recenzije

8.10.2010.

Jure Pukl – EARchitecture (Session Work Records)

Tekst na CD-u potpisuje laureat zajednice jazz-kritike, azioamerički pijanist Vijay Iyer. Dodaje da će svoje pare na kladionici uložiti na Pukla

jurepuklearchitecture Da, Jure Pukl nastavlja tamo negdje gdje je stao Tone Janša sa svojim kvartetom, govorimo li o pečalbama slovenskog jazza, napose ako se uzme da je ovaj tenor-saksofonist rodom iz Velenja, studirao u Grazu i Beču, te se na Berkleeju usavršavao pod mentorstvom Waynea Shortera. Danas voditelj nekolicine međunarodnih sastava, profesionalni je glazbenik još tamo od poznog puberteta, kalio se u soul i funk sastavima i oblačio trodijelna odjela. Potpisnik ovih redova svjedočio je njegovoj beskompromisnosti kad je s hrvatsko-srpskom postavom Satellitea, u uho jednog Boška Petrovića, in medias res, u slavnom BP Clubu, slio svoje rzave note što je doživljeno kao umakanje free-otrova.

Da živimo u doba LP izdanja, prije nekih 50 godina, četiri bi skladbe Pukl potpisao s kvartetom u kome je klavirist Aruan Ortiz. Uskakanjem trubača Jasona Palmera u ostalih tri, Ortiz prelazi na Fender Rhodes, a postava prerasta u kvintet. Od skladbe do skladbe, kompozitor poput iskusnog igrača biljara čas sakriva čas otkriva svoje najluđe adute. No, kako se osmjelio u žanrovskom podbadanju, tako je i slijed kompozicija Pukl uigrao jednom pa drugom postavom. Ima tu i koketiranja s hip-hopom, daleko svjesnije i uspjelije, čak i manje pretenciozno od Napoleona Maddoxa s Fonda/Stevens Group na CD-u Forever Real, ali gostovanje MC-ja Raydara Ellisa na Hot As Summer je ipak premlako. No, bar nije odlepršalo u tri krasne nu jazzerine.

„EARhitektura“ je moderni izraz otvorenijih asocijacija u šezdesete i kolektivnu improvizaciju, neki novi jazz-akademski klinci stvarno znaju znanje i svaka čast tim profesorima ako njihova taština to podnosi. Recimo to za uvodnu Digital Life – s mingusovskim ostinatom Rashaana Cartera koje iz slušanja u slušanje evocira fokus jednog Chipa Jacksona, a klavirist zahekla put u bombastično bubnjarsku poliritmiju za ciglih sedam i pol minuta. Ili The Beauty of the Unseen, još jednu u nizu Puklovih ruta u tributeiranju coltraneovsko-sandersovskog zvuka u kojoj ritam-sekcija briljira u free-teksturama pod svemoćnom tapetom tenora zadržanih emocija; tenora kao tenor-saksa, naravno… Pukl je u tom smislu nastavljač taktika većine delija suvremene scene koji su na stilističkim projektima napravili karijeru, ali i postali svojevrsni ambasadori baštine.

Kao najintrigantnije skladbe na albumu svakako su Crazy, s polifonijskim i atonalnim linijama dvojice puhača, zatim leteći funk Vertical Counterpoint, čiji polutaktni a capella motivi tematskog materijala podsjećaju na invazivno brze poteze kistom o apstrakcijsko platno. Saksofon, baš kao neki slikar, s trubačem naizmjenično solira na dah. A u tom vizualnom momentu nije teško pogoditi koju je od svojih klavijatura zajahao Ortiz. Vjerojatno nije…

Crno-bijelu portret fotografiju na ovitku snimio je Žiga Koritnik, a tekst na CD-u potpisuje laureat zajednice jazz-kritike, azioamerički pijanist Vijay Iyer. Dodaje da će svoje pare na kladionici uložiti na Pukla. Piše da je kao tinejdžer skovao sa svojim vršnjacima geslo za onog na koga se tipuje: „s/he knows“ ili „Dečko koji obećava“.

 

 

Jure Pukl – tenor saksofon

Aruan Ortiz klavir (1, 3, 4, 6), Fender Rhodes (2, 5, 7)

Jason Palmer: truba (2, 4, 7)

Rashaan Carter – kontrabas

Marcus Gilmore – bubnjevi

Raydar Ellis – glas (5)



Оставите одговор

*


*