Crteži: Dinko Husadžić Sansky

Dinko Husadžić Sansky iz Velike Ludine kraj Siska, autor je knjige Pogled na jazz - zapisi iz jazz svemira, zanimljive kao rezultat višegodišnjeg intermedijalnog djelovanja u skladu s jazzom kao maksimom života. U tim zapiscima, osim još jednog prolaska poviješću i susretom s najznačajnijim akterima, možemo naći pronicljive antropološke komentare koji glazbu predstavljaju iz novog rakursa. Charlie Parker bio je toliko samoživ, da ga je to na kraju i dotuklo, dok je Dizzy s dotičnim stalno izvodio psine… Na kratku povijest hrvatskog jazza i reprint niza recenzija i prikaza koncerata koje je odslušao uživo, u zadnjem dijelu knjige nadovezuju se eseji potaknuti jazzom, koje Husadžić piše u produžetku svog književnog rada kao autor dvaju knjiga fikcije.

Mala zamjerka, ujedno je i njegova najveća prednost, koja ovo izdanje odvaja od sličnih u međunarodnom kontekstu: visok stupanj erosa prema kompletnom životnom stilu, što se otkriva i u podosta nekritičkom i familijarnom nizanju pohvala glazbenika na kraju knjige. Kad bi razne smjernice, nabodene verbaliziranjem, bile i fikcionalizirane ili analizirane, dobili bismo i još kompletnije djelo.

Koliko Vam je u razumijevanju umjetnosti jazza, pa onda i u pisanju ove knjige pomogao senzibilitet za glazbu, uz bavljenje književnošću i slikarstvom, u smislu pronicanja perspektive u svijet iz koga nam kao povratne informacije najčešće stižu ili trivijalni podaci ili eseji u knjižicama CD-a?

Volim definirati sebe kao jazzoljupca, ne nužno velikog stručnjaka, a još manje jazz glazbenika. To su mane i prednosti. Dolazim iz literature, objavio sam dva romana, u školi predajem književnost, no cijeli život sam u glazbi i općenito umjetnosti. Uvijek govorim kako su glazba, slikarstvo, književnost, a i ostale umjetnosti, samo različita sredstva dolaska do istog cilja. Taj bi cilj trebao biti jedno stanje u kojem trebamo umjetnost, uživamo u njoj, pokušavamo joj se što više približiti, uroniti u nju. Inače, što bi nas razlikovalo od biljaka i životinja? Umjetnost je ono što čini naše živote produhovljenijima, kvalitetnijima, daje neki dodatni smisao... sjećamo se kako je Aska nadmudrila vuka u Andrićevoj priči. Jazz je jedan od načina da pobijedimo zlog vuka u sebi, u nama, u okruženju, a jazz može biti sve, kako kaže Boško Petrović - „jazz se može naći u slikarstvu, književnosti, u načinu druženja, u izboru pića i lokala, sve je to jazz…“

Ta sinergija različitih umjetničkih izričaja, to je dovelo i do npr. mojih crteža poznatih jazz-glazbenika, koje sam objavio uz tekstove u knjizi, bez kompleksa. Nisam opterećen možebitnom negativnom kritikom, iz prostog razloga što vjerujem da ovo što sam napravio nešto znači za jazz, njegovu promidžbu, pa i percepciju jazz-glazbe među ne-jazz publikom. Zanimljivo je koliko mi se dragih ljudi javi, a znam da nisu neki jazz fanovi, govoreći o tome kako su poslušali neki album koji preporučam u knjizi, ili su se više informirali o nekom glazbeniku. To je dobro za jazz, a i sami kažete da su informacije nedostatne, no literature ima. Uglavnom strane, dakako; internet je učinio strašno puno, ali još uvijek sam jako nezadovoljan minutažom i terminima za jazz na TV i radijskim programima. Sve kao da je u nekom rezervatu.

Nadovezao bih se na "slušateljske impresije", kako je to formulirao jedan od komentatora koje navodite u Vašoj knjizi, o Milesu Davisu u svojoj kasnijoj fazi, i usporedbi s radovima Picassa. Ornettea Colemana ste usporedili, i pritom navodno vrlo vješto tumačili sličnosti, s Vasilijem Kandinskijem... Možete li to malo pojasniti, o čemu je riječ?

Da, to se Denis Razumović Razz, jedan od vodećih hrvatskih alt-saksofonista i bliski suradnik Herba Gellera (Herb je, prisjetit će se starija jazz publika, jedan od rijetkih preživjelih dinosaurusa one velike West Coast ere jazza!) prisjetio jednog od naših mnogobrojnih razgovora prije ili poslije njegovih koncerata. Riječ je upravo o tom već spomenutom ispreplitanju različitih izričaja, do te mjere da su određene jazz-faze i stilovi prepoznatljivi u određenim slikarskim pravcima, i obrnuto.

