Mesto: KC Rex, Beograd / Datum: 20.05.2012. / Foto: Ivana Čutura

 

Čovek duva u saksofon kome je u zvono nagurana polulitarska flaša kisele vode. Pored njega, stariji proćelavi muzičar sa naočarima puzi po stolu na kome su razbacani kuhinjski pribor, građevinski alat, nasumično smeće. Zatim hvata dva komada drveta u ruke i kao mahnit udara po predmetima ispred sebe. Stvari lete na sve strane. Samo još jedan dan na poslu najtvrđeg jezgra evropske slobodne improvizacije.

Paul Lytton još od šezdesetih godina prošlog veka bira i pravi svoje instrumente. U Beograd je na Ring Ring festival došao sa dva kofera nečega što bismo, da smo ga zatekli u blizini novobeogradskog buvljaka, uz dosta takta nazvali đubretom. Iako nazivno perkusionista, Lytton je zapravo onaj kvintesencijalni kejdžovski muzičar sadašnjice koji može da proizvede muziku iz bilo čega, a bilo koji predmet da učini instrumentom.

Georg Wissel već četvrt veka predano improvizuje koristeći saksofon proširen različitim dodacima. Večeras njegova muzika počinje skoro sa one strane smisla, svedena na šuštanja i coktanja, dok plastične boce i čaše imitiraju modulatore i prigušnike. Lytton gumenim lopticama grebe ogromni metalni tank, mutilicama za jaja svira po keramičkim žabama, okreće mlin za kafu, testeriše činele, udara i u po neki doboš.

Jučerašnji nastup Quat u kome svira dugogodišnji Lyttonov saborac i imenjak Paul Lovens pokazao je kako izgleda klasična slobodna improvizacija, ali to je još uvek muzika u kojoj vidimo kako se iz „običnih“ formi gradacijom prešlo u apstrakciju, ona još uvek zadržava sponu sa klasičnom tradicijom čak i kad joj prkosi. Ali Lytton i Wissel izlaze sasvim na drugu stranu i njihova je muzika bliska subverzivnim strategijama dadaizma ili rusolovskog futurizma.

Naravno, ne treba zaboraviti da je ono „slobodna“ u sintagmi slobodna improvizacija uvek imalo političku komponentu. Oslobađanje stega akademske forme, normi pop muzike, diktata tradicije, oslobađanje od formalnog diktata virtuoznih muzičara i publike koja ceni tehniku i ukrase. Lytton i Wissel sviraju u duhu ove tradicije, urnebesno i glasno, iako bez amplifikacije i sa instrumentima koji u više od pola slučajeva ne proizvode veoma jasne zvuke. Njihov je nastup užurban, jak, čak eskstatičan, ali nadasve apsurdistički intoniran.

I od toga ne treba bežati – koliko god Lytton imao izraz lica inženjera koji podešava osetljivi instrumentarij u nuklearnoj elektrani, prizor ispred nas je crtanofilmovski zabavan. Wissel presavijen u ekstazi izvlači bolne bluz solaže iz svog saksofona, a Britanac osipa paljbu po svom asortimanu pomagala, udarajući na sve strane zaslepljujućom brzinom, dok sa stola nasumično padaju alatke i escajg. I niko ne može da kaže gde se završava namera a gde počinje slučaj, jer sve, baš sve to, svaki nasumični i namerni zvuk je moćna, brza muzika, koju publika na kraju pozdravlja gromkim aplauzom.

 

 

Francusko-nemačka ekipa koja posle pauze izlazi pred publiku Ring Ring festivala postiže gotovo nemoguće: nakon Wisselovog i Lyttonovog seta koji je već izgledao onako kako zlobnici zamišljaju improv koncerte, oni pružaju jedno još teže, zahtevnije i luđe iskustvo.

Michel Doneda je sa svojim sopran saksofonima jedina „organskija“ pojava na bini (to jest na podu Kulturnog centra Rex) dok u mikrofon duva dugačke visoke tonove, pišti, jeca, silazi niz skale pa se vraća štekćući i lajući. Nema ovde adrenalinskog šoka kakav smo dan ranije dobili sa triom Sonore – Doneda jedan poznati predmet uspeva da nam predstavi kao nešto posve strano, baš kao i Wissel pre njega.

Ali kako i ne bi u društvu ostale dvojice muzičara? Noetingera smo gledali pre jedanaest godina sa sastavom Metamkine u jednom zapanjujućem setu analogne elektronike i uživo procesovanih filmskih traka. Večeras on na mikseru i gomili efekata smešta Donedu u sasvim pomereni univerzum visokih cijuka, bele buke, moduliranih brujanja. Noetingerovi dodiri su električni, a muzika koju proizvode onostrana.

