intervju

13.05.2011.

Krunoslav Levačić

U susret izazovima

„Sva je ljepota muzike u nekoj prljavštini, prašini, otima se logici kojom švicarski znanstvenik pokušava napraviti savršen sat“

Čujete li da je bubnjar na koncert donio bubanj vrijedan 50 eura iz supermarketa i uštimao ga preko rasvjetne kante, prislonivši opne na kantu da se zagriju, može biti riječi samo o Krunoslavu Levačiću koji je na Beogradskom Jazz Festivalu 2009. nastupio s Gabi Novak. Jedan od njegovih obožavatelja zapisao je i ovo:

„Upravo je fascinantno kako uspijeva nevjerojatne glazbene (da ne kažem tehničke sposobnosti) podrediti idejnosti. Vrlo originalan umjetnik koji, ako to čini improvizaciju ili solažu zanimljivom, može bez problema jednom rukom svirati pentole, drugom malo triole, malo četvrtinke, naglašavajući neparne dobe ili raditi takva čuda. Zapanjila me njegova solaža na koncertu Tamare Obrovac. Nije mi jasno kako može tako korektno i s lakoćom odsvirati tako kompliciranu poliritmiju. Nevjerojatno. Nisam čuo niti jednog bubnjara koji još takvo što radi.“

Osim obožavatelja, o Krunoslavu Levačiću mnogo više govori autorska glazba bendova kroz koje djeluje ili je djelovao, a to su Tamara Obrovac Trio, Tamara Obrovac Transhistria Ensemble, AGL Trio, Folkestra, Mildreds, Adrabesa, Boilers, Davor Križić Experiment i toliki drugi. Jedan je od rijetkih glazbenika s ovih prostora za kojima će ostati i lucidne rečenice, poput one, ‘da je džez bio glazba od koje živi, a sad je glazba od koje umire’.

„Volim se šaliti i u genima mi je optimizam, te se nadam da smo samo u prolaznoj fazi. Kod nas se s zaostatkom od nekih 15 godina, dešava ono što se dešavalo u Europi, pojava mladih muzičara koji još studiraju ili su tek diplomirali, a odmah su počeli svirati. Financijski pokriveni od svojih roditelja, oni mogu svirati gotovo besplatno. Neprofilirani su i neiskusni u življenju, a virtuozi. Virtuozitet danas može pokriti potpuni nedostatak ideja „

Levačić smatra da netko kao Louis Armstrong Satchmo danas vjerojatno ne bi uspio, jer se traži virtuozitet i pedigre, završene akademije i nagrade sa natjecanja, kao u klasičnoj glazbi. „U neku ruku, to smatram krajem svake umjetnosti. Nagrada ili diploma su samo potvrde kvalitete po kriterijima institucija, muzikologa, connoisseura i sličnih pojava sa periferije glazbe. Glazba se, kao i vatra, događa u centru, među onima koji donose svoj prepoznatljiv zvuk. Miles, Trane ili Thelonious nisu svirali stil, već samo svoj neponovljiv zvuk, kojem su kasnije drugi davali imena… Na svu sreću, uz gomilu ‘samo virtuoza’ i dalje postoje neki muzikalni ljudi, kao npr. Brian Blade, Bill Frisell, Keith Jarrett… Oni sviraju krajnje ekspresivno, uz sav nužno potreban virtuozitet.

 

Kad govorim o hiperprodukciji mladih muzičara, govorim o onima koji sviraju tehnički nevjerojatno spretno, međusobno se nazivaju genijima, kritika ih smatra izuzetnim talentima, a meni zvuče kao zanatlije, inženjeri jazza diplomirali na postulatima stare umjetnosti, u koju nikada nisu stvarno uronili dovoljno duboko da shvate kako gomile nota ne mogu sakriti odsustvo makar jedne dobre ideje“.

Levačićeva pesimistična vizura priziva u sjećanje pojavu subkulture ‘džigeraša’. Svršetkom 80-ih po birtijama Ibarske magistrale sve su češći samoprozvani glazbenici za koje je bilo znakovito da sviraju za jako niske honorare, a čak i da plaćaju ne bi li nastupali, čime se istiskuje i u konačnici nestaje autohtona glazbena scena, do danas udarajući temelje onom što se zove turbo-folk.

