi vršnjaci. Pamti. „Bili su jako samostalni. Ja, kad sam malo ušao u to, oni su i dalje išli po svojem, a i ja sam mogao naći svoje mjesto u tome. Mislio sam da moje mjesto ima svoj potencijal u tome. Nismo uopće probali, samo smo nastupali. Postojala je želja s njihove strane da probamo i dalje“. Na lokalnoj sceni, ljubljanskoj i slovenskoj, postojano svira s Taoom Vrhovec-Sambolcem, akademskim glazbenikom s kojim potpisuje dva izdanja grupe Tilt. „Njega znam od četvrtog osnovne, tako da smo i otprije svirali, u srednjoj školi. Diplomirao je u Trondheimu klarinet, pa završio kompoziciju u Haagu i onda Sonology and Technology u Den Haagu. U prvom srednje smo imali prvi koncert improvizirane muzike kod kuće kod jednog kolege gitarista koji mi je tad bio nadahnuće. Tao je već bio muzičar kad sam ja počeo, i sve do danas imamo kontakt. Jako se dobro razumijemo i on mi je strašno bitan“, reče Tomaž.

Prvi CD Tilta, „Dvojnik“ objavljen je 1999. sa srednjoškolskim kolegom Primožom Čučnikom, pjesnikom i prevoditeljem, a nosi pregršt ideja, baš je onako mladenački i dosta pristupačan. Baš kao i Tiltov CD iz 2006, snimljen na nastupima u Alicanteu i Ljubljani, pokriva sav tonski raspon elektroakustične improvizacije, i nježan je i abrazivan, iako prvim dominiraju songovi, tek s natruhama onog što će uslijediti kasnije. Sam je Grom skeptičan prema tome. „Uoči ‘Dvojnika’, imali smo bend Muskafiber s Dragom Ivanušom na harmonici, Taom i Čučnikom. Prolazili su još neki članovi kroz bend, imali smo par koncerata i uslijedio je ‘Dvojnik’, što su zapravo snimci iz dnevne sobe, nastali u jedno popodne. Snimali smo se u šumi, na cesti intervjuirali ljude i svirali im, a i pitali ih kako im to zvuči. Grozno smo to snimili, s jako lošim mikrofonima, ali to je bilo to“, govori kroz smijeh.