Mesto: Scena „Jadran“ Narodnog pozorišta u Subotici / Datum: 28.04.2012./ Foto: Facebook-razno

 

Subotica je u poslednjih nekoliko godina postala jedan od najživljih „džez gradova“ u Srbiji sa dva festivala (Jazzik i Jazzire) i srednjoškolskim džez odsekom, a ove godine Jazzik je doživeo i svoje treće izdanje. Budući da naš sajt prvi put izveštava s ovog festivala, pa još samo polovično, teško je praviti poređenja i procenjivati njegov napredak i uticaj na lokalnu kulturnu scenu. Na konceptualnom nivou organizatori su se držali utabanih staza i ponudili koktel srpskih, mađarskih i američkih muzičara naklonjenih mejnstrimu, pokušavajući da izađu iz okvira elitističke hermetičnosti žanra (ili makar takve njegove percepcije) i približe se koliko-toliko širokoj publici.

Dakako, to je teško poduzeće u kome je od presudnog značaja kontinuitet i predanost poslu. Za festivalskih dana, Subotičani koje sam sretao više su pričali o predizbornom koncertu Riblje Čorbe ili nadolazećem Trenchtown Festivalu, i to je sasvim normalno i očekivano. Na Jazziku je da privuče deo te publike i za početak predstavi džez kao muziku koja nije bauk, a kasnije možda i u svoj njegovoj raznolikosti/savremenosti. Za sadašnje ciljeve je, recimo, veoma atraktivna putujuća izložba fotografija Ivana Grlića „Serbian Jazz, Bre“ došla kao kec na desetku, pa i gostovanje mlade pevačice Sofije Knežević koja zavodi auditorijum ne samo muzikom, već i modnim fotografijama s jakim erotskim nabojem.

Obe festivalske večeri na sceni „Jadran“ Narodnog pozorišta u Subotici otvorili su polaznici džez odseka srednje muzičke škole, da bi u glavnom programu subotnje večeri nastupila upravo pomenuta Sofija Knežević sa svojim evropskim kvartetom (Tuomo Usitalo – klavir, Norbert Farkas – bas, umesto ranije najavljenog bubnjara Otisa Browna III u poslednji čas je uskočio Oleg Markov). U intervjuu za naš sajt Sofija se svojevremeno požalila kako se u Srbiji često više priča o njenom stajlingu nego o muzici, a ni u Subotici nisu izostala domunđavanja u publici oko njene kratke/tesne haljine ili gigantskih štikli. No već nakon prve numere situacija se preokreće u Sofijinu (naravno i našu) korist jer njen muzički nastup s lakoćom baca u zasenak trivijalne palanačke opservacije.

Iako su joj tek 22 godine, Sofija  vlada svojim glasom toliko da se o njoj već može govoriti kao o tehnički formiranom muzičaru. Najlepše od svega je što ovde nemamo posla s očekivanim standardima pevačke virtuoznosti koje nameću televizijska nadmetanja talenata, po „Whitney Houston principu“ nemilosrdnog puštanja glasa u nebesa. Sofija se radije okreće fundamentima džez pevanja i vrlo strpljivo gradi svoj izraz na savršenoj dikciji, dramaturgiji stihova i instrumentalnom tretmanu glasa, mahom se držeći niskog i srednjeg registra. Radi se o pevačici starog kova u najboljem smislu te reči, koja ne preuzima tek tipične tehnike i trikove velikih džez diva iz prošlosti, već na takvim temeljima pokušava da izgradi vlastiti izraz.

Tako će se većina numera – što obrada standarda što autorskih kompozicija u sličnom maniru – bazirati na kombinaciji stihova i vokaliza tokom kojih Sofija rukama podražava sviranje instrumenta. Svaki njen solo je priča za sebe i nije tu tek da „šarmantno popuni“ prostor između strofa, već je bliži našem uobičajenom doživljaju duvačke ili klavirske improvizacije. Mlada srpkinja s prebivalištem u Njujorku je džezerka do srži i jasno je da u njenoj muzici nema kompromisa, pa makar se i bazirao na vokalnom mejnstrimu duboko ukorenjenom u tradiciji. Za takav pristup je nagrađena gromoglasnim ovacijama subotičke publike, nakon nažalost prekratkog nastupa od 40-ak minuta.

