Mesto: Rex & Dom Omladine, Beograd / Datum: 10.04 & 14-19. 04. 2011. / Foto: Ivana Čutura

Sven Åke JohanssonSvake zime novinski naslovi nas podsećaju da je sneg iznenadio putare; no publika jednog od najoriginalnijih muzičkih festivala u zemlji nije se dala prevariti iznenadnim pomeranjem sa standardnog majskog termina na sredinu aprila. Ako ste redovni posetilac Ring Ringa, lako ćete prepoznati većinu faca koja se tokom tih nekoliko dana vrzma po Rexu – od organizatora, preko predstavnika medija, do zagriženih fanova avangardnog zvuka. Dugogodišnje druženje preraslo je u familijarno okupljanje; ovoj složnoj porodici priključuje se bliža i dalja, a svakako ekscentrična muzička rodbina sa raznih svetskih meridijana.

Ako je bilo nekih iznenađenja, onda je to činjenica da se radilo o verovatno najhladnijem Ring Ringu u 16-ogodišnjoj festivalskoj istoriji, jer umesto majica kratkih rukava bili smo fino utopljeni u jesenjim jaknama; umesto cuge pod ozelenelim krošnjama i ispred dragstora prekoputa Rexa, brže bolje smo se tiskali ispred bine u potrazi za najboljim mestima – po mogućstvu onim rezervisanim za predstavnike diplomatskog kora, koji bi ipak rešili da propuste koncerte avangardnih zemljaka.

Nešto manje je iznenađujuće bilo uskraćivanje finansijske podrške od strane odgovarajućih budžetskih institucija, pa je u samom finišu promo kampanje otpao već ugovoren koncert Paula Lyttona i Georgea Wiesela, kao i dueta Svetlane Spajić i Bokana Stankovića. Ako ništa drugo, Ring Ring je makar izbegao sudbinu Dis-Patcha, koji se samougasio pod pritiskom hronične besparice. Festival je skraćen za dan, a jednu od rupa popunio je subotički Neuroleptic Trio. Satoshi Takeishi

Sam program je bio provereni koktel narodnjaka, slobodnih džezera i avangardista, premda bez uobičajenih elektronskih eksperimentatora. Nekoliko dana pre zvaničnog početka festivala nastupio je i gitarista Marco Cappelli sa svojim trijom koji su činili kontrabasista Ken Filiano i bubnjar Satoshi Takeishi – taman da polako „uđemo u štos“ kroz njihove neobične pesme u kojima se prepliću džez, komponovana avangarda i italijanski tradicionalni zvuk. Dok je Cappeli plenio veštim vezom po najlonskim žicama akustične gitare, za vizuelni dojam je bio zadužen Takeishi, svirajući u sedećem položaju na podu. Bend je bio smešten ispod balkona i omeđen crnom zavesom; na Ring Ringu je pozicioniranje muzičara u raznim delovima sale često doprinosilo atmosferi koliko i sama muzika, a tako je bilo i ovog puta.

Glavni festivalski program je otvorila pevačica Sainkho Namtchylak, sada već nastavljajući tradiciju gostovanja muzičara iz ruske provincije Tuve, koju su prošle godine inicirali Huun Huur Tu. Prisustvovali smo setu podeljenom u dve celine – jedan je bio posvećen tradicionalnom pevanju, a drugi avangardnim izletima. Solo nastup je (makar konceptualno) asocirao i na prošlogodišnji nastup Ive Bittove na istom mestu, jer se radilo o svojevrsnoj reviji pevačkih stilova i tehnika. Naravno, ovde je dominirao melos iz udaljenih ruskih predela, a posebno su bili interesantni komadi u kojima bi se Sainkho dohvatila bubnja i svirala ga fokusirano poput uvoda u hipnozu.

Veče solo aktova na još višu lestvicu je podigao saksofonista Urs Leimgruber. Bez previše okolišanja zaparao je vazduh vriskom soprana, u kome se prepliću preteće, repetativne melodijske fraze i guste zvučne teksture. Frenetično sviranje u visokim registrima, gde smo imali utisak da slušamo (makar) dva duvačka instrumenta, odmenjeno je spiritualnim dubinama tenora. Moćni instrument je (bukvalno!) rasparčan i na delove, a melodije su u tim trenucima ustuknule pred poigravanjima s propuhom vazduha i udaranjem po klapnama. Konačno, sledi finale na sopranu do probijanja bubnih opni. Spontan i slobodno improvizovan, a opet i veoma promišljen, disciplinovan set, pokazaće se kao jedan od vrhunaca festivalske ponude.

