Svake godine kontempliram o godišnjim listama najboljih albuma i bacam se u dilemu kako im pristupiti. Rangiranje od 1. do 10. mesta mi se više ne čini adekvatnim, tim pre kada se osvrnem na svoje stare liste i vidim da bi sada taj redosled verovatno bio drugačiji. Kad dođe decembar, sasvim je logično i da vam album koji baš tog trenutka vrtite u CD plejeru zvuči bolje od nekog koga ste besomučno slušali na pr. u martu i aprilu, pa vam je pomalo i dosadio. Da li to znači da je svežiji album zaista “bolji” i kako to odrediti? Toliko je subjektivnih promenljivih u tom procesu odlučivanja… Umesto premeravanja “kvaliteta”, prosto ću naređati koje albume sam najviše slušao, po abecednom redu.

 

Elina Duni Quartet – Matane Malit (ECM)

Ljubav prema muzici albanke Eline Duni javila mi se još na prošlogodišnjem Nišvillu. Kao i kod svakog dobrog vokalnog etno-džez albuma, ništa bez sjajnog pratećeg benda, gde ovom prilikom caruje trio već etabliranog ECM-ovca Colina Vallona.

 

 

 

 

E.S.T. – 301 (ACT)

Nikad nisam voleo Esbjörn Svensson Trio. Čak mi je bio i pomalo dosadan, sladunjav, i mada sam naklonjen džez bendovima koji forsiraju moderan eklektičan zvuk, ovde sam uvek osećao populističku notu i igranje na sigurno. Četiri godine nakon smrti bendlidera, njihov izdavač je lukavo izvukao iz šteka zaostale studijske snimke na kojima E.S.T. zvuče veoma relaksirano i džemuju bez velikih pretenzija. Bez upečatljivih tema i sa akcentom na interakciju i sola, “301” mi zvuči kao najbolji rad benda i smer u kome nažalost nikada nisu uspeli otići.

 

 

Fish in Oil – Poluostrvo (SKC Kragujevac)

Nominalno beogradski bend u kome su se skupili muzičari sa raznih strana Srbije, predvođeni gitaristom Bratislavom Radovanovićem, daju odgovor na pitanje kako bi mogla da zvuči srpska džez-rok eklektika na tragu njujorškog downtowna ili nove britanske scene.

 

 

 

 

Floratone – Floratone II (Savoy Jazz)

Bill Frisell je fascinantan gitarista, kompozitor, aranžer, bendlider… jer uspeva da pomoću malo tonova kaže puno. Naizgled jednostavni bluzirani komadi su prepuni finesa koje uleću uvek na pravom mestu i ovu muziku čine magičnom.

 

 

 

 

Fred Lonberg Holm’s Fast Citizens – Gather (Delmark)

Grupa Čikažana, stilskih naslednika Kena Vandermarka, skupila se na trećem albumu u istoj postavi, ali sa različitim bendliderom. Lonberg-Holm donosi najviše vatre u ovaj miks.

 

 

 

 

Jure Pukl – Abstract Society (Storyville Records)

Slovenački saksofonista Jure Pukl odavno je prevazišao lokalne okvire, ali ovim albumom pravi i ozbiljan iskorak ka prvoj ligi kreativaca svetske džez scene. Klavir na albumu svira Vijay Iyer – mada je logično pomisliti kako je njegova uloga da podigne kvalitet svirke na viši nivo, smelo ću konstatovati kako je ovaj izbor prirodan radi praćenja Puklovih autorskih ideja. Dominantni coltraneovski uticaji sada zalaze na teritoriju gde caruje sam Iyer, ili na pr. Rudresh Mahanthappa i Steve Lehman.

 

 

Lars Danielsson – Liberetto (ACT)

Najpitkiji album na ovoj listi duguje koliko samom Danielssonu, toliko i gostovanju Tigrana Hamasyana. Umetnost lepih melodija.

 

 

 

 

Mary Halvorson – Bending Bridges (Firehouse 12)

Redovni posetioci Jazzina me već naveliko zezaju zbog bezrezervnog afiniteta prema muzici Mary Halvorson. Ali šta da radim kad razvaljuje. Nema joj premca na polju avangardne kompozicije i aranžmana, koji ne upadaju u zamku hermetičnosti/ekstremnosti već koketiraju i sa pitkim temama.

 

 

 

Szilárd Mezei Vocal Ensemble: Fújj szél, Zenta, visshangozz szél! (Not Two)

Verovatno najkompletniji album Senćanina Szilarda Mezeija na kome ovaj violista i kompozitor ukršta svoja razna interesovanja, od istorijske džez avangarde do mađarskog folklora, od dugometražnih kompozicija i solo deonica do prodornog pevanja njegove sestre Kinge.

 

 

 

 

Vijay Iyer Trio – Accelerando (ACT)

Ima već dobrih sedam-osam godina kako s radošću i pažnjom pratim svako novo Iyerovo izdanje. Drugi album s tekućim trijom donosi još više interakcije i timskog rada, uzbudljivih ritmova i solo deonica u kojima svi rade sve. Trio u punom značenju reči.

 

 

 

 

 

BONUS BEST OF – Koncert godine u Srbiji i šire:

 

 

4 komentara na “The Best of 2012: Nikola Marković”

  1. U pravu si, bas strogo subjektivan izbor. Sajt ti je skroz ok ali nemoj vise praviti ove top liste, he, he, he…. Bez ljutnje molim.

  2. Ako je ono sa Ring Ringa koncert godine, onda nije ničudo što Srbija tako ubrzano propada.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.