„Danas nekome mladom – i zato vam je to super usporedba – primijetio sam da ne ide u glavu da je to put kojim se vrlo polako ide i da ćeš zarađivati novce tek onda kad prosviraš, odnosno to zaslužiš. Neki su stavljeni u takvu situaciju da odmah moraju preživljavati od toga, i to razumijem. A ‘birtijaši’, oni koji daju posao, rijetko kada prepoznaju nekoga tko stvarno svira. Oni uglavnom, zbog nedostatka sluha i ukusa, mjere muziku metrom koji razumiju: ako su ćevapi bolji kad za manje novaca dobiješ više grama, logično je da je bolji onaj koji svira brže i glasnije za manje para, To se onda opet svodi na princip izložbe, natjecanja“.

 

 

Otac je 32-godišnjeg sina Ivana, također bubnjara (Pips, Chips & Videoclips, Kries, A BOP) i autodidakta u muzici, te kćeri za koju kaže da nema problema sa studijem, željna je svih spoznaja, upija, kojoj ništa nije prezahtjevna prepreka. „Fakultet služi za to da položiš ispite. A stvarno obrazovanje je samo-obrazovanje, želja za znanjem. Moj su sin i kćerka dva ekstrema… Za proći prvu godinu studija strojarstva sam, zbog parcijalnog upisa na drugu godinu i promjena u programu trebao položiti 24 ispita, čini mi se. Sva je sreća da se u muzici nisam obrazovao kroz institucije“.

Levačići su, inače, obitelj u kojoj su svi svirali nekoliko instrumenata, a Krunin je otac i sam bio jako muzikalan. Ali mu nije dao da svira i nije bio na čisto s tim da će to biti njegov poziv. „Moj je otac bio sjajan tip, on je to doživio kao ‘nešto čim se najbolje baviti u mladosti – za komade’. A ovo kako se ja bavim muzikom nije išlo uz njegov raison na svijet. Htio je da završim strojarstvo, koje sam dvije godine studirao. Htio mi je pomoći, jer umjetniku nije lako preživljavati, ne govorim samo o financijama“.

Recimo i to da je ovom umjetniku ipak nešto lakše jer ima bend u kojem surađuje s vlastitom djevojkom, a to je Mildreds. „Radim samo s posebnima, samo s onima koji su muzičari, tako je i s Astrid. Jedino Gabi sigurno nema glazbene edukacije, ali ima perfektan sluh. A od drugih svih pjevača radio sam i s Baretom koji nije obrazovan, ali nemam nikakve zamjerke, kreativan je i lud“.

Prije rata 1990-ih godina je svirao s prijateljima iz Srbije kao što je Bojan Zulfikarpašić – danas klavirist Bojan Z – dok je još svirao be-bop i hard-bop, zatim Sava Medan, kontrabasist, te klavirist Vlada Maričić. Na jednoj je svirci bio i trubač Stjepko Gut… „Svirao sam s dosta ljudi, nakon rata se to nikad nije reanimiralo. Prije godinu je dana namjeru pokazao Vlada Maričić da zove Martina Gjakonoskog i mene, da radimo miks što hrvatskih, što srpskih, što makedonskih narodnih pjesama, koje bi onda rearanžirali. Ne znam gdje je to završilo, možda ipak…“, priželjkuje Levačić.

Vrijeme rata i razdoblje poraća je proživio u emigraciji u Koelnu. Bilo je to razdoblje u kojem je susreo i proživio situaciju kakvu detektira danas na džez-sceni. „Drugim dijelom devedesetih sam prestao svirati po klubovima. Bio je to revolt na pojavu mladih koji su ne samo svirkom oponašali svije američke idole, nego su čak radili i iste ekspresije na licu. Mislim da je u vrijeme prije tolike globalizacije svijeta, i prije VHS-a i DVD-a, bilo puno bolje jer se muzika prvenstveno slušala. Nije bilo mogućnosti vidjeti svog idola, kakav mu je položaj instrumenta, koje prstomete koristi. Puno je više čovjek imao prilike da ostane svoj“.

Kruno Levacic 2

U to je vrijeme svirao u privatnom big bandu, pod vodstvom Joachima Ulricha, aranžera i dirigenta, i u nekoliko dobrih malih bendova i zaključio da ne želi više svirati po klubovima. Nakon toga nije svirao na jam sessionu, osim u par presedana. „Na sessionima postalo je evidentno da ljudi dolaze, ne uživaju u sviranju s različitim ljudima, već da se pokažu kao na tržnici, evo ja sam tu i bolji sam od drugih, uzmi me; kao reklamni program. Dakle, opet natjecateljski duh. U Njemačkoj sam uz Martina Gjakonovskog, i još jednog kontrabasista, svirao i na svim plaćenim sessionima. Bilo bi obično pet, šest gitarista-amatera koji bi svi svirali užasno dosadna sola na tri ili četiri standarda, to je vjerojatno jedino što znaju. U biti sam razvio sposobnost licemjerja, da se smješkam lažno i sviram uz sva ta dosadna sola.

