intervju

5.07.2013.

Lela & Joe Kaplowitz: Džezerska ljubav

Predstavljamo dvoje umetnika u naponu snage i njihov put od Amerike do Rijeke

 

Iako su ljubavnici najčešće oni parovi u antologiji džeza na kojima počiva njegova mitologija, spomenimo platonske ljubavnike Lestera Younga i Billie Holiday, odnosno Clinta Eastwooda i Dianu Krall u posljednje vrijeme, supružnici u džezu nipošto nisu rijetkost, navedimo samo suvremenike Tonyja Malabyja i Angelicu Sanchez, odnosno Joea i Lelu Kaplowitz – junake ove priče.

Joe, porijeklom iz Washingtona, D.C., te Lela, Sisčanka, upoznali su se u New Yorku i nakon nekoliko godina probijanja po klupskoj sceni, 2008. godine osvajaju treće mjesta na natjecanju za najbolji džez-bend u Bukureštu. Lela osvaja i naslov ‘Lady Summertime’ iduće godine na prestižnom natjecanju u Finskoj. Odlučili su da će svoje dijete podizati na primjerenijem mjestu od užurbanog grada, u kojem ljudi nemaju previše vremena jedni za druge, i već 2006. godine osvanuli su u Kvarnerskom zaljevu.

Joe se kao klavirist, a Lela kao pjevačica uskoro nametnula na riječkoj džez-sceni, gdje su osnovali kvartet LeKap, a sama je Lela oplemenila i eter Radija Rijeka svojim glasom. Ubrzo počinju snimati autorske albume, objavili su „Love Me or Leave Me“ za Dancing Bear (2010.), „Little Boy With A Big Heart – Music of Boško Petrović“ za Menart (2011.), te „With Every Breath – with the Croatian Radio-Television Jazz Orchestra“ za Aquarius Records (2013.).

Dolaskom u Zagreb, Joe je iz svog prstenala izbacio i orguljaške vještine, ali i one tubističke, s u Zagrebu osnovanim Simply Brass Quintetom s kojim je 2011. bio na turneji SAD-om. Razgovor smo započeli u zagrebačkom Vintage Industrial Baru početkom travnja, u još uvijek zimskom urbanom okruženju i društvu hiperaktivne kćerkice Lucie koja je od šećera i snijega pravila punkerske koktele.

 

Lela, Tvoj životopis navodi da si nastupila i u Madison Square Gardenu, o čemu se radi?

Lela: Riječ je o međunarodnom glazbenom festivalu, za kojeg je postojao online natječaj na kojeg sam se prijavila. Od nekoliko stotina prijavljenih, pozvana sam da nastupim u Madison Square Gardenu sa tridesetak drugih izvođača raznih stilova. Nažalost, svečanost se nije odvijala u velikoj dvorani, već u tzv. „Downstairs Theatre“, jednoj od nekolicine dvorana u sklopu ogromnog MSG kompleksa. Bez obzira na to, vrlo sam sretna i ponosna što sam uspjela pjevati na toj svjetski poznatoj lokaciji.

 

Kakav imaš stav o samim natjecanjima, s obzirom da glazbena natjecanja imaju relativno ograničen domet?

Lela: Tek sada, nakon ukupno pet natjecanja kojima sam prisustvovala, mogu reći da je to dvosjekli mač. S jedne strane, sam princip natjecanja je besmislen, jer uspoređuje osobe koje svaka na svoj način izražavaju i vide umjetnost i glazbu. S druge strane, iskustva sudjelovanja na natjecanjima od kojih je svako jedinstveno na svoj način, putovanja i upoznavanja vokalista po raznim gradovima je izuzetno nadahnjujuće! Također, svako netjecanje bi me natjeralo da radim na novom materijalu, na novim aranžmanima, tako da sam uvijek uspijevala pronaći veliku motivaciju za pripremu prije svakog natjecanja.

Na mom prvom natjecanju vokalista, u malenom moslavačkom selu Stružec, osvojila sam svoju prvu nagradu – mali televizor!