Tako sam nam se nametnule usporedbe s Milesom, recimo iz kasnije faze i albuma poput In a Silent Way na koji je trajan upliv imao Joe Zawinul, te albuma poput Bitches Brew ili čak Amandla iz 1989. godine, dakle ploča koje su na neki način prizivale slikarstvo jednog Picassa (iako to može biti osobni dojam i relativno) i njegovu ekspresionističku, pa i nadrealističku fazu…a free-jazz i ono kako Ornette Coleman rješava glazbene izazove kroz hrabrost i avangardu improvizacije, nameće nam Kandinskog, koji nakon pariškog iskustva i upoznavanja s impresionizmom i fovizmom, kreće k avangardi i apstrakciji.

Antologijska je i scena kad Duke Ellington šeće s Joanom Miroom njegovim impozantnim vrtom, okružen skulpturama i onda sjeda za klavir i sve to lijepo odsvira velikom skulptoru. Ovaj gušta “poput prasca u blatu” i ta korelacija i “pobratimstvo umjetničkih likova u svemiru” vidljiva je i čujna svakim tonom, ili svakim potezom kista ili taktilnošću skulpture.

I u suvremenom jazzu to imamo, evo, nedavno preminuli veliki hrvatski gitarist Aleksandar Bubanović sjajan je slikar, mladi i vrhunski jazz-bubnjar Borna Šercar radi strašne apstrakcije uljima na platnu. Napisao sam u knjizi za njega kako on jazz svira kao da ga slika, a kad slika kao da svira jazz. Pogledajte npr. genijalno riješene covere iz ECM produkcije. Zaštitni su znak, odmah znate da se pod takvim coverom krije odlična glazba. 

Kako ocjenjujete hrvatsku scenu iz pozicije njenog regionalno pozicioniranog sudionika i  Siscia Jazz Festivala? Koji li ga odnosi čine specifičnim, gledano iz vaše perspektive?

Često volim reći da sam u svojem dragovoljnom “moslavačkom velikoludinskom Macondu” pokušao stvarati neki svoj marquesovski svijet i preživljavati nekih svojih “sto godina samoće”, a dobro misli i moj prijatelj Damir Kukuruzović, gipsy swing gitarist i svakako baštinik velikog Djanga na ovim prostorima, kad kaže kako ja možda i ne bih napisao tri knjige da sam u centru nekog centra, velikom gradu. Istražujući za moje romane, dugo sam boravio u velikim gradovima, u Pragu, Beču, Dresdenu, Parizu… obilazio sam jug Francuske, pa Veneciju… Lijepa iskustva. Na kraju sam se vraćao u svoj stvaralački prostor, okružen računalom i dobrim HI FI sustavom, tisućama gramofonskih ploča i CD-a, knjigama…Hoću reći, moja pozicija i nije tako loša jer ipak pratim sva recentna jazz zbivanja u Zagrebu i drugdje, izdavačke kuće redovito mi šalju nova jazz izdanja. Moje je da slušam i pišem! Redovito pišem za portale www.jazz.hr i www.barikada.com, kao i časopis Cantus.

Naravno, u knjizi je Siscia Jazz Club i tamošnji festival poprilično zastupljen, jer tamo sam inventar. A imena koja gostuju svjetskog su značenja i jako sam puno čuo i naučio u sisačkom jazz klubu. Dakako, uz B.P. Club, riječki Tunel…nema puno jazz klubova, ali ovih nekoliko rade dobre stvari.

Takva situacija omogućava mi prilično neopterećen pogled na hrvatsku jazz scenu, nisam opterećen “kuhinjama”, “klanovima” i kojekakvim interesima. Ja od jazza ne živim, iako poprilično živim za jazz.

Koja su dominantne estetske koordinate, te što se može zaključiti iz odnosa stari-mladi, postoje li tu neke stilske tenzije?

Dolazi do određene smjene generacija, stasaju mlađi glazbenici koji imaju toga za reći, no prijatelj Ladislav Laci Fidri, trubač i krilničar uvijek upozorava na opasnost samodopadnosti, pokroviteljskog samohvaljenja unutar određene “ekipe” bez, ponekad, stvarnog uvida u percepciju onoga što se glazbeno nudi. To je dovelo do toga da imamo i gomilu loših albuma, pretencioznih likova a onda i reakciju malobrojne publike. Nepotrebno je pitati se zašto je malobrojna.

S druge strane, imamo imena koja u stvaralačkom smislu doista idu naprijed, i to ne ostavlja mjesta sumnji u budućnost hrvatskog jazza. Imamo Razza, Kukuruzovićev gipsy swing, Matiju Dedića, Sašu Nestorovića, Zdenka Ivanušića, Elvisa Stanića, Elvisa Penavu, Gorana Rukavinu, Jasnu Bilušić, Maju Grgić i Joea Pandura, vani djeluju Renato Rožić i Ratko Zjača, briljantni gitaristi…i još mnogi drugi, ispričavam se ako sam neke slučajno izostavio.

