WHIP_INTL_1Sht_Lk2_LYRD

 

Potpuno neočekivano sam ove godine, nakon obelodanjivanja nominovanih za nagradu Oskar u kategoriji najboljeg filma, konačno sebi obezbedio privilegiju da za jednog od nominovanih i navijam. Ali ne uzgred uz kokice i koka-kolu, već otvoreno i srčano. Ne usuđujući se da tvrdim da je muzička drama (negde ga karakterišu, doduše više fakultativno,  čak i kao triler), “Whiplash” po prirodi priče i poruke koju šalje ne bi smeo da se vodi kao tipičan “Oscar material”. Ovaj film, za razliku od godinama unazad nominovanih, koji su se gušili u opštim mestima, a sve u želji da ispune kriterijume potencijalnog nosioca nagrade Filmske akademije,  ima specifičan život, pozadinu i pristup temi kojom se bavi. Krenimo redom.

“Whiplash” je, u formi kratkog filma, reditelju Damienu Chazellleu doneo uspeh na Sundance festivalu 2013, što mu je pomoglo da skupi (opet ne naročito zavidan) budžet od tri miliona dolara za dugometražni film. Naredne godine ga je prikazao na istom festivalu u drugoj kategoriji, pokupivši i nagrade publike i žirija.

To što je film snimljen za 19 i montiran za svega mesec dana nije uticalo ni na jedan kvalitativni segment. Lajtmotiv filma, kao i u mnogim američkim bioskopskim pričama, vrti se oko toga koliko je pojedinac u stanju daleko da ode u ostvarenju svojih, neretko slepo, zacrtanih ciljeva. Kuriozitet je u tome što je ličnost od interesa džez bubnjar, koji  nadljudskom snagom  grize, upinjući se da savlada prepreke  za koje nije ni slutio da mogu da se nađu pred njim, i to na samom početku stasavanja kao muzičara.

 

 

Mladi glumac Miles Teller, koji uspešno krči put ka visokoj holivudskoj produkciji,  glumi 19-godišnjeg džez  bubnjara  Andrewa Neimana.  Opterećen kompleksom niže vrednosti, reflektovanim najviše kroz neuspehe oca, on zacrtava cilj koji će ga svrstati na listu velikana ovog instrumenta.  Kada ga Terrence Fletcher (glumi ga J.K. Simmons, nominovan za Oskara za najbolju sporednu ulogu), harizmatični bendlider i docent na fiktivnom renomiranom njujorškom muzičkom konzervatorijumu Shaffer, pozove u svoj big bend ovaj cilj počinje da se doima i dokučivim.

Ono što sledi, nakon što Fletcher pokaže svoje tiransko despotsko lice, više podseća na martirijum nego na pedagoški rad. Harizmatični ćelavac upečatljive muskulature i apsolutnog sluha, u stanju je da čuje i najtananiju tonalnu nepravilnost i na to odreaguje, malo je reći, nekonvencionalno. Da bi iz muzičara izvukao maksimum, Fletcher je u stanju, pokazaće se kasnije i bukvalno, da gazi preko leševa. Tako, kreću da pljušte šamari, suze, krv i znoj, sve dok Andrew ne počne sebi da postavlja odgovarajuća pitanja.

Ovde ćemo se pozabaviti detaljima koji imaju direktne dodirne tačke s muzikom, dok istovremeno konstatujemo da pred sobom imamo delo sa kinematskim momentima jako visoke vrednosti, koje usled svoje indie prirode ostaje imuno na sva razvodnjavanja i predvidivosti tipične za holivudsku i srodnu produkciju.

“Whiplash”, za razliku od drugih “džez filmova” koji čisto tehničke muzičarske trenutke stavljaju u drugi plan, fokusirajući se na karakterizaciju likova ili sociološke okolnosti, govori upravo jezikom muzičara. Specifičnom terminologijom, dijalozima, detaljima i isrpnošću, stavlja ga u sasvim prirodno okruženje. To je svakako mač sa dve oštrice jer, akcentujući upravo svirački aspekt, ogoljenu interpretaciju i autentičnu terminologiju, Chazelle je u opasnosti da demonizuje film potencijalnoj publici kojoj je “džez” prljava reč.

