Mesto: Srpsko narodno pozorište, Novi Sad / Datum: 15-17. 11. 2012.

 

U godini kada su novosadski resor kulture preuzeli ex-kadrovi Dveri, a tradicionalne post-izborne političke čistke poprimile tabloidno-estradne razmere, pravo je osveženje da niko nije pustio pipke na Novosadski Jazz Festival – šta god mislili o njemu. No možda je samo bilo premalo vremena za kojekakve prevrate… a i ko će sad da se bakće tamo nekim džezerima, previše je to opskurno i mora da se radi!

Bilo kako bilo, alfa i omega festivala Vesna Kaćanski podarila nam je još jedno izdanje manifestacije bez izraženog identiteta, ali ne i bez dobrih koncerata, makar knjiga spala na sjajni bend Terencea Blancharda i emotivni set Bennyja Golsona. Bilo je tu i sešna, radionica i izložbi, pa se u odnosu na ranija festivalska izdanja nije osetila kriza. Pisac ovih redova je nažalost propustio drugo veče i Manfreda Schoofa, zaboravljenog dragulja evro-džeza koji je niotkuda zasijao kompilacijom „Resonance“ (ECM, 2009)… pa će se komentar festivala odnositi tek na njegovo prvo i poslednje veče.

A uvodne se večeri dogodio svečarski bućkuriš čak pet raznorodnih nastupa! Prvo Big bend džez omladine Vojvodine, na čelu sa  Aleksandrom Jaćimovićem koji je pre nekoliko meseci odmenio agilnog i maštovitog Fedora Ruškuca. Saksofonista Big Banda RTS-a očekivano je poveo mlade Novosađane bejzijevskim stazama (po uzoru na matični sastav), u nastupu koji je trajao sramotno kratko – svega dve numere. Nešto kasnije, tek su malo duže potrajali Ceca Palada i Aleksandar Dujin, no oni su još i dobro prošli – ozbiljniji NS bendovi u najboljem slučaju mogu da se nadaju tzv. „uvodnom programu“.

Već pomenutom duetu je prethodila prava atrakcija, jer je Dečiji big bend iz Rostova na Donu krcat klinčadijom koja drži džez u malom prstu. Najviše pažnje su očekivano privukli najmlađi – bubnjar Ilija Blaž koji zvuči kao njujorški afro-amer u srednjim dvadesetim, te pevačica Aleksandra Boldareva koju odaje glasić primeren godinama, ali ne i scenski nastup prekaljene kokete. Bilo je tu i autorskih radova, i referenci na Marcusa Millera ili čak Hiromi, sve da se zapitate otkud sad ovakvi talenti i kako to da nema ruskih seniora koji dominiraju evropskim džezom, kad su ovako opaki u mladom uzrastu. Ceca i Duja, pak, odradiše pevačicine autorske songove u maniru prekaljenih klupskih veterana; kao sa pola snage, ali sa rutinom i autoritetom, na raskršću soula i kasnonoćnog šmekerskog džeza. Verovatno više za klub „Wheels“ nego za veliku pozornicu, no dobro.

 

 

Nakon ovih pomalo revijalnih nastupa za zagrevanje, usledili su i prvi ozbiljniji koncerti – pre svih pijanista Omar Sosa i njegov bend, dajući školski primer kovanice „world jazz“ . Sve je u njihovom nastupu pompezno, od preglasnih bubnjeva (koji idu na dušu i toncu) do raskalašne klavirske svirke pune ukrasa, kubanskih fora i fazona, te populističkih pozivanja na tapšanje/đuskanje …a Omar je sjajan pijanista koji svirački može da pruži itekako mnogo, samo što je svoj kompletan nastup podredio tržišnoj logici.

Sasvim suprotno od njega, Terence Blanchard je održao čas modernog mejnstrim džeza, te ukazao na smerove kojima je moguće pomiriti dobro nam poznate džez matrice i svež kreativni izraz. To se pre svega odnosi na tretman ritma gde je briljirao maestralni Kendrick Scott, svirajući veoma tiho i pažljivo sipajući akcente samo tamo gde je svrhovito, mlateći palicom o palicu ili svirajući po obodima doboša i činela. Indikativan je i bendliderov odnos prema ostalim muzičarima; Terence će vrlo često otići sa bine na dobrih desetak minuta, dok Fabian Almazan (klavir) i Brice Winston (tenor saks) raspaljuju podugačka sola, sasvim opušteno i graciozno kao da se nalaze na koncertima vlastitih sastava. I kada se koncert završi, uopšte ne razmišljate kako je Terence vrhunski odsvirao (a jeste, sa sve karakterističnim forsiranjima harmonajzer efekata), niti šta su odsvirali (a bilo je tu i standarda „Autumn Leaves“, uz aktuelni autorski materijal!), već kako zvuči savršeno koncipiran kolektiv koji je mnogo više od pukog zbira virtuoza. Desetka!