Treći član ekipe, Nemac Thomas Lehn, vodeći je evropski improvizator na analognom sintisajzeru i pre nekih devet godina smo ga gledali na urnebesnom nastupu sa sastavom Konk Pack. U međuvremenu, Lehn je čini se postao još ekscentričniji, a njegovo sviranje još brže i višesmernije.

 

 

Iako su sva tri muzičara u elementu, Lehn kao da je posednut demonima. Potenciometre šamara kao neposlušnu decu, zabada pinove u ploču kao da zna koliko je to boli, a kada i svira po klavijaturi to je više nalik na pesničenje. Njegova teatralnost – uostalom uredno se izuo da bi imao bolji osećaj dok pritiska pedale – u potpuno je bizarnom skladu sa muzikom koja je posve tuđinska.

Dok su Wissel i Lyttton makar slušaocu davali referentnu tačku time što su svirali u svakodnevne predmete, Lehn, Noetinger i Doneda improvizuju s onu stranu apstrakcije. Nema konteksta za njihovu muziku, koja menja perspektive i dimenzije sa svakim novim korakom, i ovo je čini fascinantnom.

No, sa druge strane, odsustvo ikakve definišuće forme znači i da se dinamika nastupa povremeno mora diktirati grubom silom. Fascinantna i hipnotička buka koju proizvodi trojka jednog se momenta stišava do muka i publika, makar jednom, pomisli da je sevap zapljeskati pre nego što muzičari odlože instrumente, obrišu se peškirima i krenu da proveravaju SMS-ove. Vraga! Samo što nekoliko najhrabrijih zatapše, Lehn skače na sintisajzer i podiže ceo sastav u još nekoliko minuta pravovernog haosa i buke. Četrdeseti minut još nije dostignut!!!

 

 

Posle kratke pauze, muzičarima se pridružuje i profesor Nenad Marković za još dvadesetak minuta tuđinskog improva. Marković je sa svojim trubama nenametljiv – a pored razularenog Lehna i Noetingera koji ga prati u stopu je ionako teško doći do izražaja – ali lako se uključuje u izvedbu. Ovo ionako nije improvizacija u kojoj se komunicira dijaloški i reaguje na fraze kolega, već bauljanje kroz paralelni univerzum drugih zakona fizike i logike.

Pred kraj nastupa svi muzičari su na ivici eksplozije dok Marković iz trube ispušta zapanjujuće distorzirane krike, Doneda zvuči kao da prizemljuje bombarder, a elektronski uragan oko njih najavljuje kraj sveta i predsedničkih izbora u Srbiji. Doživeti i preživeti ovakav koncert čoveka čini jačim i oplemenjuje duh!

 

.

10 komentara na “RR 2012 (6): Georg Wissel/ Paul Lytton, Michel Doneda/Jerome Noetinger/Thomas Lehn sa Nenadom Markovićem”

  1. znalacki tekst.
    na belom listicu moze bilo sta da se napise pa zaokruzi.

  2. nice 1, uroshe!

    meni je uvek fascinantno kada ljuta improvizacija zablista na certu ko sinoc… tu se zvuk ne percipira direktno i taktilno, vec vishe na intelektualnom nivou, nova muzika ne mozhe da se svira starim instrumentima tako da i oni moraju biti redukovani, preparirani ili odbacheni… umesto toga, ozvuchavaju se predmeti, gestovi, ideje…. lajtonove slobodne forme i viselova sistanja i „skraceni“ volumeni registra nisu bili nista manje ubitachni nego npr. divljanje alta bez improvizovanih sordina u vidu flajki ili cevchica u guski…. stim da se sva ta silina i snaga dozivljava na potpuno nov nachin….

    same goes i za donedu, netingera, lena i markovica, stim da su oni dosta blize konvencionalnijim izrazima …

    odlichno veche i pored krshine od izbornog rezultata!!! hebi ga, srbistan!!!

    ;))))

    1. ali jelen nije komentarisao posvetu na fotki 🙂
      I bolje da nije, svi smo shvatili

  3. Kad smo već kod toga, Džoni i ja smo prilično sigurni da sada znamo ko je Jelen. Barem da znamo njegovu fizionomiju, građu, izraze lica i gestove. Jedna od najbolje čuvanih tajni ovdašnje džez zbiljnosti pred razotkrivanjem je zahvaljujući posvećenom forenzičkom radu.