 Svetlana Spajić i Sainkho Namtchylak

Narednog dana koncerti su se odigrali u sali „Amerikana“ Doma omladine i bili su posvećeni pretežno etno varijacijama. Koncert koji je najavljen kao trio pevačica Sainkho Namtchylak, Svetlane Spajić i vokalistkinje/violinistkinje Mie Zabelke (prošle godine predvodila svoj trio na Ring Ringu), započeo je u dve duetske forme. Svetlana i Sainhko su se tek na momente pronalazile na srodnim talasnim dužinama u pretežno uspavljujućem setu, gde je delovalo kao da naša pevačica (nažalost) biva u drugom planu i podređena svojoj koleginici – koju smo u sličnom diskursu već čuli prethodne večeri. Zatim su nastupile Mia i Sainkho odvodeći muziku u avangardna područja, no austrijska violinistkinja je (kao i prošle godine) razočarala odveć idiomatskim pristupom „slobodnoj“ svirci. Na kraju je usledio i trio, koji sam silom prilika propustio…

Gramosteanj je šarmantni cincarski hor iz Makedonije, propisno odeven u narodne nošnje i opremljen zastavom. Dok pevaju igraju kolo i plene svojom pojavnošću, dok se njihov muzički izraz očekivano drži u davno ukorenjenim, jednostavnim vokalnim obrascima gde je snaga unisonog pevanja ispred melodija i harmonija. Džezerskom ili avangardnom uhu sve ovo neće biti bogzna kako zanimljivo, a njihovu publiku treba tražiti među tvrdokornim ljubiteljima world music egzotike. Kao zabavan kuriozitet, pomenimo i da su gostovali u čuvenoj „Žikinoj šarenici“!

Na vest o dolasku avangardne džez gitaristkinje Mary Halvorson, vaš recenzent je od silne radosti poskočio iz stolice. Čak i ako ostavimo lične ukuse po strani, sve pohvale idu Ring Ringu za dovođenje jednog od najoriginalnijih i najcenjenijih reprezenata savremenog džeza. Njen trio (Ches Smith – bubnjevi, John Hebert – kontrabas) je perfektno uigran i s neobičnom lakoćom se kreće kroz kompozicije pune dinamičkih skokova. Ne zna se šta je ubedljivije – „drvenasti“ ton električne gitare koji balansira između čistog zvuka, distorzije i neobičnih vibrata, kompleksne melodije i sola, ili improvizacije u kojima je interakcija od presudnog značaja. Uz stare je odsvirano i nekoliko novih kompozicija, koje će se naći na sledećem albumu s kvintetom (Jon Irabagon – alt saksofon, Jonathan Fynalison – truba) – nema sumnje da će se raditi o još jednom vrhunskom izdanju.

Mary Halvorson

Dobar deo koncerta Kammerflimer Kolektiva propuštam zbog intervjua s Mary Halvorson, koji ćete sledećeg meseca moći da pročitate na Jazzinu; ulećem u samom finišu kada svirka već kulminira u krcatom Rexu (najposećenije veče). Ova trio formacija kombinuje post/indie rock i improvizaciju s džez elementima; sušta je suprotnost prethodnom bendu jer svoj izraz gradi postepeno, na repeticiji i gradaciji intenziteta. Svirački je najubedljiviji iskusni kontrabasista Johannes Frisch, a najatraktivnija Heike Aumüller, cura u Motorhead majci koja peva i svira harmonijum. Ubedljivom nastupu jedina „falinka“ je bila to što se odigrao nakon koncerta Halvorsonove; taj utisak je bio prejak i „pojeo“ je ostatak večeri. Seijiro Murayama i Tomaž Grom

Četvrto veče donosi opskurnu, minimalističku improvizaciju, daleko i od fri-džez tradicije. A u tim vodama odlično pliva stari beogradski znanac i gost Ring Ringa Seijiro Murayama, ovoga puta sa slovenačkim kontrabasistom Tomažom Gromom. Veliko je umeće držati pažnju slušaoca kada svirate jedan ton (ili atonalne, falset zvukove) po nekoliko minuta, ili kada tišina između njih traje po nekoliko sekundi. Još teže je muzičkim vokabularom objasniti šta je tu zapravo toliko primamljivo; radi se o specifičnom meditativnom ugođaju, ispresecanom nizom sitnih i napetih gestova koji golicaju maštu u svakom trenutku. Ovakva muzika nije za svakog, ali kada vas jednom zavede – ne pušta do samog kraja.

