Kada je pre dve godine Mary Halvorson objavila album „Saturn Sings“ bio sam blago rezervisan u pogledu proširenja njene standardne trio postave (John Hebert – kontrabas, Ches Smith – bubnjevi) na kvintet (Jonathan Finlayson – truba, Jon Irabagon – alt saksofon). Ma koliko da su ovi muzičari dobri i kompatibilni, potrebno je vreme da sve kockice legnu na svoje mesto, tim pre ako su kompozicije i aranžmani veoma ambiciozni – a upravo je to slučaj kod još uvek mlade gitaristkinje.

Taj je album obeležio još jedan kuriozitet, uzevši u obzir njenu dotadašnju karijeru avangardistkinje – Maryno isticanje uticaja poput Arta Blakeya, te Roberta Wyatta, Sama Cooka ili Marvina Gayea s „one strane džeza“. Toga ovom prilikom nije bilo, a „Bending Bridges“ je u neku ruku sinteza kompaktnog avant-džeza s prvenca „Dragon’s Head“ (2008) i eklektičnog sledbenika.  I to ne bilo kakva sinteza, već ona u kojoj dolazi do izražaja sve najbolje što krasi stil Halvorsonove.

Muzika koju slušamo na aktuelnom albumu je potpuno zrela, kompaktna i originalna. Utoliko je o njoj teže pisati, jer je posezanje za referencama i paralelama gotovo nemoguće, sem eventualnih poređenja sa ranijim albumima autorke. Istančan osećaj za melodične teme, prepoznatljiv drvenasti zvuk gitare u kombinaciji sa distorzijom i vibrato trikovima, slojevite i neobične kompozicije koje izmiču džez šablonima, sve je tu i na „Bending Bridges“.

Posebnost albuma ogleda se naprosto u tome što je – odličan! Teme, aranžmani, sola, interakcije među muzičarima, sve je još neobičnije i kompleksnije nego inače.  Uvodna i relativno pravolinijska „Sinks when she rounds the bend“, u svojoj konvencionalnoj lepoti možda nije najbolji primer, mada nas i ovde čeka fri-brejk u finišu, nakrcan naslagama metal distorzije. Zato je „Love in eight colors“ kudikamo ilustrativnija – od  harmoničnog džezerskog zagrevanja, preko trubačke solo partiture, do slobodne interakcije iz koje se pomalja jednostavna gitarska fraza kao osnova centralnog, durskog dela kompozicije. Kao poseban začin tu je Irabagonovo iščašeno „ceđenje“ saksofona koje prijatno kontrastira pitkoj gitari. Desetka!

 

 

„Sea cut like snow“ još jedna je demonstracija Marynog fantastičnog smisla za melodiju, gde duvačka sekcija daje poseban šlagvort; nakon pažljivog gradiranja teme dolazimo i do punokrvnog bapovanja i kulminacije u preklapanju gitarskih i saksofonskih improvizacija. „Deformed Weight Of Hands” već u startu zapanjuje neobičnim i odsečno odsviranim gitarskim akordima, dok „The Periphery of a Scandal“ , u trio formatu i sa rok-metal nabojem, ponajviše podseća na prvi album i  nekadašnja izdanja Halvorsonove u Trevor Dunn’s Trio Convulsant, odakle će kasnije dovesti bubnjara Chesa Smitha u svoj bend.

Odsustvo svake predvidivosti i manirizma oseća se na čitavom albumu; specifično sviranje Halvorsonove potpuno je stavljeno u funkciju benda i muzike. Dinamike ne manjka, a dodatnu šarolikost donosi umešno raspoređivanje numera odsviranih u triju i kvintetu. „Bending Bridges“ je, zaključimo, jedan od onih unikatnih džez albuma koji otkrivaju nove čari sa svakim ponovljenim slušanjem, pomeraju granice žanra i izmiču kategorizaciji, a u ovogodišnjoj konkurenciji malo koji će mu biti ravan.

 

 

Spisak numera: Sinks When She Rounds The Bend (No. 22); Hemorrhaging Smiles (No. 25); Forgotten Men In Silver (No. 24); Love In Eight Colors (No. 21); The Periphery Of Scandal (No. 23); That Old Sound (No. 27); Sea Cut Like Snow (No. 26); Deformed Weight Of Hands (No. 28); All The Clocks (No. 29).