U SAD-u sam se natjecala u Savanni, Georgiji, na natjecanju pod nazivom „American Traditions“ na kojem sam bila jedina strankinja. I vjerovali ili ne, u žiriju je bila i Cynthia Hansel-Bačić, koju sam tek nedavno imala prilike upoznati u Zagrebu. Na samom natjecanju je bilo od pjevača koji su improvizirali i onih koji su pjevali na klasičan način, a pjevao se standard book i gospel. Na naše iznenađenje, svi mi koji smo improvizirali nismo prošli u slijedeći krug, jer su nas ocijenjivali stručnjaci iz klasike.

 

 

Pitao bih vas oko samog termina, a kako ste oboje živjeli u SAD, možda možete odgovoriti što je to ‘džez’? Naime, francuski filozof Jean-Paul Sartre kazao je „kako je džez najbolji kulturni odgovor na potlačenost kojim su Afroamerikanci mogli iskazati da nisu oduvijek bili ravnopravni s ostalima“. Čitav je izraz označen terminom kojeg razni glazbenici pokušavaju supstituirati, tako William Parker kaže da je to ‘creative music’, europski glazbenici smatraju da sviraju ‘improvised music’. Sa raznih stajališta političke korektnosti, ljudi se ‘vade’ i smatraju da termin predstavlja politički problem. Recimo čak da smo u sličnoj situaciji, jer je povijesno gledano iste godine kad je proglašena abolicija, ovdje ukinut feudalizam… Što vi mislite? Da li vas same određuje to?

Lela: Definitivno živjeti u Americi i upoznavati kulturu te zemlje, njezinu povijest, te otkrivati razloge zbog kojih je džez nastajao i razvijao se, meni je pomoglo da pokušam shvatiti što su ti ljudi prošli i zašto su se na taj način pokušali izraziti. Moram istaknuti da je osim glazbe, jedan odgovor na potlačenost bio i ples! Definitivno je tap-dance nastao kao jedan način komunikacije, ljudi koji su bili roblje komunicirali su plešući i pjevajući.

Hodajući ulicama Savanne, u Georgiji, osjetila sam to više nego ikad. Tu energiju crnaca, koji se još uvijek ne osjećaju slobodno. Meni je to bilo teško za pojmiti uopće, spoznati. Hodajući ulicama, mimoilazila sam se sa starijim crncima s čijih sam lica mogla isčitati toliko boli i tuge da sam se našla kako sama filtriram taj osjećaj, kako bih uopće smogla snage da sama opstanem tamo i da se ne rasplačem. Tad sam otkrila njihovu bol i postala svjesna da neću nikad takvo što i sama moći osjetiti u ovom životu.

Ali definitivno, mogu shvatiti zašto neki u Europi [radije – op. VJ] kažu da ne izvode džez, već improviziranu muziku. I to je korektno s te strane, jer oni vjerojatno shvaćaju da ne mogu pridonijeti džezu na takav način, jer nisu doživjeli takvu bol. Ali, uzeli su aspekt improvizacije koji i dalje razvijaju. Za sebe, iako se nazivam jazz vokalisticom, mogu reći, kao što je i veliki Duke Ellington govorio, da izvodim glazbu, ne džez.

 

Živeli ste u predgrađu?

Joe: Odrastao sam u predgrađu velikog američkog grada u kojem je sve lijepo, čisto i ispravno. Svi kupuju u istom [trgovačkom lancu – op. VJ], gledaju isti program i vijesti. Svi su isti i ‘ne talasaju’, i mnogi od njih rade za Ministarstvo obrane koje proizvodi oružje kojim se ubijaju ljudi širom svijeta. Svi imaju velike kuće, i čude mi se – da zašto li sam napustio taj ‘raj’? Stvar je u tome, da u svemu tome nema ličnosti niti duše, a jednom nakon što to osvijestiš, spoznaš da u tom okviru plastičnosti moraš nekako negdje pronaći sebe.

Već sam u srednjoj školi shvatio da me to ne zadovoljava, jer sam bio klinac koji voli blues i čiji su uzori bili Rahsaan Roland Kirk i Thelonious Monk, Miles, John Cage, Mingus, poradi kojih sam počeo slušati glazbu po cijele dane. Country, salsu, blues, a sve to zahvaljujući jednoj jedinoj radio-stanici koju sam slušao godinama i godinama.