Jer, prosečnom američkom konzumentu su, koliko god džez bio najčistija američka forma, drame pojedinca ovog tipa uvek lakše servirane na fudbalskom ili bejzbol terenu. Upravo kao takav, Whiplash je konačno otelotvorenje “vlažnih snova” pisca ovih redova, postavljenih prema tome kako bi jednom muzičkom (ili još bolje – muzičarskom) filmu trebalo prići, a što je polazilo u prošlosti hrabrim, lucidnim i temeljnim autorima za rukom u samo par navrata.

 

 

Za početak imamo Tellera, koji od svoje petnaeste godine aktivno svira bubnjeve, a kojem ni pored sve zgusnutijeg rasporeda snimanja, nije teško palo da  dva meseca, četiri sata dnevno, posveti vežbanju džez bubnjanja. Trud je očigledno je urodio plodom, jer Teller očigledno zna u svakom momentu šta radi, a napraviti od glumca verodostojnog muzičara na filmu je realno mnogo teže nego mu omogućiti da leti ili bljuje vatru. Štaviše, većinu pasaža iz sale za vežbanje koji se čuju u filmu je odsvirao upravo on tokom snimanja, dok su žuljevi, plikovi i krv koja se u toku filma vidi na činelama upravo njegovi (baš kao što su i Simmonsovi pedagoški šamari pravi)!

Bubnjar koga Andrew idolizuje, i čijim bravurama je posvećen i sklopljenih i otvorenih očiju, jeste legendarni Buddy Rich, jedan od najharizmatičnijih izvođača i bendlidera. Richov muzički uticaj na mlade bubnjare na malim i velim ekranima je i od ranije poznat (Jasonu Segelu u sjajnoj seriji “Freaks and Geeks” ukazao je na to da postoje i bolji bubnjari od Neila Perta). No njegovo prisustvo u “Whiplashu” ima pomalo zlokobnu i opominjujuću formu, posebno ako se zna da je Rich u svojim afektima znao da, na članovima svojih orkestara, ispolji gnev upravo na način na koji Fletcher to radi sa svojim studentima. Kao i to da je, bez obzira na svest o srčanoj mani koju je imao poslednjih pet godina života, do kraja svirao ne štedeći ni procenat svojih mogućnosti.

Nažalost, fokusiran samo na Richa kao markantnu ličnost za sebe i jednu ljudsku sudbinu rastrzanu između htenja i krajnjih limita, film (bez ikakve loše namere) zaobilazi sve one bubnjare koji su svojom muzikalnošću i nekonvencionalnošću krčili put džezu neutabanim stazama. I u tome, u onom čisto muzičkom smislu, ostavili značajniji trag od samog Richa. S tim u vezi, favorizovanje Buddyja Richa u odnosu na velikane kao što su Elvin Jones, Tony Williams ili Max Roach, može se posmatrati i iz vizure Richa kao nenadmašnog tehničara koji je (svesno ili ne) nauštrb svoje savršene tehnike znao da žrtvuje srž svega – a to je muzika i čisto uživanje u sviranju i vežbanju.

 

 

Kritike na autentičnost predstave o formiranju mladog muzičara i okolnosti koje ga prate prštale su od samog izdavanja filma. Međutim, reklo bi se da one listom promašuju metu i poentu, a ovde uključujem i one legendarnog bubnjara Petera Erskina, čije se izjave nalaze u bonus materijalu ovog filma, i nemaju veze sa onim mahom negativnim koje je davao u naknadnim intervjuima.  Problem se uglavnom sastoji u površnom i suvoparnom posmatranju iz isključivo muzičarske vizure filma koji, i pored toga što neposredno govori o džez muzičaru, ne obrađuje striktno opšte mesto koje se tiče isključivo ove branše.

Jasna je neophodnost  uživanja u vežbanju kao neophodnoj komponenti stremljenja ka visokim ciljevima, no okolnosti i psihologija samih aktera nisu uvek jednodimenzionalni niti bez šuma.   Anegdota, čija pogrešna interpretacija se zamera režiseru – a to je da je legendarni autoritativni bubnjar Joe Jones prilikom jednog sešna, bacivši na njega činelu, zamalo obezglavio mladog Charlie Parkera, koji se u to momentu nije dobro snašao s tempom, svojom namerno pogrešnom interpretacijom doprinosi ekstremnoj tenziji u odnosima na relaciji mentor-student.