Muzičari: Mary Halvorson – gitara; Jonathan Finlayson – truba; Jon Irabagon: alt saksofon; John Hébert – kontrabas; Ches Smith – bubnjevi.

 

31 komentara na “Mary Halvorson: Bending Bridges (Firehouse 12)”

  1. avangardna forma, ali str8 sadrzaj, uostalom, maniristichka kreshendo distorz buka na kraju svake kompozicije ne cini prolece… nije to avangarda, mala meri, iako slichi na nju… truba i alt gnjave zhvaku, slepljenim temama skoro sve vreme, smit cesto prozaichno zvekece, sve u svemu ok, ali ne bih dva puta…

    npr. olaf rup ili bjorkenhajm konkretno danas nude avangardi vishe moche, a helvorson je veznik za koji se svi pomirljivo hvataju kada bi da udovolje svim aspektima savremenog dzeza…

    beskrajno talentovana, ali mislim da bolje zvuchi kada ima mentora nego kada izadje sama na chelo kolone, bio to trio ili kvintet…

    apsolutno nisam impresioniran, recimo da sam predvideo..

    ;))))

    1. th. moore je oduvek svirao prijemchivi noiz popic za klinke, olaf je od druge fele, ne stoji poredjenje…

      r.b. je ochigledno transgresionista (ha!), voli da konzumira zhanrove, uostalom, cia i fbi nisu josh zavrshili mapu-udzbenik koja hirurshki precizno deli savremeni dzez od drugih zhanrova… ;)))

      1) http://www.youtube.com/watch?v=Beyu8TIluaM&feature=related

      2) http://www.youtube.com/watch?v=Ln7Hpt4J-3g slushaj kada oko 2. minuta bjorkenhajm „roker“ zaplache ko soni sh. nekada, a paal nilsen navuche monsun…. e to je fraza, e to je preklapanje improv…

      ;))))))

    1. ok, slazem se, talk to the hand,

      samo nisam ukapirao kakve veze ima marino sa roderom?

      ;))))

  2. odmah sam video da si struchnjak i skofildovac, pa evo da upotpunim:

    1)nije svaki nojz koji chujesh th. moore, znam da je teshko poverovati ali mnogo mnogo drugih muzicara/bendova/grupa/supergrupa je decenijama pre s.c. definisalo takav zvuk. chekiraj

    2) r.b. nije jazz rock gitarista. mozda tebi to tako zvuchi zbog stila sviranja, zavijotki i fraza koje ispaljuje, ali on to nije. jer ako je r.b. jazz rock gitarista, shta je onda ribo ili mala megi. on je pre svega free, pa tek onda ostalo, jazz rock je samo deskriptivan termin koji uskache kada druga artikulacija ne pomaze. r.b. zavija kao mnogi velikani pre njega, samo u skaldu sa duhom svoga vremena. chekiraj i to

    3) jan roder nije iskljucivo kontrabasista. imao sam priliku i da ga upoznam, sjajan tip, slusao sam ga barem 15tak puta, sto na kontrabasu sto na basu. e sad, negde mi vise lezi negde manje, sa zerangom i rempisom odvalio, sa dornerom manje, ova postava sa rupom je odlichna, ali poenta je da nije nikakav diletant (sic!) nego jedan od najangazovanijih berlinskih/nemackih basista vec 15-20 god… isto vazi za rupa… chekiraj i to

    4) finger i full blast ne mogu da se porede, kao ni marino i roder iz nekoliko razloga. prvo full blast mi je omiljena grupa posle last exit, drugo, f.b. je duvaljke/bubanj koji genije vertmiler svira iskljucivo maljicama/elek bas bez glave, a finger gitara/bubanj koji steidl svira prosechno/obican elek bas. pliakas dakle svira bezglavi a roder ne, pritom imaju potpuno razlicite pristupe muzici, ideje i samu tehniku sviranja, kao i pedale… jedina slichnost izmedju ove dve sjajne grupe je shto obe zvuche kao airbus 340 u garsonjeri, bukvalno ljushte boju sa zidova… e sad, ako ti tu ne cujesh nista drugo sem buke – pravac bg jazz festival, cujem da im je program sjajan!!!