    Uzgred, mnogo mi je drago da ponovo vidim Noetingera pred publikom, onaj nastup Metamkina iz 2001. godine mi je jedno od najdražih Ring Ring iskustava ever. Predavanje iz korišćenja nemuzičkog materijala da se stvara muzika!

  4. a mozda jelen nije jedna osoba? a mozda je jelen srna?

    a mozda spava…?

    ;)))

    p.s. bas me zanima kako bi zvuchali noetinger i len bez donede (uz beskrajno postovanje gosn donede), kada bi se fokusirali samo na jurnjavu jedan drugog….pansonic umesto pansonica, merzbow umesto merzbowa… bojane, s obzirom da je dispatch bio chedo ring-ringa, mozda da sledece godine ring-ring ponovo preuzme i najmudrije glave iz tog miljea pa da jedan dan zabljeshte i laptopovi i hardveri na nekom rng-rng 18 koncertu…. secam se npr. dua „information“ i njihovog nastupa na d-patchu pre 7-8 godina u msu ili mark vajser u bilo kojoj varijanti solo kad je bio – tipichna poslastica po ukusu ring ringa…

    1. ohoho, pa vi ste se navadili, odmah krenuli sa zeljama za dogovdine :-))
      Moze i bice elektronike, kao sto je bilo ove godine. Jedan od bitnijih aktera je vec nacelno dogovoren, druge pecamo, a inace smo potvrdili da ce MIMEO imati 24satni nastup na otvaranju MSU, nakon rekonstrukcije. Kako izgleda 17.maja 2021.
      I hvala sto branite dis-patch istoriju. zasluzili su

  5. Hvala za stare majstore, neki ce i u skorije vreme doci do
    Beograda. Dispatch je bio ruglo ring-ringa, samo mu je dodatno
    natovario loshu publiku. Ne bih se
    slozio ni sa Bojanovom konstatacijom koji je prenoseci utiske
    muzicara rekao da Beograd ima jednu od najboljih publika.
    Naravno, cast izuzecima, ali vecini tamo nije mesto. Mnogi nikako
    da shvate da doci na koncert ne znaci videti se sa prijateljima
    ili to shvatiti kao vecernji izlazak, koji ovog puta ne kosta
    nista, a i svaki sledeci jer sva ta nezainteresovana
    „gospoda“ i onako mogu uci preko kakvog spiska ili na osnovu
    nekakvog cudnovatog poznanstva.

  6. ih sad, „ruglo rng-rnga…“, „losha publika“…. wtf, mejt…? shta bi sa tolerancijom? cak i u zornov „stone“ moze da udje svako ko je chista srca 😉

    d-p je pokrenut tako shto su r&s bili impresionirani sa nekoliko rng-rngova na kojima su bili, i odluchili da pokrenu slichan fest isklucivo za jednu od vrsta muzike koje je obuhvatao rng-rng u svom totalitetu ;)… simple as that…

    e sad, ni meni nije prijalo gomila stvari tamo od muzike (ona gltch gloopiranja i slichni fushevi), ali bilo je i opakih stvari, pogotovo na prvih par festivala…. pored gore pomenutog i ch.un. trio, rehencentrum, dictaphone, heker i ekipa, i tako to…

    a to shto su dolazili klinci i lozhili se & modirali, skjuuuz mi, kad ce ako ne tad dok su klinci…. svako je mentol u bar jednom trenutku u zivotu i to je u principu zdravo!

    uglavnom, ja mislim da publika rng-rnga rula!!! za ove ostale zalutache sho te apsetuju, dnt giv a fkk, ne smetaju mi…
    a da smo do jaja, to i kazu svi muzicari, a i video sam svuda van serbistana kako svi u publici (po obicaju ne vise od deset) sede ili lezhe ko mrtvaci!!! jbg, blazirani od izobilja!! rng-rngeri su u fazonu da prevrnu salu ako valja svirka!!! setimo se samo the ex pre koju dinu!!!

    viva las vegas!!!

  7. evo, ja cu da se slozim sa jelenom za elektroniku na ring-ringu. sad kad vise nema dis-patcha jedino ring-ring moze da popuni tu prazninu, pa bi bilo lepo naci mesta u programu za neka aktuelna imena eksperimentalne elektonike. mnogi od tih izvodjaca(evo pomenuo je jelenko gore neke) zaista zasluzuju epitet „nova muzika“, jer sa sobom donose jedan drugaciji nacin razmisljanja, komponovanja, pristupa muzici itd.

    steta je dozvoliti da ta silna imena zaobidju Beograd, sad kad vise nema Dis-patcha.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.