Puno je dobrih glazbenika i u okruženju - Slovenac Primož Grašič, nevjerojatan gitarist, u Sarajevu djeluje Sinan Alimanović sa svojim triom, još jedno ugodno bosansko jazz otkriće je Edin Bosnić; iz Beograda dolazi Bojan Zulfikarpašić, jedan od jačih europskih jazz pijanista…mogli bismo dugo nabrajati i sve ovo govori da jazz, iako ima relativno malu publiku spram nekih lakonotnih zbivanja, ima budućnost i ima kvalitetu. Da ne pričam o jednom Dušku Gojkoviću itd…

Strašno puno u edukativnom smislu učinio je Boško Petrović, ne samo kroz Zagreb Jazz Kvartet, nego i vodeći B.P.Club te grožnjansku Ljetnu jazz školu. Upravo mi se vrti CD Sky Over Grožnjan gdje sviraju mlade jazz snage, ali vrlo mlade, to su gotovo djeca, ali kad čujete tu svirku…Vid Jamnik, Šimun Matišić, Lada Obradović, Tea Tidić… Grožnjan je praktično iznjedrio i HGM Jazz Orkestar Zagreb, koji uz vodstvo Sigija Feigla predstavlja respektabilnu jazz snagu.

Koji su od pripadnika i pripadnica hrvatskog jazza ostavili za sobom reprezentativne snimke, te koje biste nosače zvuka osobno istakli da ih i ostali mogu čuti?

Preporučam novi CD Jasne Bilušić Fifty Ways…, Fidrijev Memories, Kukuruzovićev Green Hill Gipsy Swing, Zdenka Ivanušića - Lost in HTML, Black Coffee - S druge strane Jadrana, Dixieland Band Čakovec, HGM Jazz Orkestar Zagreb - HGM Plays the Beatles, Henryja Radanovića Ozone Continuum, Denisa Razumovića Razza In Umbra, Matiju Dedića From the Beginning, gdje Matija svira s Jeffom Ballardom i Larryjem Grenadierom, ritam-sekcijom Brada Mehldaua, pa ako ste u situaciji poslušati Ratka Zjaču Continental Talk, s Johnom Patituccijem i Steveom Gaddom, a nedavno je i Tihomir Hojsak, kontrabasist mlađeg naraštaja objavio odličan CD Jazz Room. Ima tu doista dobre glazbe.

Možete li ukratko prepričati priču s početka 3. dijela knjige o svom kolegi, saksofonistu koji je svirao u Mađarskoj i što vam je taj prijelomni događaj značio za ulaz u svijet jazza?

Događaj koji  spominjete u stvari je esej o velikom tenor saksofonistu Colemanu Hawkinsu, a kako sam se u tom trećem dijelu knjige, gdje su eseji i zapisi, literarno opustio uz stanovite pjesničke slobode, u esej sam ubacio i prilično alegorijsko prisjećanje na mojeg prijatelja Frica, jednog od mnogih što nas je rat odvukao na različite strane svijeta. Tako je on završio u Australiji, tamo je i umro.

Riječ je o tomu da smo odrastali uz različitu glazbu. Fric je puno prije mene uplovio u jazz, pod utjecajem svoje majke koje je obožavala Hawkinsovu snimku Body and Soul. Poslije se desio taj susret u budimpeštanskom klubu, njegova sjajna glazba i moj postupni pomak ka jazzu, od pop i rock glazbe uz koju sam odrastao.

Vjerujem da za jazz čovjek treba sazrijeti, steći određena glazbena iskustva. Jazz je kao vino, kao lijepa žena u diskretnim godinama, kao dobra metafora. Nakon višegodišnjih lutanja kroz različita glazbena područja, stilove i pravce, konačno sam, a zahvaljujući i Fricu, otkrio glazbu koja me do temelja uzdrmala, pozitivno usmjerila. Dakako, ne umanjujući vrijednost drugih vrsta glazbe, niti govora, samo sam postao senzibilniji za izazove koje nudi jazz. Na jelovniku umjetničkih žanrova – glazbenih, slikarskih, književnih – evo jazza kao deserta, šlaga na torti, kao iskusne dame koja znalački pali cigaretu uz dobro vino, osjećajući jazz note kako se motaju oko njezinih bedara, zavlače se po kutovima sobe, udišu višak dima, apsorbiraju negativno zračenje, smiruju živce – personificirajući sam život.

Citirat ću završetak tog eseja: “Fric je umro u Australiji, a možda, noću, neki Aboridžin čuje topli i nježni zvuk njegova tenor saksofona. Svijet je tako malo mjestašce, a Fric i Coleman tako povezani dobrom glazbom. Upravo Body and Soul. Vjerujem da njihove dvije duše sad negdje rasturaju dobar bebop, toliko dobar da mu se i anđeli vesele”.