    ;)))))

  3. 1)ne decenijama,mozda koju godinu ranije (glenn branca)
    2)r.b. je daleko blizi allanu holdsworthu nego bailey-u,te je tako njegovo muzicirinje fusion,ne u klasicnom smislu reci,ali nikako avangarda kako se tvrdilo.posetiti rune grammofon za iscasenu verziju fusion-a
    3)to sto nije iskljucivo kontrabasista i sto je angazovan ne umanjuje utisak nesnalazenja na snimku
    4)bez obzira o kakvim se bas gitaram radi i tehnikama sviranja istih,pokusaj roder-a da zazvuci full blast na snimku je…valjda izostao

  4. glen branka umesto citave plejade kompozitora koja je 20 god pre toga experimentisala sa bukom, raul bjorkenhajm i fusion (wtf!!??), rune gramofon kao preporuka za „iscasheni fjuzn“ pored 15 etiketa koji 20 god pre rune g izdaju muziku koju pominjesh, roder koji imitira full blast, … i gomila drugih faulova koji pokazuju da sam se debelo navukao i upao u polemiku sa nekim ko verovatno nije ni slushao nishta o svega toga, nego tu i tamo nachuo po neshto…

    ok, u pravu si, uglavnom, zavrsili smo..

    jel tu neko od proverenih regularsa sa sajta da vidim shta oni misle o maloj meri?

    ;))))

  5. nisam govorio o buci vec tretmanu gitare koji videsmo u duetu rupp/haino uz pokusaj da se utvrdi poreklo cina
    r.b. jeste valjda fusion (http://www.jazzmusicarchives.com/raoul-bjorkenheim.aspx RAOUL BJÖRKENHEIM is a (post-70s) eclectic fusion jazz related improvisation music artist),a rune je spomenut kao primer da fusion nije samo scofield
    moguce da rupp/roder/stiedl nisu samo nespeo pokusaj blast-a bez brotzmanna

  6. Biti Fusion Jazz od 80ih na ovamo bas i nije nesto pohvalan termin xD Ja sam Bjorkenheim-a slusao samo i iskljucivo na (svim) Scorch albumima, i meni mnogo vise zvuci na Sharrocka nego na npr. McLaughlina sa Milesom ili Maha. Orchestrom. Cak i ako oduzmemo uticaj PNLove-a na tim albumima, meni to mnogo vise zvuci na free nego na fusion, ne znam, mozda gresim 🙂

    A u pravu si da ne zvuci na Bailey-a, ali zasto moras da zvucis kao Bailey da bi bio free? Bailey je ionako vise free improv nego free jazz (barem po meni, nadam se da mi niko nece skinuti glavu zbog ove izjave :D).

    Ali cela ova diskusija se pokrenula nakon Jelenove izjave da je ovaj album previse straight da bi bio avangarda (Da li je to neko rekao nesto lose za Halvorsonovu na Jazzinu, a jos mu nisu blokirali IP adresu?!? ;)) ), i pride ponudio alternative. Hoces li da kazes da su Scorch-ovi albumi fusion, a da je ovaj free?

    Btw. meni je ovaj album bio kul, ali sam ga poslusao 2 puta kada sam citao o njemu na Freejazz-stef-u i zaboravio ga sve do ove recenzije. Znaci da me nije odusevio, cim sam uspeo da ga zaboravim xD Vise su mi bili interesantni neki drugi njeni projekti.

  7. nice one, milose ;))))

    da se razumemo, nisam ja nesto zestoko protiv halvorsonove, ili protiv gazda nikolinih (apriori) hvalospeva nje (secam se josh na rng-rng je bio odushevljen certom iako je zvuk bio toliko losh da si mogao da uzivash u svirci jedino ako chitash fraze sa ruku)…. moja zamerka je sledeca:

    1) zvuchi isto kao i pre, nema pomaka ni napredovanja, osim prosirenja tria same old… ovo cesto nije problem, ali u njenom slucaju pomalo jeste jer od pocetka ona zvuci ko malo manji mark ribo… kada se pojavila, ja sam otkinuo, ali vremenom sam se malkice smorio stagnacija dominira…

    2) ona mi zvuci kao tip avangardnog muzicara koji je avangardu naucio u skoli, ovaj album tako zvuci, potpuno mlitavo, sterilno, bez sadrzaja, originalnosti, zhara ili svezine… apsolutno nishta novo nije ponudila shto nismo chuli vec milion puta… da, to sve lichi na avangardu (skracene fraze, namerni falsevi, izlomljene skale, trista vibrato pizdarija, itd) ali onoga sto odlikuje samu avangardu nigde nema: necega zaista originalnog…

    dakle, album nije losh ali nije ni stozher, meri je fantastichan gitarista, ali kao i svaki ucha-akademac vishe joj lezhi da sedi u krugu i slusha npr brekstona ili riboa nego kad sama povuche crtu… neke stvari se jednostavno ne uche u shkoli, neke druge da…