 

Shvatio sam da to nije ono što hoću, već želim svirati uz ljude koji me stvarno motiviraju i stalno slušaju i reagiraju na druge. Nisam bio jedini, čitao sam jedan intervju s Joeyem Baronom, koji je na njujorškoj sceni doživljavao isto. Rekao je da u svirci na sessionima nije bilo nikakve interakcije, i da je u jednom trenutku sreo čovjeka koji reagira na svaku notu. To je bio Bill Frisell. Nakon toga je Baron napustio mainstream jazz-scenu i počeo svirati sa Johnom Zornom“.

U razdoblju na svršetku osamdesetih je Frisell već etabliran preko ECM-ova kataloga. Uskakao je na svirke koje nije mogao odsvirati Metheny, a eru kulminira osnutkom kvarteta u kome je osim Barona, svirao i čelist, ali i basist na električnom instrumentu. Snimivši album ‘Before We Were Born’ započeli su suradnju s Elektrinom Nonesuch etiketom. „Otkrio je da postoji čitava scena ljudi koji vjerojatno ne bi uspjeli odsvirati deset jazz standarada iz glave, ali su zato svirali neke druge standarde: od Bartoka, preko neke folklorne muzike ili svoje originale pod utjecajem raznih svjetskih muzika, što je prihvatio kao izazov, kao otok gdje se možeš ograditi od tog svijeta odsutnosti, ponavljanja“.

Levačić je tek u 38-oj godini snimio prvi CD, i to s gitaristom Ferenzom Snettbergerom („Signature“, 1994.), i potom jedan s Duškom Gojkovićem & Giannijem Bassom, oba za Enja Records. Što se vlastitih iskustava na sessionima tiče, njih ne zanemaruje, sve dok je imao prilike nastupati s vrhunskim glazbenicima.

„S američkim muzičarima, od kojih s jednim koji je baš mainstream – za gospel, blues – sam puno naučio. Kontrabasist je bio, Henning Geiling, učenik Ray Brownow, te klavirist Steve Klink, njemačkog porijekla, ali rodom iz Iowe. Učio sam brazilsku muziku svirajući s Brazilcima, što mi je jako drago. Pa sam svirao puno s funk-muzičarima, u Koelnu je i avangardna muzika, i free, i Neue Musik, s Gratkowskim, koji sad i predaje saksofon na fakultetu, te Axel Doernerom. A inače sam svirao, četiri godine s njihovim najboljim avangardnim klaviristom, to je Achim Kauffman. Svirali smo u triju, analizirali svaku situaciju, tu sam naučio jako puno“.

U sjećanju potpisnika ovih redova ostaje i jedan prizor s Ljubljanskog Jazz Festivala, kad su Boilers svirali uoči kvarteta Davida S. Warea. Tada je grupa, nakon uvoda s Križićevom skladbom „Some Blues“ prešla u standard koji je odsvirala toliko predano da je zaintrigirala bubnjara Guillerma E. Browna da isprati svirku do kraja, vireći iz back-stagea Križanki dok su se ostali članovi spremali za svirku.

 

„Sjećam se da mi je odmah nakon tog koncerta prišao Damien Reid i izrazio svoje divljenje i zadovoljstvo. Mnogo puta mi se dogodilo da mi pristupe slavni bubnjari, čak i neki od mojih ranih idola, i hvale moje sviranje. Naravno da su to ugodne uspomene, pogotovo zato što nisam osoba koja uživa u osjećaju samozadovoljstva, nego uvijek tražim nedostatke da ih otklonim ili greške pokušam razviti u nešto, za mene, novo. O drugima bih volio da govorim samo ako ima nešto što mi se dopada. Govoriti o tuđim manama je dijelom traženje opravdanja za vlastite nedostatke. Za svakog postoje sati muzike koja je baš po njegovom ukusu. Na to bismo se trebali fokusirati“.

