1. Tim Berne – Snakeoil (ECM)

ECM debi Bernea kao lidera se estetski glatko uklapa u soničnu filozofiju izdavačke kuće, ali kada na raspolaganju imate ekipu sa reputacijom nemirnih ofanzivaca (Oscar Noriega/Matt Mitchell/Ches Smith) nikako nije za rezultat očekivati u potpunosti kameran doživljaj. Bez obzira na prilično agilnu ovogodišnju promociju albuma, ostaje žal što Bernea nisam imao prilike da čujem uživo u ovoj formaciji koju predvodi već dobre tri godine.

 

 

2. Emile Parisien Quartet – Chien Guepe (Laborie Jazz)

Najveća, a verovatno i jedina mana ove ploče je njeno trajanje, koje jedva prelazi trideset minuta; no u njih je utisnuto najbolje što evropska slobodna forma može danas da ponudi. Slobodna improvizacija u kojoj je fantastična veština svakog od instrumentalista esencijalna za konačnu sliku, elastično se suočava sa maštovito raspisanim deonicama. Parisien bi morao uskoro da zauzme poziciju na sceni koju po svim kriterijumima zaslužuje.

 

 

3. Harris Eisenstadt  -CanadaDay III (Songlines)

Mozda se od bubnjara i ne očekuje da sa ovakvim uspehom komponuje u ovakvim žanrovskim odrednicama kao što je još jedan Canada Day, ali se po neobičnim metričkim igrarijama, posebno u uvodnoj „Slow and Steady“ da lako nazreti da je u kreaciju nekakav perkusionista dobrano umešao prste. Post-bap, post-rok, kontemplacija, ili kako god da okarakterišete ovaj miks, balansiraju između haosa i striktne discipline, dajući možda i ponajbolji Canada Day do danas.

 

 

4. Francois Houle 5 + 1 – Genera (Songlines)

„Genera“ je mesto gde se fri- džez i struktura susreću i automatski zaljubljuju jedno u drugo. Moja omiljena romansa. Godina deluje kao trijumfalna za Kanađane, u svakom slučaju za Eisenstadta koji se i ovde pojavljuje u zapaženoj roli.

 

 

 

 

5. Jacam Manricks – Cloud Nine (Posi-Tone)

Četvrti album mladog Australijanca besprekorno koristi potencijal odlične postave pratećih muzičara – i dok na prvoj liniji fronta solistička zaduženja saksofonista deli sa gitarošem Adamom Rogersom, majstor Hammonda Sam Yahel je taj koji ploči omogućava da punim plućima diše i u atmosferičnom aranžmanu finske himne, nesputanom isšitavanju Coltraneovih notnih zapisa ili romantičnom viđenju Jobimove balade.

 

 

6. Ravi Coltrane – Spirit Fiction (Blue Note)

Ravi, kao što sam već pisao o tome, konačno počinje da sa stilom nosi breme svog neugodno obavezujućeg prezimena.

 

 

 

 

 

7. Ron Miles – Quiver (Enja/Yellowbird)

Tri jaka individualca – Ron Miles, Bill Frisell i Brian Blade – na suptilan poetski način skiciraju crtice inspirisane autentično-američkim kulturnim nasleđem, i to od delikatnih Milesovih originala preko Dukea Ellingtona, Henryja Mancinija do komada komponovanih u prvom kvartalu prošlog veka.

 

 

 

8. Stephane Kerecki Trio – Sound Architects (Outnote)

Već uhodani trio francuskog basiste je ovde proširen za dva veoma jaka individualca. Ako je saksofon Tonyja Malabyja doprineo pomerenosti i nabijenosti u zvuku duvačkih deonica, uticaj na odluku da se viđenje narodnjaka “Dunje i jabuke” nađe na ploči (pod nazivom “Serbian Song”) sigurno ide na dušu ovde svirački veoma raspoloženom Bojanu Zulfikarpašiću.

 

 

 

9. Miles Okazaki – Figurations (Sunnyside)

 

Poslednji iz Okazakijeve interesantne trilogije je i najslobodniji i najokrenutiji nesputanim improvizacijama, a sigurno i proističe iz činjenice da je u pitanju koncertna ploča. Raspisani delovi su minimalni, samo skice i ideje, generisanje ideja i struktura ostavljeno je Okazakiju i jako inspirisanim i naloženim Miguelu Zenonu, Thomasu Morganu i Danu Weissu.