  8. ovaj album jeste previse straight da bi bio avangarda,ali je i r.b. previse straight da bi bio avangarda
    o mestu rupp-a u avangardi da i ne govorimo
    mesto halvorson-ove u avangardi je jedino sa braxton-ovim postavama i kao deo trojke sa evansom i walter-om,mada da se raspravljati koliko uspesno

  9. O Mary šta sam imao da kažem rekao sam i ne bih širio polemiku 🙂

    A ovo ostalo mi sve deluje kao jalova rasprava nalik na staru gardu koja pribegava čuvenom „jeste džez-nije džez“ diskursu. Ovde su drugačiji parametri u igri – „jeste avangarda-nije avangarda“ – ali način polemike je bezmalo isti. Pa bogamu, zar smo se za to borili!

    Nije uopšte pitanje na relaciji tradicija-moderna-avangarda-štagod, nego da li ćemo naziv nekog(pod)žanra koristiti kao deskriptivno ili kao vrednosno određenje. Cenim da ne postoje dobri ili loši žanrovi, već samo dobra ili loša muzika. Davanje vrednosnih konotacija žanrovskim odrednicama najveći je konzervativizam koji mogu da zamislim.

  10. naravno da nije avangarda, nego strejt, zato je i svirala na Ring Ringu! Kao support kraut pop ekipi iz Karlsruhe-a

  11. ;))))), da, pa johnnioza ne mislim da je rech ovde o jezichkom ili ideoloshkom detektovanju avangarde na puchini, postavlja se pitanje koliko je ovaj album zaista svezh i frishki, imajuci u vidu kontext o kome je rech, tj. kako smiljanic (ili slushko) jednom reche „da li free uopshte ima danas bilo shta sushtinski da ponudi“????!!!!
    ;))))))))))))))))))))))

  12. ;)))), pa slushko, evo dacu odgovor na citat pa neka ispadne nesto kao slovenska antiteza: otkrio sam da free apsolutno ima sta da ponudi! ;)))

    mali kuriozitet u vezi sa tim otkricem, neko je spominjao full blast i diletante na gitarama, pa evo upravo sam se vratio sa koncerta nohome (vertmiler/pliakas/kaspar broc) koji je sniman i bice objavljen do kraja godine…

    ono sto sta su u stanju vertmiler i pliakas, i na momente broc jr. , se granici sa neverovatnim… pogotovo vertmiler – pored toga sto je covek apsolutni genije, mislim da je i zvanichno on najbolji bubnjar koga sam ikada slushao…. mogu se koristiti razliciti reperi i analogije da se opishe njihova svirka i vertmiler/pliakas sviranje, ali ono je u sustinskom smislu toliko sveze i novo da je to zastrashujuce… pa cak i noiz sladunjavi ali odlichni brocman je u svom „80te zauvek“ bader-majnhof fraziranju ozbiljno u stanju da iskaslje vise svezih ideja nego ono sto se danas smatra avangardnim jazzom na gitari….

    uglavnom, bojane, skromno predlazhem ako bude saturn u trecoj kuci kad budesh pravio program za next ring-ring, mislim da bi sva trojica ponovo, ovaj put zajedno kao „nohome“, bili slagvort za pamcenje…!!!

  13. Ja ne znam da li sam ikada izjavio to što Jelen veli ali svaki put kada slušam neki free album to pitanje nemo postavljam sebi. Mislim, muzika je to koja često ume da se oslanja na glumu. Srećom, kao i Jelen, često otkrijemo da ima šta da ponudi.