Upisavši se na fakultet, odlučio sam se preseliti u industrijski gradić koji se na životu održao samo zahvaljujući čeličanama. Trideset čeličana rasporedilo se oko jedne rijeke, industrija u kojoj su ljudi istrajali sve do kraja sedamdesetih kad su ih pozatvarali te preselili u Japan, Indiju i druge prekomorske zemlje. Kad sam ja stigao, novih radnih mjesta nije bilo već dobrih dvadeset godina, i bilo je to vrlo depresivno mjesto, ali su zato ljudi u sebi imali iskrenost i izvornost kakve nije bilo tako odakle sam ja došao, a svi su jako voljeli blues, gospel i džez, što me zaintrigiralo da se tamo nastojim i održati.

Odrastajući u crnačkom susjedstvu sljedećih sedam godina, nikad mi se apsolutno ništa nije dogodilo iako sam bio jedan jedini bijelac u njihovim bandama – bilo je cool… Tako sam stekao dobar uvid u gospel, u džez, pa i u hip-hop u trenutcima nastajanja, kasnih devedesetih. Postajao sam bogatiji s tim ljudima i bio sam im zahvalan što me potiču da budem ambiciozniji u pogledu svog razvoja. Nakon toga sam preselio u New York i sad sam ovdje u Hrvatskoj. Moj bi zaključak bio, da dokle se god mogu držati dalje od predgrađa svog djetinjstva, bit će sve u redu. Ako u Americi ljude pitaš o predgrađima, odgovor će uvijek biti isti, ili ih voliš ili ne – ili polučuje revolt ili ispunjenje snova.

 

Lela: Opet se radi o konformizmu, Joe…

 

Joe: Uz kojeg ide i materijalizam, pripadnost kružoku… A kako sam rekao, u okolici Washingtona, D.C., mnogo je ljudi uključeno u industriju oružja i ako si nacionalistički orijentiran, vjerojatno ćeš umiriti svoju savjest mišlju kako Amerika širi demokraciju širom svijeta i kako je to viši cilj, ali ja sam već nakon šest mjeseci života u Hrvatskoj uočio kako tome i nije baš tako, već je to svijet vrlo bogatih financijera i bankara uključenih u procese u mnogim zemljama koje im na životu pomažu održavati te iluzije. Što nije nimalo bezazleno, jer se organizam na kojem živimo, Zemlja, nepovratno ranjava i ne zacjeljuje. A posljedično je da ljudi pate na način na koji zapravo ne bi trebali trpjeti.

 

 

Nakon što ste se vratili iz Amerike, prvo ste živjeli u Lovranu, a onda u Rijeci, izvodili ste glazbu 40-ih… bio je to Le Kap Quartet.

Lela: Da, Joe je radio aranžmane za te skladbe i svirali smo dosta s našom Le Kap ekipom s Kvarnera. Bio je prekrasan osjećaj da imaš bend s kojim radiš i s kojim rasteš. Tu smo svi puno naučili. Trebalo nam je, zapravo, dosta dugo da završimo taj prvi CD. Kroz par godina izgrađivali smo svoj „sound“ te je proteklo neko vrijeme dok nismo svi bili zadovoljni snimljenim materijalom. U današnje je vrijeme luksuz imati grupu ljudi s kojima kontinuirano radiš. Tri godine smo radili na disku, a odabrali smo skladbe koje smo izvodili tijekom tih par godina i koje smo zaista voljeli svirati.

Joe: „Love Me or Leave Me“ bio nam je prvi hrvatski projekt s Tončijem Grabušićem i Damjanom Grbcom iz Rijeke. Svidjelo mi se što smo pjesmu Kemala Montena „Pamtim samo sretne dane“ koju pjeva Gabi Novak, potpuno preinačili u odnosu na original.

 

Kakve je posljedice na tebe ostavio dolazak u Hrvatsku i je li možeš reći da se radi o suočavanju s drukčijom kulturom?

Joe: Pa, kao prvo, mislim da ljudi koji imaju velika očekivanja od života kad-tad moraju doživjeti razočaranje, to je neminovno. I, stoga, mislim da je moja greška bila imati očekivanja od dolaska ovamo. Ali ne bih trebao biti prekritičan prema sebi, jer sam baš bio došao s istočne obale SAD-a i to iz New Yorka, mjesta gdje ljudi imaju velika očekivanja. Ljude furaju razni filmovi, imaju veliki ego, svi traže uspjeh, i življenje s tim svaki dan me je obuzelo, taj njujorški mentalitet.