 

 

10. Donny McCaslin – Casting for Gravity (Greenleaf)

Naziv uvodne kompozicije “Stadium Jazz” jasno stavlja do znanja kojim putem McCaslin ide na ovom albumu, bitno drugačijem od prethodnika. Naglašeni fank i rok su momenti kojima McClaslin uspeva da zadrži svežinu svoje pojave na neprestano evoluirajućoj džez sceni. Jason Lindner, Tim Lefebvre i Mark Guiliana sprovode ideje u dela.

 

 

 

Ništa lošije nisu ni sledeće ploče:

  • Wayne Escoffery – The Only Son of One (Sunnyside)
  • John Ellis – It’s You I Like (Criss Cross Jazz)
  • Billy Hart – All Our Reasons (ECM)
  • Ralph Bowen – Total Eclipse (Posi-Tone)
  • Michael Formanek – Small Places (ECM)
.

 

10 komentara na “The Best of 2012: Zlatan Dimitrijević”

  1. Stvarno niste fer! Ovo je potpuno razlicito od Sladjanine liste. Jos je Zlatan dodao 5 dodatnih albuma. Kako da preslusamo toliku kolicinu jazza?
    Nikola budi makar ti milosrdan 😉

  2. Ako je ovo najbolje u jazzu iz 2012, onda ću ja morati pronaći alternativu ovoj muzičkoj alternativi, jer ovo je strašno. Većinu nebi slušale ni rođene majke. Od ovoga mogu samo da slušam Stephane Kerecki-ja.

    1. Hiromi Uehara trio projekt – Move
    2. Renaud Garcia Fons – Solo………….

  3. Dragane, bas ga pretera!!!
    Pre bih rekao da Hiromi ni rodjena majka ovako ne forsira 🙂

    Zlatane, za Tima Bernea potpisujem. Stvarno odlican CD koji ulazi na moju top 5 listu. Verujem da moze privuci i one koji ne preferiraju ECM zvuk. Dobri su mi i Emile Parisien Quartet i Francois Houle 5 + 1.

    1. Ne znam za majku, ali ja je sigurno promovišem na svakom koraku, kao što sam 70-tih Chick Corea-u, 80 – tih Pat Metheny-ja, 90 – tih Michel Camila i Michel Petrucciania. Sada je ona na redu, a mislim da će to i potrajati. Ako su ovo bili loši muzičari pre nje, onda ću verovatno opet pogrešiti.

      1. Dragane,

        To sto si ti promovisao i sto promovises zapravo i ne treba ikakvu promociju, barem ne kod dzez publike. Prava stvar bi bila kada bi krenuo da skreces paznju na nesto sto je potencijalno malo ljudi culo, a vredelo bi.
        Hiromi je odavno ispucala ono sto je imala, fake osmesi, bombasticni akordi i akrobatika po dirkama nemaju vise ni priblizno tu svezinu kao pre 3, 4 ili 5 godina. Eto, slusko je pomenuo pokojnog vunderkinda Austina Peraltu koji je imao slicnu estetiku kao i Hiromi, ali je kreativno znao da kaze i jos stota. Ima li jos nesto u ovoj izuzetno plodnoj dzez godini osim nove Hiromi da se tebi dopalo? Evo ga mesto i za tvoju top listu…!

  4. Canada Day III obećava na prvo slušanje…posle prve Kanade malo sam zapostavio Eisenstadta ali očigledno rula i dalje. već tradicionalno, tek će dogodine da se slušaju neki dobri ovogodišnji albumi 🙂

  5. Za uredništvo! Strongly Recommended!

    Godišnje liste ovog tipa su obična glupost ali … ponavljam, ali…

    Ali, (Pedja V. je upozorio na njega prije nekoliko dana) definitivno najbolji album ove godine je:

    EVE RISSER • BENJAMIN DUBOC • EDWARD PERRAUD – EN CORPS (http://www.darktree-records.com/)

    1. Eve Risser je carica, secate li je se od pre par godina sa Beogradskog festivala kad je razbila sa francuskim Orchestre National de Jazz? En Corps je stvarno dobar, preslusao sam ga nakon ovih silnih preporuka…

  6. Tnx, Zliky, na supportu! Na mojoj listi neće biti Bernea, gledao sam ga uživo u Ljubljani i nije mi se baš dopao. Isto tako i Vandermarkov Resonance, ne nalazim ga na listama albuma godine.

    Ali, ionako ovdje recenziramo albume, radi tog iskustva Berna nisam ni slušao.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.