 

 

Subota uveče, sav se Novi Sad sjatio u pozorište na vikend-provod. Dok je na otvaranju u četvrtak bilo popunjeno najviše 2/3 dvorane, sada je bilo krcato, a stajalo se i sa strane. Veče otvara Harri Stojka bend rutinskim Django-tezga nastupom u kome nije bilo strasti, a nije pomoglo ni gostovanje pevačice Jelene Krstić. Ralph Peterson Fotet makar je zaintrigirao izborom par Monkovih numera u repertoaru, te rafalima veoma talentovanog klarinetiste Felixa Peiklija (22 godine), no bendlider je uporno narušavao fluidnost solidne post-bap svirke svojim napornim višeminutnim solima. Onako, pedagoškim, sa sve rutinskim demonstracijama sviračkih tehnika i „što glasnije to bolje“ kulminacijama.

 

 

Časna starina Benny Golson je spasao veče. Nije to bio spektakularan nastup poput Blanchardovog, ali ovaj veteran na saksu je doneo upravo ono što i očekujemo od legendi njegovog kalibra i vremena. Sentiment, topao zvuk pun volumena, koji nas vodi pravo u zlatno doba džeza, te pričice među pesmama, deliće istorije koji se razotkrivaju na nepretenciozan i krajnje ličan način. Benny se priseća svog prijateljstva sa trubačem Cliffordom Brownom, pre nego što je ovaj tragično nastradao u saobraćajnoj nesreći pre 56 (!) godina. Ne možete da mu ne poverujete i duboko osetite tu emociju, tim pre kada krene u dugačak solo bez pratnje benda, sa sve udaranjem po klapnama i propuštanjem vazduha kroz cev (pomalo evocirajući baršunasti trubački stil sviranja).

Zatvaranje sledi uz još jedan sešn u Tremi, gde se ređaju domaći muzičari predvođeni saksofonistom-berklijevcem Dušanom Vukmirovićem, a zapazio sam i Petersonovog basistu Alexandera Totha. U vreloj atmosferi subotnje večeri razgovori nadjačavaju muzičare, ali se i sluša muzika… odjavljujemo se do sledećeg izdanja od koga očekujemo da bude apsolutno isto kao i dosadašnja, uz nadu da će vodeće zvezde biti što više po našem ukusu.

 

 

7 komentara na “Novosadski Jazz Festival 2012: Bez rizika”

  1. Moram demantovati sefa, neka kosta….
    Ruski veterani su tu, samo ih se treba neko setiti i pozvati. A ova dvojica jesu vazni i za evropski, kao i za svetski jazz. Uh, ako prezivim…Arkady Shilkloper i Mikhail Alperin, pojedinacno ili zajedno, su blago receno cudesni instrumentalisti…

    1. Neće koštati ništa 🙂 A nisam ni mislio baš bukvalno da ih nema, već da ih je srazmerno malo gabaritnom obrazovnom sistemu i ljudstvu.

  2. „…gde je briljirao maestralni Kendrick Scott, svirajući veoma tiho i pažljivo sipajući akcente samo tamo gde je svrhovito, mlateći palicom o palicu ili svirajući po obodima doboša i činela.“

    Shefe, sta znaci „svrhovito“?

    1. Svrhovito – sa svrhom 🙂

      Postoje bubnjari koji ritam sviraju šablonski tako da se ponavljaju iz takta u takt, i čije sviranje nije direktno vezano za ono što solisti rade u tom trenutku. Oni će svirati svoje, a solista nek se snalazi. Oni drugi, pak, osluškuju šta radi solista i ostatak benda, pa u skladu s tim podižu ili spuštaju dinamiku svoje svirke – naročito tokom improvizovanih delova kada je muzika delikatna i nepredvidiva. Da se vratimo na „spornu“ terminologiju – svrhovito sviranje bubnjeva bi bilo ono koje prati i prilagođava se ostatku benda. Tako da odsvirano ima neku svrhu u muzičkom komadu.

      1. „Svrhovito sviranje bubnjeva“…Bravo, bravo ‘izmisljavas’ neku novu jazz terminologiju.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.