Postava Der Kreis des Gegenstandes je, već samom činjenicom da se radi o triju, nudila nešto više prostora za varijacije u izrazu, a meditaciju je zamenio „nervozni“ diskurs u kome se smenjuje veliki broj stilskih varijacija i tehnika sviranja. Užitak proizilazi iz autoriteta iskusnih i podjednako atraktivnih improvizatora – Axela Dörnera koji svira trubu sa slajdom (nalik trombonu), kontrabasiste Wernera Dafeldeckera i Svena Åke Johanssona, u čijem se bubnjarskom setu nalaze i – kartonske kutije. Mala zamerka bi se mogla staviti na račun (pre)osmišljenosti improvizacija i jasnoj nameri da se ravnomerno predstave različite improvizacijske tehnike – za razliku od ujednačenog i transcendentalnog performansa Murayame i Groma.

Dan pauze je bio dobrodošao pred finale, u kome su se našli subotički „rezervisti“ Neuroleptic Trio – njihove Herojske improvizacije nabijene gruvom i natrpane trubačkim solima recenzirali smo prošle jeseni. Baš kao i albumu, njihov koncertni nastup pati od hroničnih boljki – muziciranja bas gitariste Aleksandra Petrovića i bubnjara Ambruša Roberta, za koje se stiče utisak da sviraju svako za sebe, dok formiraju (pre)glasnu ritmičku pratnju za trubača Nenada Kneževića. Prijatno iznenađenje je bio njegov prelazak na klavir u pojedinim trenucima – premda deluje pomalo ravnodušno i proračunato, u tim pasažima bend konačno dobija na širini izraza. Eto i smera u kome bi bend mogao da napreduje.

Sol 6

Zato se nastupu Sol 6 apsolutno ništa ne može zameriti! U svojevrsnoj all-star postavi svetske avangarde najpoznatiji su nam pijanista Veryan Weston, bubnjar Tony Buck (veterani Ring Ringa) I Luc The Ex. Podmladak čine veoma šarmantna i uvek nasmejana Mandy Drummond na električnoj violi, čelistkinja Hannah Marshall i saksofonista Yedo Gibson (na turneji umesto redovne članice benda Ingrid Laubrock), a svi zajedno stvaraju veoma egzotičan vizuelni i muzički dojam. Od prog roka i kabare-popa do avangardnog džeza, od haotične buke i improvizacije do precizno zapisnih partitura, ova postava ni u jednom trenutku ne gubi kompas i pravovremeno dozira svaki od zastupljenih stilova. Fraza „za svakog ponešto“ ovoga puta bi dobro opisala utisak sa poslednjeg festivalskog koncerta.

Več četvrtu godinu za redom pišem za medije o Ring Ringu i uvek mi je poslednji pasus predstavljao najveći problem – jer je utisak uvek isti i prepun pohvala za gostujuće izvođače i organizatore. Po cenu dosadnog ponavljanja i nekritičkog hvalospeva, još jednom skidam kapu svima koji već 16 godina učestvuju u stvaranju festivalskog programa. Dovedena su atraktivna imena, manje poznata su prijatno iznenadila, a (gotovo) svi nastupi su bili na veoma visokom nivou.

U godini kada jaz između bogatih i siromašnih biva sve izraženiji i na kulturnoj sceni (Exit vs. ostatak Srbije) a „mali“ festivali se gase ili jedva opstaju, prava je umetnost sastaviti bilo kakav program, a kamoli jedan od najrelevantnijih festivala avangardne muzike na Balkanu i šire. Stoga ćemo zaključiti tekst kratkim i jasnim usklikom – Bravo, bravo, bravo!