 

 

Što se tiče grupe s kojom je definitvno obilježio jednu eru klupske scene u Hrvatskoj, riječ je o Folkestri. Prisutan i na regionalnoj sceni s kontrabasistom Žigom Golobom i klavijaturistom Teom Martinovićem, koji nije bio samo piano trio već i više od toga. Pitali smo ga je li zadovoljan s onime što su objavili, čisto diskografski. „Nisam, jer one live svirke, odnosno igrokaze, odnosno burleske koje smo radili, to bi jedino moglo ilustrirati put toga benda, ali kako se nije našao neki… od nas tri nijedan nije niti normalan, a kamo li da je organiziran da smisli kako voditi karijeru tog trija u to vrijeme. Dakle, nije se našao neki mecena koji bi to organizirao umjesto nas. Mislim, to je takav bend koji nikad nije išao na komercijalni uspjeh……ali ipak, nekako mi je čak i draže da nema puno snimaka. Imam par tih live snimki, audio, i to je za umrijet od smijeha…. to će uvijek ostati u sjećanjima nekih ljudi i najbolje je da tamo i živi.

 

Tako, deset godina smo radili i bilo nam je lijepo ili manje lijepo, ali smo uvijek bili iskreni u tome, nismo nikad svirali tek toliko da sviramo. Kad smo radili komične stvari, osjećali smo da trebamo to radit, kad smo radili ozbiljne, bilo je super… neke sam snimke čuo koje su pokazale da i nije bilo tako super, neke bolje situacije nisu nikad ni snimljene, ali sam prihvatio da je to tako. Nikad se neće moći na snimku staviti taj privatni doživljaj ljudi koji su nas slijedili, koji nisu propustili nijednu svirku“, polaskano će Kruno.

U Sloveniji je pak surađivao s pijanistom Blažom Puciharom, na projektu ‘Bachology’, kao i ‘Porgy & Bess’. U eksperimentalnijim vodama često pliva sa saksofonistom Vaskom Atanasovskim, kolegom iz AGL Trija, o kojima se snima film, bilo u Atanasovskijevom Visions Ensemble. Na sceni suvremenog plesa u Sloveniji, njezin istaknuti koreograf Iztoka Kovač (En Knap) često poziva Krunu za realizaciju svojih ideja.

„To je bila jedna lekcija izvrsna, strašno nešto, zato što sam s Teom Martinovićem napravio simfoniju, gotovo! Ja sam nešto pjevao, objašnjavao kako bi to trebalo bit, onda smo iz semplera vadili hrpe zvukova, ja sam nešto svirao, on je nešto svirao, neke stvari smo radili isključivo preko klavijatura; to je bilo jako interesantno… Međutim, kad je Iztok to sinkronizirao s njegovim video-snimkom predstave, to je izgledalo tragikomično. I, iz toga sam naučio da napraviti nešto ozbiljno i grandiozno ne daje nužno bolji rezultat od nekog ‘minimalizma'“.

Sljedeći korak je odredio sam Kovač, te je Levačića odveo u Elektranu u Trbovlju, mjesto gdje je grupa Laibach snimala live album, i to bez ikakvih instrumenata, Levačića zamolio za realizaciju. „Ja sam tamo lomio stvari – lupao sam ritmove po turbinama. To je jedna Poljakinja snimala sa Nagra magnetofonom – s dva ambijentalna mikrofona je pokupila taj zvuk po prostoru. Mi smo samim prirodnim odjekom u biti snimali po tom prostoru. Ja sam po satovima koji prikazuju postotak otopine nečega… vodik, tlak… u toj tvornici čekićima lomio u ritmovima, s dvije grane lupao po ogromnim vratima“.

Najbolje je ilustrirati to riječima Mino Cinelua, slavnog brazilskog udaraljkaša, koji je to čuo na promociji u Njujorku i prišao Iztoku Kovaču rekavši mu kako je to izvrsna predstava. „Ali i da mu nešto nije jasno… Da otkud je nabavio muziku koja je stara tri, četiri tisuće godina, jer da tad nije bilo magnetofona. Njemu uopće nije bilo jasno kako smo došli do tog zvuka“, u nevjerici se prisjeća Levačić. „Nakon što me Iztok tamo odveo, ja sam kredom označavao pera od turbine kojoj je promjer četiri metra, jer nijedno pero nije imalo doslovno istu intonaciju, od jednog tona do polutona iznad se moglo naći osam mikrotonova…“.