Baš kao i nerealno kratki segmenti od svega dva takta na osnovu kojih Fletcher ocenjuje neadekvatnost tempa unezverenih i fizički i duhovno iscpljenih mladića, koji se menjaju na bubnjarskoj stolici. Svakako je i neobično zanemarivanje ostalih članova orkestra, kao i preterana opsesija ulogom bubnjeva u slici orkestra koji je upravo u toku uvežbavanja izuzetno komplikovane kompozicije.

Međutim, svaka od ovih “mana” ima apsolutno opravdanje, kako u savršenom građenju tenzije koja nalikuje kakvom napetom trileru, tako i poentiranju na temama koje u krajnjoj instanci ne moraju biti vezani isključivo za muzičku problematiku, već se mogu dići i na širi nivo, koji obuhvata razne vidove opsesivnog ponašanja i na drugim poljima.

 

 

Prednost ovog filma je, što kategorizujući samog sebe pod “indie” etiketom, odbija transparentnost bilo kog tipa, posebno onu koja bi se odnosila na jednoobraznost jasnog raspleta. Iako krajnji duel ne donosi nikakve naznake daljih sudbina njegovih protagonista, on u vidu pseudo-srećnog kraja donosi izvešno olakšanje od ogromne tenzije koja se gomila celim tokom filma.

Neki bi rekli da je završni Neimanov solo toliko passé, da bi ga neki današnji Joe Jones na isti način grubo prekinuo, baš kao što je ovaj “opomenuo” Charlieja Parkera. Posebno ako se zna kakvi se bubnjari vrzmaju i kakav se stil danas neguje pod okriljem njujorške moderne scene. No sam Joe Jones se takvog soloa svakako  ne bi postideo. A ako se zna da se cela priča odigrava na obnovljenom JVC festivalu, gde se cvika pred eminencijom sastavljenog dobrim delom od edukatora Lincoln Centra, poznatom po preferencama ka tradicionalnom džez izrazu, zvuk big benda, a samim tim i stilska svojstva bubnjarskog soloa su, u datim okolnostima, vrlo razumljiva.

Inače,  iako se završni “obračun” između mentora i studenta odigrava preko iznuđene verzije “Caravana”, kompozicija na kojoj se lome koplja tokom celog toka filma jeste remek delo big bend orkestracije kompozitora Hanka Levyja, koja je svoje zvezdane trenutke doživela u interpretaciji još jednog uvrnutog big-bend lidera Dona Ellisa. Kompozicija “Whiplash”, neobične metrike i savršene artikulacije, savršen je izbor za film ovog profila, kao komad koji zahteva ekstremnu posvećenost i pregalački rad, ne bi li se usavršila do tančina.

Kao zaključak, dodajmo i činjenicu da među potencijalnim laureatima za Oskara džez bubnjevi imaju ove godine dominaciju – kako iz prvog plana u Whiplashu, tako i iz onog diskretnijeg, u vidu muzikalnog bubnjanja Antonija Sancheza u svojstvu neobičnog saundtreka za takođe izvrsni film “Birdman” Alejandra Gonzaleza Inarittua. Potonji na opšte razočarenje neće biti, zbog pravila Filmske akademije, u igri za najbolju filmsku muziku, ali prisustvo ozbiljnog džeza u ovoj meri i formatu u mejnstrim filmskom okruženju budi kod prosečnog džez fana veoma prijatnu nevericu.

 

 

11 komentara na “Prikaz filma: Whiplash”

  1. Verovatno ljudi ne greše kad kažu da je ovo muzički Roki, ali upravo činjenica da Roki uživa više u treningu i mečevima (a pri tome dobija ipak veće batine) od Neimana u ovom filmu izaziva izvesnu gorčinu tokom gledanja. Doduše, kad se kao cilj muzike postavi takmičenje, tako nešto se može i očekivati (u smislu da joj tamo nije mesto).

  2. MAKS ROUČ NE MISLI TAKO, ZLIKI…

    Jednog jutra, na pragu nekog džez zaljubljenika našao se koverat adresiran „najboljem bubnjaru na svetu“. Ne otvarajući ga, dopisao je „Elvinu Džonsu“, kao i adresu eminentnog bubnjara koju je pronašao u imeniku, pa ubacio koverat u poštansko sanduče.