 

Foto specijal: Ring Ring 2011 (1)

Foto specijal: Ring Ring 2011 (2)

Foto specijal: Ring Ring 2011 (3)

Foto specijal: Ring Ring 2011 (4)

Foto specijal: Ring Ring 2011 (5)

8 komentara na “Ring Ring 2011: Avangarda caruje, mejnstrim klade valja”

  1. yup, jos kada bi stvari funkcionisale kako treba, pa, recimo, na chelo bg jazz festivala dodje neko ko se zaista razume u dzez, neko ko ne kopira tragicne liste odavno nerelevantnih publikuma i izandjalih festivala, onda bi mozda bi imali i kvalitetan veliki i masovan jazz festival umesto ovog rugla sto sada imamo, pa ne bi morali da slusamo raspojasanog benija golsona koji ne moze da odsvira ton, dizzy g all stars, kornelija kovaca, njegovu cerku, v hadzimanova, i gomilu komerc gluposti (jedne godine je bio neki sax kvartet koji svira teme iz filmova (sic!)), nego ozbiljna velika i aktuelna imena savremenog jazz-a, koja su mozda veliki zalogaj za rng-rng ali ne i za festival koji dobija velika sredstva i podrsku najvecih institucija u zemlji… na zalost, sadasnje rukovodstvo bg festivala je ocigledno (partokratski) zalutalo na ove pozicije, tako da su sanse da u bg-u zasviraju na primer, mark ribo, john zorn, ornet kolmen i tako u tom smeru katastrofalno male… novca ima, bezveze je govoriti da nema, samo oni koji odlucuju su verzirani u nekim drugim, ne toliko jazz smerovima… i to je ono sto je tuzno: apsolutno nekompetentni ljudi odlucuju o velikim stvarima…

    svaka cast bojanu i celom rng-rng timu na znanju, erudiciji, trudu i nepokolebljivom nekonformizmu… zhiFeli!

    ;)))))))

  2. deco nemojte se svađati, to nije lepo !!!

    p.s. jedva čekam ribota i zorna, a možda i tom waits-a ;p

  3. eh Jelene, nije lako biti BG jazz festival. Ipak, mala primedba, od trijumvirata koji vodi BG Jazz festival, samo je direktor DOBa tu po politickoj liniji. Druga dvojica, imenom Dragan Ambrozic i Vojislav Pantic nisu iz tih partija. A da bi bio red da naprave bolji festival, bio bi. Hvala na pohvalama i povremenim kritikama

  4. ;))) pa da, znam to, zato se ovaj deo o nemeritokratskim pozicijama bg jazz festivala odnosi na ambrozica i pantica, a partokratski deo na tog treceg lika… nekompetentnost ambrozica, kada je jazz u pitanju je poslovicna (svaka cast za njegovo artikulisanje pop kulture i njenih derivata kao sto su klabing 90tih u industriji, masovna zabava uopste(citaj exit i sl)) ali o jazzu zna koliko i ja o popu – skoro nista ili jako malo… pantic, sa druge strane, takodje dolazi iz drugog miljea, komerc bluz, komerc jazz (ili barem njegov najtrivijalniji deo) i uopste komerc bilo sta… uostalom, ko god iole nesto zna o jazz-u zna sta govorim, dovoljno je da se pogleda presek muzicara koje su selektovali poslednjih godina od pokretanja festivala…

    znam, sada neko moze da kaze da bg jazz festival treba da bude "masovan, komercijalan i izrazito populisticki orijentisan", da bg jazz fest nije, ne treba i ne moze da bude rng-rng, da svi ti muzicari koji dolaze sviraju na "najvecim" svetskim festivalima, dobijaju nagrade od vodecih svetskih casopisa, sajtova itd… medjutim, niti su ti svetski festivali, za nekoga ko zaista prati tu tematiku, uopste relevantni jer tamo danas ima vise mtv shita nego ozbiljne muzike, niti bg jazz festival koji ima provincijsku tezinu uopste moze da se meri sa bilo cime…na tim festivalima koji uglavnom postoje dosta dugo su svirali svi zivi i to po 15 puta, tako da oni i nemaju izbora sem da celu stvar rade na nacin na koji danas rade….

    isto vazi i za pomenute casopise, njihova relevantnost, osim za diletante koji jazz posmatraju iskljucivo u svojoj instrumentalnoj vrednosti (tipa, muzika za lifove, jazz u pozadini dok sedis sa prijateljima i pijuckas pice, ili sta ti ja znam), je prestala da funkcionise onog trenutka kada su iz hiljadu razloga poceli da zanemaruju savremene tendencije muzike i u panicnom manirizmu ciklicno gadjaju herbija henkoka, koriju, vintona marsalisa glavnim nagradama svake godine… ljude koji su travestirali i pervertirali muziku nagradjuju besmislenim titulama tipa "najbolji jazz album", "najbolji pijanista", itd… a ljude koji su zaista u preseku savremenih tendencija "here and now" nazivaju idiotskim imenima tipa "najperspektivniji pijanista" za metju shipa iako car ima 5 banki…