AGL Trio

Prisjeća se kako mu je to iskustvo, zapravo otvorilo put prema idejama iz kojih je počeo eksperimentirati sa zvukom. „Onda sam označavao bojama neke koji mi trebaju za neku skalu, a i one koje trebam svirati kako bih dobio zvuk gamelana. I tako je to za mene bilo otkriće i onda sam to kasnije tražio na bubnjevima, na činelama. Jer, činela u biti od centra prema van, mijenja osnovni ton i sve alikvote. To možeš gledati kao desetke tisuća (činela???) od centra, ako udaraš jedan po jedan centimetar prema van, nekim sitnim objektom, svi su zvukovi potpuno drugačiji“.

Što je u osnovi Helmholtzova teorija akustike, a Mino Cinelu je to prepoznao. Međutim, Levačićevi eksperimenti tu ne prestaju, jedan je od rijetkih bubnjara čiji je bas-bubanj plići od 14 inča. „Probao sam svašta, jer su alikvote drugačije. Što je razmak manji, između dvije kože, više ima alikvota. I teže je svirat, to je ‘divlje’! Kad ona koža po kojoj udariš, pokrene rezonantnu, njoj treba deset sekundi da se umiri. Pri svakom novom dodiru, kod plitkog bas-bubnja, batić pedale susreće opnu koja jako titra. Dva metra dubok bas-bubanj gotovo da neće ostvariti interakciju između dvije kože, on će zvučati suho, tupo, sa izraženim osnovnim tonom.

 

Mene baš ne privlače takvi instrumenti, kao niti muzika za koju su oni adekvatni. Ili, kad bi se udarilo bubanj u dvije točke u istom trenu, što je fizički nemoguće…. ali se kod toga desi pobijanje dvaju zvučnih valova, oni se gotovo ponište. Udaranje dlanom o dlan ima veći zvuk ako to radi više ljudi, ali samo pod uvjetum da svako malo griješi. Kad bi svi udarali ritam u istom treni, zvuk bi postajao sve manji. Znači, ako grupa muzičara svira ultra precizno, postižu manji zvuk od onih koji malo ‘griješe'“.

Najdraže bubnjare Levačić zato ističe kroz listu ljudi i njihovih epiteta. „Jack de Johnette – konstantna kreativnost; John Bonham – nezaustavljiv groove; Brian Blade – vrtlog čiste muzikalnosti; Roy Hines – iskonski swing; Airto – snaga džungle; Billy Martin – organski zvuk; Jon Falt – pozitivna ludost. Ili, samo imena: Zigaboo, Clyde & Jabo, Herlin Riley, Max Roach, Papa Jo Jones, Philly Joe Jones, Dannie Richmond, Ed Blackwell… I, Elvin!“, oduševljeno će Kruno, dodavši:

„Sva je ljepota muzike u nekoj prljavštini, prašini, otima se logici kojom švicarski znanstvenik pokušava napraviti savršen sat. Uostalom, svaki osjećaj ljepote i ugode teško je objasniti. Čak štoviše, ljepota je sklona nestati kad ju se pokušava opisati ili razumijeti. U tom leži srce mojih osjećaja prema mistici ljepote koju muzičar može stvoriti. Zato nemam riječ kojom se može opisati zvuk i ritam Elvina Jonesa. Blažena nepredvidljivost koja rađa čuđenje!“.

 

.



Jedan komentar "U susret izazovima"

  1. zivko ahnic каже:

    folkestra je znacajan presedan u hrvatskoj kulturnoj dekadenciji . Glazbenici koji dopustaju da glazba vlada njima, i da publika usmjeruje koncert su ostavili veliki trag koji i danas daje snagu i vjeru mnogima da nastave sa kvalitetom unatoc naizgled smanjenom interesu. Folkestra je band u rangu paola contea u italiji i u normalno poslozenoj piramidi bili bi ponos nacije i na samom vrhu. Ovako ce ostati samo u sjecanjima rijetko posrecenih, jer ni danas nisu u stanju shvatiti kako napraviti medijsko probijanje do svog plemena koje ih treba…prepucavaju se,sviraju eksperimentalne koncerte,a imaju materijal koji moze promjeniti svijet! Album corpus delicti je pokrenuo i veliki val nove glazbe,narocito nakon osvajanja zlatnog roogla..nagrade za najlosiji album godine….i tako dok se predsjednici glazbenih udruga mole za generale u hagu, za generalima hrvatske glazbe vise nema tko da plače….prepustili smo djecu onima koji s maminim novcima pune arenu…the no-the na!

Оставите одговор

*


*

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.