intervju

21.06.2013.

Renaud Garcia-Fons: Cijeli svijet je naš

Povodom nastupa na Valamar Jazz Festivalu u Poreču, 26. juna, razgovaramo s poznatim kontrabasistom unikatnog stila

 

Porečki Valamar Jazz Festival postaje već jedna fina tradicija; i ovogodišnje izdanje ponudiće niz vrlo relevantnih svjetskih imena. Jedan od njih je i Renaud Garcia – Fons. Njegovom ćemo koncertu svjedočiti već za nekoliko dana u porečkoj Eufrazijevoj bazilici. Fons je neosporno jedan od intrigantnijih kontrabasista današnjice. Renaud Garcia-Fons rođen je 1962. u blizini Pariza, u familiji koja dolazi iz sjeveroistočne Španjolske; u svojim dvadesetima odlučio se na samostalnu karijeru tragajući za vlastitim izrazom negdje između jazza, tradicionalne i suvremene muzike. Želeći proširiti tehničke mogućnosti instrumenta u svrhu veće slobode improvizacije, vlastitom je kontrabasu dodao petu žicu. Za njemačku etiketu Enja snimio je devet albuma, a poslednji objavljen u martu 2012. godine donosi audio i video zapis s dva solo koncerta održana u septembru 2011. godine, u prekrasnom ambijentu manastira Marcevol. Svakako ćemo tu sjajnu atmosferu osjetiti i u Poreču.

 

Nastupit ćete u prostoru Atrija Eufrazijeve bazilike, dakle u prostoru koji višestoljetnom tradicijom i arhitekturom podsjeća i na manastir Marcevol, s juga Francuske, gdje ste snimili sjajan koncert. Vjerujem da će skladbe s  albuma „Solo“ biti najviše zastupljene na porečkom koncertu, zanima me koliko je osjećaj duhovnosti prostora u kojem nastupate važan za izvedbu i Vaš pristup koncertu? Koliko Vam je važna sinergija s prostorom?

Nije mi lako odgovoriti na ovo pitanje. Mislim da svako mjesto ima određenu energiju. Kvaliteta zvuka određenog prostora  ne mora biti presudna, ali je značajna, dakako; no svako mjesto izvedbe daje nekakvo svoje ozračje u sinergiji s historijom i podnebljem i zvukom…u konačnom, sve to utiče na muziku, pogotovo u mojem slučaju gdje se puno toga oslanja na improvizaciju.

 

Svaki Vaš album i svaki koncert svojevrsno je putovanje svjetskom glazbenom baštinom. Kako biste opisali to prožimanje kultura koje kroz Vašu muziku poprimaju jednu novu dimenziju, pretvarajući se u specifično Vaš muzički ugođaj?

I u slušanju, i u izvođenju, nikad nisam postavljao bilo kakve barijere prema različitim vrstama muzike. Slušao sam i slušam jako puno različite muzike, i vjerujem da to ima veliki utjecaj na moju muzičku podlogu. Dakle, svirajući i stvarajući svoju muziku, shvatio sam razumljivom činjenicu da se u njoj nalaze svi ti utjecaji, ne kao puko korištenje određenog „uzorka“ već izražavanje svojeg kroz muzičke ideje iz okruženja.

 

 

Koristite bas s pet žica. Koliko je ta 5. žica utjecala na Vaš zvuk i način komponiranja? Na neki način redefinirali ste upotrebu kontrabasa u muzici.

Poput mnogih drugih instrumenata i bas je evoluirao od svojih početaka. Prije s 3 ili 4, a sad s 5 žica, bas se izborio za svoja muzička „prava“. No, moram reći, iako je 5. žica povećala raspon, za mene je to prije svega jedna posebna filozofija pristupu sviranju o kojemu je ovdje riječ. Na prvom albumu „Legendes“ svirao sam na 4 žice, ali mislim da se već tu može osjetiti razmišljanje o stvarnoj ulozi basa u mojoj muzici, i kao dijela ritam sekcije, ali i korak dalje, kao solo instrumenta. Uvjeren sam da bas može igrati obje te uloge.

 

Fascinira koncentracija i posvećenost publike na Vašim solo nastupima. Riječ je o sat ili sat i pol sviranja kontrabasa. Kako uspijevate toliko zainteresirati publiku, pogotovo mlađe generacije koje odrastaju na mp3 zvuku?

Razmišljajući o projektu “Solo” mislio sam da bi trebao biti namjenjen najširoj mogućoj publici. To je i jedan od razloga zašto se isprepliću komadi za isključivo bas solo i komadi više orkestrirani i ritmični. Drugi je razlog da kompozicije prizivaju različite muzičke predloške i tako povećavaju interes publike.