Utoliko je za mene bio šok dolazak ovdje i susret s ljudima koje boli briga za to – ljudima koji brinu za more, da imaju nešto dobro za staviti na stol, da znaju da imaju dobro grožđe i masline, i s vremenom sam shvatio kako to i cijeniti. Puno je toga sjelo na mjesto, postao sam otvoreniji i tolerantniji za mnoge stvari. Definitivno sam napredovao u odnosu na tipa iz predgrađa koji je očekivao da stvari budu postavljene ovako ili onako.

Što se tiče same muzike, džeza, to je sekundarno, jer je to nešto čime se bavimo i predstavlja našu kreativnost, i to nije jedina stvar u nečijem životu. U prilici sam da mogu poučiti ovdašnje ljude stvarima kojih ovdje nema, i da ih pronesem.

 

Možeš li ti reći što o svojim očekivanjima u suprotnom smjeru?

Lela: Definitivno je u jednu ruku bilo ispunjenje, jer sam odrasla na američkim filmovima u kojima je sve krasno i divno. Tako da je doza realnosti i šoka nastupila kad sam upoznala Ameriku onakvom kakva jest, ne samo obale, istok i zapad koje su divne i krasne jer se na njima vrti puno love, već i dio u kojem je Joe proveo dosta dugo vremena. Tako da me je malo šokirala američka zbilja koja nije bila uvijek pozitivna i o kojoj zapravo nisam ni znala previše, osim da je zemlja obilja i bogastva, kakvu sam ju zamišljala kao sedamnaestogodišnjakinja.

Međutim, otišla sam u New York iz djetinjeg avanturizma, da vidim kako se tamo mogu snaći… i to mi je bilo genijalno iskustvo gdje sam se sama, zapravo, snalazila kako sam znala i umijela i gdje sam shvatila da tijek događanja ovisi o tome na koji način gledam na stvari.

 

 

Što je to ATOM, kao ime vaše udruge?

To je kratica za Art, Tradition, Optimism, and Musicality. Zanimljivo je da je ovo ‘optimizam’ jedva prošlo na prijavi jer ne predstavlja nikakvu materijalnu vrijednost. Najvažniji projekt koji radimo je „Jazz na kotačima“, kojeg su prepoznale mnoge institucije i Grad, i Ministarstvo, koje su ga sufinancirale.

Taj projekt ukratko opisuje kratki put kroz razvoj džeza. Mi uživo djeci pokušavamo dočarati kako je džez nastao i kako se razvijao do danas, svirajući glazbu iz pojedinih razdoblja razvoja uživo. Moram istaknuti da svugdje gdje smo bili, u Krapini, Šibeniku ili Varaždinu, da su isti oni klinci koji su uoči sata slušali narodnjake na hodnicima, dobrano sudjelovali s nama, pjevali i svirali, šuškali i kreirali glazbu. To nam je svaki put super pokazatelj da klincima samo treba dati izbora i nade ima.

 

Kako to da vam je palo na pamet da pišete originalne stihove za skladbe Boška Petrovića, što ste prezentirali na albumu »A Little Boy With A Big Heart«?

Lela: Prvobitna ideja je bila da snimim album s džez-skladbama hrvatskih autora, a nakon što sam krenula malo istraživati, shvatila sam da ne postoji puno džez skladbi, a pogotovo ne za vokalni džez. U tome svemu, nakon što nas je napustio Boško, u priči s Davorom Hrvojem, sinula mu je ideja, da uzmem skladbe od Boška i [sama] napišem tekstove. U Americi je to najnormalnija stvar – uzeti nečiju skladbu ili solo i iz toga napraviti vlastitu kompoziciju. Kurt Elling je danas najprepoznatljiviji po tim tzv. vokalizama, a on je nastavio tradiciju Eddieja Jeffersona i Jona Hendricksa. Bilo mi je drago napraviti nešto slično u Hrvatskoj.

 

“ With Every Breath”, snimljene originalne skladbe za Big Band vas predstavljaju što kao skladatelje i glazbenike, ali i kao aranžere. Nije li sama činjenica da ste snimali glazbu s takvom institucijom s tolikim potencijalom kao što je orkestar već sama po sebi neobična? Kakvo je bilo iskustvo raditi s takvom nemani od zvuka?