    „Neko je grubo pogrešio“, zaključio je Elvin kada mu je stigao koverat – nije ga otvorio, već je precrtao svoje ime i napisao „Maksu Rouču“, promenio adresu i vratio nazad u poštu. „Hm, pa ja nisam najbolji bubnjar na svetu, to je Badi Rič“, pomislio je Rouč. I on, ne otvarajući koverat, napisao je Badijevo ime i adresu, pa otišao do najbližeg sandučeta. Kada je Badi Rič primio koverat, samozadovoljno se osmehnuo i napokon ga otvorio: „Dragi Ringo…“, pisalo je unutra…

  3. bujrum, zlajo,

    ok veceras cu da gledam „whiplash“ nabavio sam ga na kompu ne mogu za taj fazon filma da se cimam u bioskop, ali ste gledali novog injaritua „birdman“? sad sam doshao iz bidze, i u shoku sam kako je injarituov sunarodnik antonio sanchez bubnjar iz metinijeve shkvadre otkinuo muzichki skor za film… kontinuirano solo muckanje na perkusijama ceo film, skroz sam se zacudio da neko iz tog miljea tako shparta i razmishlja… mislim on je opak bubnjar, nemojte pogreshno da me shvatite, nego pristup je za mene bio neochekivan… znachi nije do choveka, do mene je… a i veliki plus za injaritua da se odluci za solo jazz bubanj saundtrek…

    uglavnom, chekirajte film ako vec niste, ako ne zbog injaritua ono zbog sanchezovog jazz skora koji je opasan…

    ;)))

    xxx

  4. Ako se spustis do zaljucnog pasusa teksta, zateci ces prikladno pominjanje Sanchezovog doprinosa Birdmanu 🙂 Dakle – invazija dzez bubnjeva na Oskara!

  5. da da, video sam da si uredno spomenuo, nego sam teo da poteram diskusiju na tu vodenicu ko je gledo film jer je tip stvarno odvalio… mozda sanchez solo za sledeci rng-rng ako bojan ima de da ga smesti u programu :))

  6. „ok veceras cu da gledam „whiplash“ nabavio sam ga na kompu“, reče jelen

    Zanimljivo, baš zanimljivo. Nisam nikad imao pretjerano para ali sam za svoj merak uvijek davao zadnju krpu sa sebe. Čitam komentare ovog jelenčeta i nikako se ne mogu načuditi kako takav tip koji voli muziku neće da kupi cd nekog od izvođača koje voli. Piše da će da gleda muzički film, ali ne u kinu nego na svom kompu… (valjda mu je neki zajeban komp pa će mu uživancija biti veća nego u kinu)

    Uvijek sam bio za slobodu svega i svačega ali kad vidim ovakve tipove poželim da se uvede The Anti-Counterfeiting Trade Agreement (ACTA).

    P. S. Jedan moj prijatelj je bio vrli DJ na ovim našim prostorima a puno novca je uložio u LP izdanja. Danas svako „derle“ skine kojekakva sranja s Interneta i odmah postane DJ.

  7. hola vlado, whadd up?

    ja kapiram sve shto si reko, golden era, senke zaboravljenih predaka, zezanje-tushiranje, laseri,…. al sto se mene tice ja sam jedan od onih post festum go…ra: bejahu turbulentna i hrdjava vremena, no dinero, bash raskino sa ribom u to neko vreme…..terapija, sto se kaze, tvrdo kuvano: uglavnom berza/skc/bluebox u sleperima, za toliko je bilo, ode bukne plata ko shasha svaki put u blueboxu, luki sam posredno zabo bar jedan nitendo od „prometa“ ….

    a onda kad mu ga je 56k net dao, evouluirao i lansirao nas u stratosferu, pocho daunloud kao epidemija, potpuno neocekivano, ko letnji pljusak – svi skidaju a niko ne zna tachno shta mu je…. srpske oblande fazon: red pirata, red daunloada, red filmova (ali ne ko ovo njesr „whiplash“, nego , neke ozbiljne stvari, crtaci, ovo-ono )

    a za ovo prvo, ideoloshke je prirode to sa filmom, to mi rak rana, da te sad ne uvlachim u to….ne znam zasto se mislim da sam nekako precutno zakljucio da mi greota da dam 10 jurkana za kovu za film u bidzi koji nekako ne korespondira sa mojoj tzv „filozofijom zivota“, onda ne delimo slican entuzijazam povodom filmskog postupka, a posebno se nikako nebi slozili o prirodi odnosa teksta i slike… sve u svemu, vekovne razlike….