    uglavnom, prica je beskrajno dugacka i mrzi me da kucam, ne interesuje me da bilo koga prozivam vec kazem samo nesto sto svi znaju ali iz konformizma precutkuju ili ih jednostavno ih ne interesuje – bg jazz festival nema nikakve veze sa jazzom osim u nazivu… tu i tamo se desi neki eksces tipa jon hassel, dejv daglas ili tomas stanko… prateci, tzv nocni program je u najmanju ruku idiotski (neki reperi, salsa, tehno jazz(sic!) u najgoroj varijanti, itd)…

    iskreno meni je najbolji bg jazz festival bio kada su bili lote anker i mark dikre poslednje vece, uz pomenutog hasela i u nekoj meri stanka…

    uglavnom, meni bg jazz festival ne treba – imam rng-rng, samo mi je tresh da gledam da kade pune kesha odlaze na gomile smeca od muzike kada bi taj novac mogao pametnije da se upotrebi i da zaista ima veze sa jazzom… kao sto rekoh, kolike su sanse da zaista dobijemo ovde nekog teskasa koji je danas na vrhuncu karijere (a da nije kurt eling, nemojte samo kurt elinga vise!) tipa ribo, zorn ili tako nesto? sa ovakvim menadzmentom nikakve, jer ta muzika njih ne interesuje, oni licno vise vole limunadice, salsu, los lobos… gipsy kings…;)))))))))

    sta ja znam, ali kada bi se gledala iskljucivo kompetentnost selektah bg jazz fest bi bio upravo bojan dj. … sumnjam da u gradu postoji neko ko bi mogao sa njim da se meri po znanju i erudiciji….po mom misljenju on bi znao kako taj novac da upoterbi a da festival zaista ima veze sa jazzom, da bude masovan i da bude zaista relevantan u regionu….npr, kao sto je to rng-rng u svojoj kategoriji…. ali, jbg, nije, a i ovo drustvo ne interesuje kompetentnost vec nesto drugo… kod nas je totalno spuki da neko zauzme mesto koje mu zaista pripada…. ali to je druga chapri….

    a i sumnjam da bi bojan uzeo sljaku….

    see ya

    ;)))))))))))))

  5. ma dobro sve to, nego bezveze da lepu temu o ring ringu pretvaramo u opanjkavanje druge manifestacije….biće dana za bg jazz fest, ko zna, možda uleti i nešto za jelenski ukus 😉

  6. imam predlog, jelen da bude gradski sekretar za kulturu, a johhny i meho da udju u programski board BG jazz festivala. Ali ozbiljno. Lucicu, javi se i spasavaj obraz!

  7. @ bojan
    i ja sam ozbiljan ovo za tebe kao idealnog selektah bgjf( iako se ne poznajemo, sem iz vidjenja)… furam tu tezu vec par dina… jbg, prvi sam rekao ;)))))

    super thnx, but me secretary general no thnx… mada glasam uvek da ubacimo svog co'eka iza "neprijateljskih" linija… smiljanicu, pakuj gear (maskirne "zorn" pantalone): u have a mission to fulfill, ur country needs ya… ;))))

    ali ozbiljno, ako vec (mi kao publika (narod)-suveren)ne mozemo da oborimo "tiranijski oblik upravljanja" kultur institucijama, mozda mozemo da rekonstruisemo "oblik vladanja"… mozda bi bila pozitivna ideja da se taj board koji odlucuje o bgjf malo prosiri, da se karte malo pomesaju… pantic neka radi komerc bluz, fjuzn (kafanki i sl), domaci "porodcni" jazz, salsu i sve ostale latinoamericke plesove,… ambrozic ovaj prateci program (exit jazz,tehno jazz, rep jazz, candy jazz, stop killing dolphines jazz, itd), .. a neko treci ("treci covek")da mish-mash-uje muzicare – malo old skul tzareva, malo aktuelnih "muzicki ozbiljnih i relevantnih" imena itd… ili da se selektor menja s vremena na vreme (uf, ovo ce posebno tesko proci kod nas, kod nas su svi nezamenjivi, jedini bogom dani)

    ;)))))))

    @ johnnioza

    nije opanjkavanje nego komparativna analiza preko tzv negativne teze (do onoga sta jazz jeste i sta je dobro u muzici i sire dolazimo polazeci od toga sta jazz nije i sta je "rdjavo")… uzasno stara i legitimna metodologija, barem u skolama koje sam ja izuchio ;)))))

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.