Lela: Joe je u big bandu svirao klavir, a meni je to najveći zvuk koji sam do sad doživjela. I da to doživim sa vlastitim skladbama, makar je to njegov prvi uradak, to mi je ostvarenje snova. Što bi moglo biti veće od toga, osim nekog zbora i simfonijskog orkestra? Definitivno zasad vrhunac u mom stvaralaštvu i suradnji i jako sam zadovoljna kako su dečki svirali i s kakvom energijom, jer su stvarno dali sve od sebe.

 

Joe: Jako sam bio zadovoljan s tim, mislim općenito da su projekti koje smo ovdje ostvarili dobro napravljeni, počev od skladbi osmišljenih još u New Yorku. Malo mi je već išlo na jetra što nekih šest godina te skladbe čuče u našoj bilježnici, a posebno me razdragalo to što je dobivena prilika da radimo s big bandom. Pogotovo mi je bilo drago što mogu i aranžirati, nešto na čemu nisam već podulje radio, tako da sam doslovno četiri mjeseca prosjedio u garaži nad svojim računalom. Proučavao sam kako to rade majstori, poput Gila Evansa, Thad Jones/Mel Lewis Orchestre, Milesa Davisa, Boba Brookmayera i Dukea Ellingtona, kako da stvari koje oduvijek slušam primijenim na ove pjesme? Bend je materijale izvrsno odsvirao, svi su bili zadovoljni kako je to napravljeno. Zatim je to još trebalo smiksati, a za to sam surađivao s timom sjajnih ljudi, svi su bili zadovoljni i nema nikoga kome se materijal nije svidio.

 

Lela: Što se tiče projekta koji nas je toliko razveselio i koji je napokon ugledao svjetlo dana, moram reći i to da je konačno nastupilo vrijeme za te pjesme, koje su došle iz nekog pozitivnog razdoblja života u New Yorku i koje kanaliziraju to stanje i razdoblje. Drago mi je i da je nastupilo vrijeme u kojem se stvari mijenjaju na bolje, iako to trenutno tako ne izgleda. Jedan primjer je da su te skladbe došle do jedne žene iz Pittsburgha koja je te pjesme stavila na svoj blog, čime je polučila reakcije i čuđenje ljudi da netko i dan danas piše i izvodi skladbe za big band. To je za mnoge [u SAD-u!] neka davna prošlost. I drago mi je da smo s ovim CD-om napravili i „revival“ tog starog zvuka big banda – što mi je fenomenalno!

 

Kakva je tvoja umjetnička refleksija spram velikog kineskog tržišta koje festivalskom mrežom i produkcijom nastoji nadoknaditi jednu kulturu/subkulturu, koju sama nema i, u biti, niti ne poznaje; te reći nam je li to glazba za zapadnjačke-biznismene ili ipak nailazi na razumijevanje širokih narodnih masa?

Lela: Osjećaj kojeg sam dobila za vrijeme posjete Hong Kongu, isprepleten pričama o iskustvima glazbenika i ljudi koji žive ili su posjetili Kinu, jest da je to zemlja koja se otvara i budi u kulturnom smislu prema zapadu. Ljudi u Kini sjajno reagiraju na džez glazbu. Odlaze na džez koncerte i budno prate i osluškuju svaki ton te bogato nagrađuju izvođače iskrenim pljeskom i uzvicima. Postoji i vrlo mali broj džez glazbenika koji osjećaju džez i sviraju rame uz rame s bilo kojim američkim ili europskim džezerima.

Odgovor na pitanje je negdje u zlatnoj sredini. Definitvno, zapadnjački turisti i biznismeni nalaze utočišta na mjestima gdje se svira džez, ali isto tako i obični puk pođe na koncerte. U Kini je velika potražnja za učiteljima engleskoga jezika kojima je to maternji jezik. Sve je više i odsjeka na glazbenim školama koji se bave američkom glazbom, džezom i big bend zvukom.

Većim dijelom džez trenutno u Kini sviraju Filipinci, Šri Lančani, Australci, Amerikanci, Kanađani i manjim dijelom lokalni glazbenici. Tržište je ogromno i otvara se na ne tako mala vrata. Svakako je lijepo znati da glazbenici poput susjednog nam Vaska  Atanasovskog odlaze na višetjedne turneje po kineskim džez festivalima, u zemlji gdje i dan danas postoji ograničenje uvoza od 20 američkih filmova godišnje.

 

 

Tagovi: ,



Оставите одговор

*


*

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.