    uglavnom, ako je to od ikakvog znacaja, od sveg srca ti priznejem, ja sam to nekako dozivljavao naivno i meko konsekvencijalisticki. takozvana „ili-ili“ klasik dilema: u neku ruku, tako nestashno da se snalazim sa piratskim atributima u liku dwloada i da zhivotarim, ili za mlade i neizbalansirane duhove u to vreme nepodnosljiva zrtva i tragedija: ne chujes nikad nishta novo samo zato shto no dinero….

    ne znam, meni ce verovatno jednog dana bilo zao zbog svih tih pogresnih procena oko autorskih prava, i ako me pitash da li bih sada postupio drugachije, ipak mislim da ne bi… nisam pametan…

    :))))

    xxxx

  8. Sjajan film, muzika izvanredna. Tu pre svega mislim na sjajne orkestarske aranžmane. Jednostavno odgledao sam ga u jednom dahu.

  9. Dave Liebman komentira Whiplash:
    TEACHING JAZZ-COMMENTS ON MOVIE: “WHIPLASH”
    In 2014 a movie called “Whiplash” got a lot of attention from the jazz community. Basically it’s about a young drummer who idolizes Buddy Rich and gets involved with shall I say a “demanding” teacher who tries to WHIP him into shape. (By the way the actor who played the teacher got an Academy Award for a supporting role and I have to say he did a great job.)
    The bottom line is that for non-musicians and especially people who are not at all educated in jazz, the movie is a joke and once again not representative at all of what we do in jazz education, or any education for that matter…..more Hollywood butchering of jazz a la “Bird” “Round Midnite” etc. The movie is so ridiculous that I thought it was a satire, a comedy skit like you might see on the well-known weekly comedy show „Saturday Night Live.” Here are some comments concerning teacher/student relationships, specifically in our area of expertise.
    I have always contended that the top priority for a teacher is to concentrate on “learning how to learn.” By that I mean that when a student receives information, (s)he has also been guided towards how to leave the classroom and reinforce, or in our case “practice“ that information, with the eventual leading being total absorption and hopefully with time, personalization. My mantra in this regard is: “If you know how to learn, you are set for the rest of your life,” no matter what area of work one pursues. If a teacher does not offer that information, then the education has been incomplete. Especially when teaching an art form where information is not for the most part easily learned overnight as compared to law, history, engineering, computers, etc., this aspect of teaching the how to reinforce new material and make it useful is even more crucial.
    When I started teaching in the ‘70s (thanks to Jamey Aebersold inviting me to do a workshop), the mantra concerning jazz education was that “it can’t be taught.” Our musical elders by and large did not readily share info (with exceptions……(Dizzy Gillespie for example), out of reluctance, non-verbal skills or just keeping things secret (another discussion). On the other hand they did have nightly “learning” sessions working as much as they did. But when I saw the great Freddie Hubbard do a class at a small college in my hometown in Pennsylvania I knew that jazz education had arrived.
    Can an art form be taught? Can creativity be taught? Does one “have it or not?” My contention is that the tools can be taught along with as described above, the means of reinforcing the information. Furthermore and especially in teaching an art form, there is the joy of of sharing curiosity. What makes this music or any art form sound or look like it does? No matter whether it is painting, theater, dance, etc., the curiosity factor has to be there in good education.
    My first comment when at fifteen years old I saw Coltrane live at Birdland was: “How can that be the same instrument that I have home under my bed in Brooklyn? How can he do THAT ON THAT INSTRUMENT? How does it all work and what can one do to get that information.” This is where the inspirational aspect of pedagogy is essential. When done correctly, we as teachers should be following something like this:
    PARADIGM:
    -PRESENTATION OF INFORMATION (TEACHER RESPONSIBILITY)
    -MEANS OF REINFORCING/LEARNING/PRACTICING INFO (TEACHER RESPONSIBILITY
    -AWAKENING CURIOUSITY , INSPIRING THE THIRST TO UNDERSTAND THE MATERIAL (TEACHER/STUDENT)
    -ABSORPTION AND PERSONALIZATION OF MATERIAL (STUDENT).
    The next stage is “mentoring”…..yet another aspect of the pedagogical process.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.