 

Ako baš morate, kako biste definirali Vašu muziku? Jazz, World music, flamenco, orijentalna glazba ili nešto treće…

Stvarno mi je teško svoju muziku definirati riječima. Naravno, postoje svi ovi utjecaji koje ste pomenuli. No, moja je intencija da ne želim u muzici stil s naljepnicom, svrstavanjem u određenu fioku…silno je važna kvaliteta emocija i introspekcije, duhovnosti… i to je ono što dotiče ljude.

 

Jedan od meni najdražih Vaših albuma je „Méditerranées“. Kako su nastajale predivne skladbe poput  „Luces de Lorca“ ili „Dalmatia“, koje su istodobno nježne, lirske a onda im iznenada dajete grandioznu snagu, taj zvuk dubuko pogađa naše emocije?

Hvala puno! Pitanje inspiracije je još uvijek nepoznanica. Radeći na „Méditerranées“ osjećao sam se totalno slobodan u pogledu inspiracije, nisam pisao unaprijed razmišljajući o bendu koji će to na pozornici izvoditi, tako da slobodno mogu reći da je inspiracija bila nesputana bilo kakvim ograničenjima.

 

 

Jasno je da su velike razlike kad svirate solo od sviranja u duetu (npr. s Pedrom Solerom ili Jeanom-Louisom Matinerom) ili u postavi trija (s Kikom Ruizom i Negritom Trasanteom) ili, kao na albumima „Navigatore“ i „Oriental Bass“ gdje sudjeluje jako puno muzičara; na „Navigatore“, pored Vas, tu je još 20 izvrsnih glazbenika…no, zanima me kako Vi doživljavate te razlike i gdje se najbolje osjećate kao muzičar, i gdje najviše dajete sebe?

Na pozornici uvijek pokušavam dati sve od sebe, bez obzira jesam li sam ili s grupom…naravno, zvuk po sebi je tu, ali  i moje osobno stanje, rekao bih-dobra forma, kondicija…i gomila drugih parametara, sve to u datom trenutku ima važnu ulogu. Tako da ne bih razdvajao, nemoguće mi je dati prednost jednoj formi spram druge ili treće…ali u svakom slučaju solo nastup traži dodatnu koncentaciju i energiju, u svakom trenutku.

 

Vratio bih se albumu „Solo“. Uz iznimnu originalnost sviranja, tu su i dirljive muzičke posvete Atahualpa Yupanquiju i Ostadu Elahiju. Koliko su ti umjetnici uticali na Vas?

Duhovnost i unutrašnja snaga muzike koju nudi Ostad Elahi, pogotovo tokom zadnjih godina, sigurno je nešto veliko i silno značajno za mene, a Atahualpa Yupanqui je pjesnik-muzičar čija me je glazba trajno odredila još od djetinjstva.

 

Bogatstvo zvuka na “Solo” albumu zahvaljujemo i Vašem zanimljivom korištenju određenih elektronskih efekata, sekvencera itd…kako doživljavate utjecaj suvremenih tehničkih mogućnosti na stvaralački čin, na samo komponiranje, i koliko ste osobno zadovoljni mogućnostima koje Vam daje suvremena tehnika?

Postojeća tehnika zaista nudi beskrajne mogućnosti, ali treba paziti kako se ne bi upalo u „zamku“ i dobilo neku suprotnost, dobra se muzika može praviti i s malo tehnoloških pomagala, ali kad su već tu, čemu ih ne iskoristiti, dakako, pametno, s mjerom i svrhom.

 

U današnje krizno vrijeme, kroz različite ekonomske i političke situacije u svijetu oko nas, vidite li sebe kao čovjeka koji svojom glazbom gradi mostove između različitih kultura i koliko muzika, ne samo Vaša, danas može pomoći u ovim teškim vremenima? Pitam i zato što je ogroman dio svjetske glazbene baštine sadržan i u Vašoj muzici.

Volim ovakvo razmišljanje da muzika, a samim tim i moja muzika, može pomoći izgradnji mostova među kulturama. Osim toga, po mojem mišljenju, sva ta muzika, moja ili bilo čija druga, ove ili one vrste, iz ovog ili onog podneblja, predstavlja aspekt ili dio jednog istog dijamanta, u čijem brušenju svi sudjelujemo. Zapravo, ako su nam srce i uši istinski otvoreni, ne postoje nikakve granice…cijeli svijet je, u muzičkom smislu, naš.

 

 

Tagovi: ,



Jedan komentar "Renaud Garcia-Fons: Cijeli svijet je naš"

  1. Dragan каже:

    Za mene sigurno najorginalniji i najbolji kontrabasista na svetu. Pored toga on je fenomenalan kompozitor. Izuzetana melodičnost i harmonska rešenja u njegovim kompozicijama prosto opčinjavaju. Takođe on daje primer kako se moderna tehnika može koristiti sa velikim osećajem. Njegova muzika se kreće u rasponu od jazza, preko world music (mediteranske), pa do rocka i klasike. Nadam se da će ga neko dovesti u Srbiju, sigurno nije skup, a dobili bi smo pravi spektakl.

Оставите одговор

*


*