Portico Quartet je savremena džez grupa iz Londona, osnovana 2005. godine. To “savremena” verovatno na najverniji način dočarava način na koji se ovi momci ohode prema džezu. Prvi ploču “Knee-deep In The North Sea” su objavili 2007. godine (taj album beše nominovan za “Mercury” nagradu, a britanski nedeljnik “Time Out” ga je proglasio najboljim džez izdanjem 2007), a drugi album “Isla” je ugledao svetlost dana dve godine kasnije. Iako im je debi mnogostruko hvaljen na sve strane, dozvolići sebi slobodu i reći da je “Isla” bio još zreliji i kompaktniji, da ne kažem bolji. Sećam se da sam pre dve godine malo slušao neki džez album novijeg datuma toliko kao ploču “Isla”.

Ovogodišnji album (koji se zove isto kao i bend) im je treći u karijeri, no po jednoj stvari je poseban. Naime, njihov dosadašnji zvuk se bazirao na instrumentu heng, što je posebna vrsta metalnog bubnja koji se svira rukama (ne palicama) i koji je izmišljen 2000. godine u Švajcarskoj. Taj instrument je svirao Nick Mulvy, koji je prošle godine rešio da napusti Portico Quartet i da se oproba u solo vodama.

Preostali članovi grupe, bubnjar Duncan Bellamy, kontrabasista Milo Fitzpatrick i saksofonista Jack Wyllie su čak u jednom momentu razmišljali da raspuste bend, no želja za otkrivanjem neistraženog je ipak preovladala. Tako je na Mulvyjevo mesto došao Kier Vine, momak kome je klavir osnovni instrument, no podrazumevalo se da će morati da nauči da svira heng. Iako se Vinea za relativno kratko vreme uspešno “sprijateljio” sa hengom, on je uneo potpuno novi zvuk u muziku benda.

Ono po čemu se album Portico Quartet najviše razlikuje od njihova prva dva izdanja jeste zaokret sa akustike na elektroniku. Iako se za ove momke ne može reći da su se ikada gnušali inovacija, a posebno elektronike, činjenica je da je novi album potpuno drugačiji u odnosu na prethodini “Isla”. Tu prvenstveno mislim na Vineove klavijature, koje čine osnovu gotovo svake pesme na ovoj ploči.

Na novom albumu se nalaze kompozicije koje inspiraciju crpe u ambijentalnoj, elektronskoj, džez, rok i world muzici. Poprvi put imaju i pesmu u kojoj se čuje vokal – reč je o numeri “Steepless” koju peva švedska pevačica Cornelia. Muzička štampa sa Ostrva ih već naziva naslednicima grupe Cinematic Orchestra, a kao novi uticaji pominju se savremeni kompozitori Steve Reich i Max Richter, hip-hop muzičar Flying Lotus, pionir dub-step zvuka Burial, ali i indi-pop grupa Bon Iver. Korak sa starim zvukom benda održava kompozicija “Spinner” u kojoj se prepliću akustični (na momente setni, na momente divlji) saksofon i kontrabas, sa elektronskim ritmom. Kada bih morao da izaberem omiljenu temu sa ove ploče, to bi sasvim sigurno bila “Spinner”.

Kombinacija Vineovih elektronskih efekata, semplovanog zvuka henga, usvirane ritam sekcije Bellamyja i Fitzpatricka, kao i razuzdanog saksofona Wylliea, na ovoj ploči se pokazala kao više nego uspešna. Iako je njihov prethodni album “Isla” mini remek delo savremenog džeza, čini se da su sa novim albumom pokrenuli ništa manje uspešno poglavlje u svojoj, nadajmo se dugoj, karijeri.

 


Duncan Bellamy – bubnjevi

Milo Fitzpatrick – kontrabas

Keir Vine – klavijature, elektronika, heng

Jack Wyllie – saksofon

12 komentara na “The Portico Quartet – The Portico Quartet (Real World Records)”

  1. Nije da su losi, ali nije mi jasno sto se smatraju delom jazz scene. Po meni je to vise neka new-age muzika. Svakako ne jazz.

  2. „Svakako ne jazz“

    Ne bih se bas slozio.Oni su u osnovi savremeni jazz bend, sa iskakanjima u druge muzicke pravce… Elektronika je samo jos jedan vid izrazavanja i tu ne vidim nikakav problem, ako je sve izvedeno i uklopljeno kako treba.

  3. Kako treći album ???

    Ja sam naletio na druge podatke:

    (2006) – Gypsy Music
    (2007) – Knee-deep In The North Sea
    (2009) – Isla
    (2009) – Black & White Sessions
    (2009) – Line
    (2012) – Portico Quartet

  4. „Sećam se da sam pre dve godine malo slušao neki džez album novijeg datuma toliko kao ploču “Isla”.

    Prelepa ploca.

  5. Koliko znam, bez nekog kopanja po netu, Vladimir je u pravu. Prvi zvanicni album je Knee-deep In The North Sea, zatim Isla i Portico Quartet. Black & White Sessions je skup zivo izvedenih, vec poznatih, numera, plus par neobjavljenih stvari. Line je singl sa Isle, dok za Gipsy Music nikada nisam cuo. Mozda se i ja varam…

  6. Ne znam da li imam zabranu komentara ili je po srijedi nešto drugo pa ću probati još jednom napisati.

    Vladimir u svom tekstu navodi da je ovo treći album a ja sam naletio na podatak da je Portico Quartet izdao sljedeće albume:

    (2006) – Gypsy Music
    (2007) – Knee-deep In The North Sea
    (2009) – Isla
    (2009) – Black & White Sessions
    (2009) – Line
    (2012) – Portico Quartet

    Netko od nas dvojice griješi ?

  7. @best
    vladimir je naveo tri studijska albuma, ovi ostali koje si ti nabrojao su koncertni i kompilacije, te se samim tim ne racunaju kao zvanicna izdanja

  8. na soundboard sajtu (dime a dozen) moze se naci i neke najnovije zive snimke… čime pojam diskografija dobiva sasvim drugi smisao. pa, ko voli nek izvoli…

  9. „Korak sa starim zvukom benda održava kompozicija “Spinner” u kojoj se prepliću akustični (na momente setni, na momente divlji) saksofon i kontrabas, sa elektronskim ritmom.“

    Mani je ovo totalno nezanimljivo, ceo album samo „zuji“, nista se ne desava. I bas bih voleo da cujem taj „divlji“ saksofon, npr. u kom se to segmentu cuje?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.