Drugo veče bilo je možda i bolje od prvog. Ako ništa drugo, umesto tišine, suptilnosti i kontemplacije dobili smo eksploziju zvuka i razuzdane emocije
Mesto: KC Rex, Beograd / Datum: 13.05.2010. / Foto: Sašo Stamatovski & Reakcija
Vrsni švedski alt-saksofonista Martin Küchen već je dobro poznat publici ovog festivala. Pre tri godine njegov sastav Exploding Customer ponudio je lepršavi melodični džez prošaran folk tonovima, kao da je nastao negde na obalama Mediterana a ne u ledenoj Skandinaviji. Iako nominalno fri-džez muzičar, Küchen je pokazao vrhunsko razumevanje dobrog gruva i snage melodije.
Njegov novi sastav, Angles, do sada je objavio jedan album i tematski, ali i zvučno, ovo je nešto drugačija priča. Küchen nije od onih muzičara koji bi samo da se bave zvukom i harmonijama, pa je okretanje globalnim problemima – ratovanju, okupacijama i imperijalizmu – koliko god može da zvuči naivno, donelo i slojevitiju muziku.
Čuje se to i već sa prvom kompozicijom koju su večeras odsvirali. Namesto klasične razmene hedova i solaža koju su imali Exploding Customer, Angles je sastav koji svira u više dimenzija. Trojica duvača izbacuju napolje lepljive rifove, samo da bi jedan po jedan odjurili u ekspresivne bluz solaže a iza njih hiperaktivni vibrafonista Mattias Ståhl traži prolaze kroz gustu matricu ritma i tonova da harmoniju obogati smelim, ali uvek toplim varijacijama.
Kontrabasista Johan Berthling je najmirniji član grupe, održavajući pravac i smer dok svi ostali odlaze u tangente, mada je njegova solaža gudalom pred kraj nastupa pokazala imaginativnog muzičara koji začas od apstraktne salate flažoleta ume da siđe duboko u umirujuću temu. Bubnjar Kjell Nordeson je prefinjeni siledžija koji gazi silovitije nego što bi morao, sipajući usput sitne kapi ritma za
koje se duvači hvataju dok jure ka nebu.
Naravno, vizuelno je najupečatljiviji trombonista Mats Äleklint, već i zato što je jedini član benda sa uverljivom frizurom, ali njegovo meraklijsko soliranje i sigurna pratnja su izmamili aplauze već u prvom poluvremenu. Trubač Magnus Broo je Küchenu najbliži po godinama, reklo bi se, a svakako po senzibilitetu pa je njegovo uletanje iz bluz fraza u fri soliranje jako uzbudljivo.
Šef benda je predstava za sebe. Strastven, ozaren, pozitivno nervozan (i istovremeno jedini Skandinavac koji engleski priča gore od prosečnog Srbina), Küchen i kad ne svira učestvuje u muzici telom, glasom, mimikom lica. Između pesama i dalje deluje kao da nije siguran da radi ono što bi trebalo da radi – naslovnu pesmu albuma najavio je kao „lošu šalu“ – ali kada zasvira tu nema dileme. Every Woman is a Tree je žešća i ubitačnija nego na albumu, a impresionistička izmaglica koja preovlađuje dobrim delom ploče samo je uzgredno okrznuta na nastupu. Urnebesna završnica sa kompulzivno ponavljajućim rifom i bubnjarem koji ispada iz šina i nastavlja u nepoznatom pravcu izmamili su i inače raspoloženoj publici ovacije.
A onda – nešto sasvim drugačije, a opet nešto što se logično nadovezuje na radosni gruv Anglesa. Ring Ring festival nije samo za dugobrade intelektualce i egzotične instrumente, podsećamo se kada na binu izađe najdugovečniji anarho-pank bend na svetu.
The Ex postoje neprekidno trideset jednu godinu i tokom ovog vremena oprobali su se u bezbroj muzičkih identiteta svirajući avangardnu, tradicionalnu ili improvizovanu muziku, ali nikada ne gubeći sopstveni politički i muzički identitet. Večeras ih vidimo u bazičnoj postavi, što je za njih ovih godina, kada skoro svaki nastup predstavlja susret sa novim muzičkim kolaboratorom, iz sasvim druge priče i kulture, skoro neobično. Kada bend izađe na binu sa spremljenih nekoliko rečenica na srpskom i u svojoj najsvedenijoj postavi – tri gitare i bubnjevi – zasvira, postaje jasno da je mogao da govori i na kineskom. Večeras se, i pored pevanja (mahom) na engleskom, nećemo spora
zumevati rečima.
The Ex jesu tokom godina usvojili mnoge elemente drugih muzičkih tradicija, ali u Rexu na najplastičniji način demonstriraju svu lepotu izvornog anarho-pank ideala. Ovo je muzika toliko prosta da je svako, ali baš svako, posle dve nedelje vežbanja može svirati. Istovremeno, ovo je muzika toliko moćna, toliko sveža, jaka, glasna i neposredna, da ni posle tri decenije sviranja ne postoji niti prisenak rutine, dosade, automatizma. The Ex postižu onaj anarhistički ideal o umetnosti koja dopire do svakog čoveka – jer je jednostavna, ali koja i inspiriše svakog čoveka – jer je duboko plemenita.
Naravno, „plemenitost“ se ovde piše uz pomoć gustih slojeva distorzije i fantastičnih, tehnički primitivnih a tako savršeno složenih ritmova. Za razliku od skoro-pa-vršnjaka Crass koji su se više oslanjali na dadaističku estetiku, za razliku od drugotalasne ekipe opsednute mračnim, teškim zvukom (Antisect, Amebix, Conflict, Rudimentary Peni), The Ex na bini izvode intuitivno shvatljive, neodoljive ritmičke rituale koji publiku teraju u skakanje i ples. Čak ni povremeno otkazivanje polovine ozvučenja ne kvari zvuk koji je ionako tek uobličena, dobronamerno usmerena buka.
Gitaristi su savršeni u tome kako najjednostavnije moguće fraze obogaćuju značenjem sa svakim novim ponavljanjem. Uprkos hektolitrima znoja, skakanju i povremeno grčevitim, ekstatičkim trenucima u kojima se čini da se gitare otimaju i trzaju, a muzičari se jedva drže za njih, u ovoj muzici nema ni trunke testosteronskog mita o mačo gitaristi, već samo čiste energije zvuka i ritma.
Šta tek reći za bubnjarku Katherinu Bornefeld koja svoje kožne i metalne instrumente premlaćuje sa ubedljivošću jedne prekaljene domine? Ako je Michael J. Harris, bubnjar Napalm Deatha, svojevremeno sebi nadenuo nadimak „ljudski tornado“, onda je Katherina ženski uragan koji vitla na sredini bine, uvlačeći trojicu muškaraca u svoje hipnotičke, tribalne ritmove samo da bi ih bacila natrag na raspamećenu publiku. Otpevala je i dve pesme, tek da pokaže da nije talentovana samo za jedan instrument, a u sali Kulturnog centra Rex možda nikad nije bilo ovako glasnog vrištanja kao na kraju nastupa The Ex. Radost ne poznaje pristojnost, i tako treba i da ostane.