    Nego ne shvatam otkud da on toliko voli Wertmullera. Mislim, ja sam ga gledao jednom (ili dvaput??? Da li je bio sa Kasparom onomad na Ring Ringu?), slušao na nekoliko ploča, sjajan je, ali meni ne spada u najbolje free bubnjare koje sam gledao…

  14. da, caspar brotz je bio, koliko ja znam, sa vertmilerom i pliakasom 2002 ili 2003. vertmiler je pre toga koju godinu bio sa brocmanom, posle kao i kao full blast… dakle, skor je: vertmiler 3 puta bejashe u bg-u… mozda gresim za ovo, neka me bojan ili stariji rng-rngovci isprave…

    uglavnom, da, jelen se bezgranichno lozi na vertmilerovu svirku, tip je studirao kompoziciju na 3 konzervatorija, izmedju ostalih i pod mishom mengelbergom, beskrajno je talentovan kao kompozitor, ali uzivo ga slusati je glavno jelo…. mocan, snazan, sirov, do besvesti glasan ali u isto vreme totalno precizan, jasan i sveden, kichma svake grupe/saradnje u kojoj nastupa/uchestvuje…. na full blast sam sam bio impresioniran snagom i lakocom njegove svirke, gde je, usput, svirao samo maljicama…. sinoc sa „nohome“ svi na sceni su gledali u njega, cekali njegov znak, smejali se njegovim resenjima i prelazima… u stanju je da se uhvati u koshtac sa bilo chime…. npr., sinoc na certu je bio gost u drugom delu koncerta neki matori iz einsturzende koji, gle chuda, svira sa busilicama na ozvucenim federima, metalnim plocama na koje je okacena neka pedela… sve vec poznato, i da, naravno, kasparov drug: zauvek 80te…. i na 2-3 bisu ta dileja krene nesto da se lozi, kao, pali publiku… vertmiler ko i u bg mokar do gole koze u fazonu je „covece, sviramo vec 2 ipo sata i vise“, ali taj matori raspad iz einsturzende insistira da izadju na jos jedan bis, i vertmiler popizdi, seda za bubnjeve, i krene solo toliko silovit i chist posle koga su svi cutali i na sceni i isped nje…. bukvalno nikada nisam chuo da neko tako razmishlja pre njega… veliki matador…;)))))))

    super je tim daisy, obozavam paal nilsena, tu je mnogo njih iz stare skole, lista careva za bubnjevima je podugacka, ali uzitak koji pruzaju snaga i moc vertmilerove svirke je potpuno poseban…

    ;))))))

  15. Skoro da si me ubedio 🙂 Mislim, ja ne bih imao ništa protiv da da ponovo gledam. A evo, baciću i ja ime oje me je u Beogradu (a i na pločama) patosiralo: Michael Vatcher

  16. a Nemanja Acimovic 🙂
    Djordje Delibasic (nek mu je laka zemlja)

    Da, Caspar je bio sa njih dvojicom 2003.
    Misha bi pre mogao doci sledeci put kao kompozitor 🙂
    No, do tada, jos malo treba vremena, ipak 3 je bio.
    Da je odlican bubnjar jeste, no sta fali Zerangu ili Ray Stridu?
    Za Ring Ring ljubitelje, eto Lucas Nigglija na BG jazz festu (znam da to nije insistirao jelen)

  17. uh zerangu nista ne fali, ni stridu, daleko bilo, sve junak do junaka…. kao sto rekoh, lista je podugachka, bog nas je pogledao prvo, sto stvarno ima vandrednih bubnjara jako puno, drugo sto vecinu smo imali prilike da cujemo na rin ringu…

    zhiFeli u to ime…

    ;))))

  18. „ali odlichni brocman je u svom “80te zauvek” bader-majnhof fraziranju“

    ja ću past na pod :-)))))))))))))))))9

    je, je wertmuller kad pregrmi cijeli koncert i ono tijelo kad se iznoji još, to od shoji hana nije viđeno iako je on ekstrem… pa one kompozicije što je pisao za steamboat switzerland, jao… sjećam se recenzije full blasta da sam stavio naslov „kad pamuk postane svila“. 🙂

    1. ;))))

      znash one njegove fore kad odvrne turbo distortion pedalu i pochne srceparajuca lirika nesto izmedju takanayagija, princa, zuta horn rola i dzimija pejdza kada upadne u k-hole, i onda u sred tog „emotivnog vulkana“ 😉 i grmljavine digne pesnicu u vis i pocne da s*re nesto na nemackom sebi u bradu, sedeo sam u prvom redu, i koliko sam uspeo da provalim pricha neshto kao „oslobodite se stega sistema“ ili tako neki bullshit… plus ta ekipa iz e.neubauten…

      jbg, vesele osamdesete…
      ;))))

      p.s. „kad pamuk postane svila“

      hahahahahaha, sjajno, THAT“S IT!!!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.