 

 

Potom je nastupila prva zvezda festivala – bubnjar Al Foster sa svojim kvartetom. Radi se o jednom od pregršt muzičara kojima je glavna biografska referenca „svirao s Milesom“. Davnih pedesetih i šezdesetih, pa i početkom sedamdesetih, sviranje s legendarnim trubačem i revolucionarom džeza bio je siguran put do najviših džez visina. No sa sve većim uplivom u fjužn vode, te kasnijim Milesovim reaktiviranjem karijere tokom osamdesetih, sve je više i više muzičara prolazilo kroz njegove bendove. Čitajući Milesovu autobiografiju imate utisak da se prateći muzičari ređaju kao na fabričkoj traci, samo da bi ih ubrzo smenila još novija i novija imena, a veličina poput Johna Coltranea, Billa Evansa, Herbieja Hancocka, Waynea Shortera…bilo je sve manje.  Tako i današnji Al Foster nije baš muzičar na vrhuncu karijere niti naročito teži autorskoj kreativnosti, ali predvodi bendove pristojnog kvaliteta i rado je viđen gost na ovdašnjim festivalima.

I sam Foster, svestan kome duguje sve što je postigao u karijeri, već na početku koncerta će odati verbalnu poštu Milesu Davisu, da bi ubrzo započeo živahnu svirku na hard-bap temeljima. Nema ovde previše iznenađenja. Muzika je uzbudljiva koliko i solističke deonice, pa u tom smislu nastup pomalo naginje sešn ugođaju, čemu doprinose i obrade zicera poput „Cantaloupe Island“ ili „Round Midnight“. Prednjači saksofonista Mark Shim, koji svira sa puno osećaja i volumena u svim registrima i stilovima, dok je odmah za njim i basista Doug Weiss koji vizuelno podseća na Charlieja Hadena, premda poseduje nešto oštriji „drvenast“ ton, insistirajući na sirovo akustičnom ugođaju. Čuli smo i par Fosterovih sola, no ovaj se veteran bolje snalazi u ulozi „gurua“ i predvodnika benda u kome su uloge jasno podeljene.

U pratećem programu dominirala je izložba fotografija Ivana Grlića, čiji su sada već naširoko poznati radovi bili izloženi iza same bine i u holu pozorišta, dok je veče završeno vrelim džem sešnom u klubu Blues Time, na kome su briljirali gitarista Miša Marjanov i prateći muzičari Sofije Knežević. Publike je bilo sasvim dovoljno i u glavnom programu (sala po slobodnoj proceni prima oko 300 ljudi) i na sešnu, a reakcije publike su svuda bile odlične. Ako se još jednom podsetimo konstatacije iz uvoda o kontinuiranom radu na unapređenju džeza u Subotici, biće zanimljivo videti kako će sve to izgledati za koju godinu, i koje su optimalni/realni dometi u edukovanju publike i mladih muzičara. Na prvi pogled mogućnosti su velike, a temelji dobri.

 

.

5 komentara na “Jazzik 2012: Sofija Knežević & Al Foster”

  1. S velikim zadovoljstvom sam odgledao ovogodišnji Jazzik, kao i prethodna dva festivala u gradu u kojem živim. Takođe sam uživao čitajući tekst o ovogodišnjem festivalu, s ne malim čuđenjem konstatujući da se tek kod trećeg pojavio na stranicama ovog sajta. Svakako ne mogu da budem objektivan prema festivalu i ljudima oko njega, s obzirom da sam i ja, kao gitarista amater i ljubitelj džeza, umešan u sam festival, ali bih Vašem tekstu dodao sledeće: rasprostranjene reakcije na Sofijin stajling ne bih isključivo pripisivao palanačkim opservacijama, već i nekoj vrsti kontrasta između visoke estetike umetnosti, koju ta mlada dama gaji i koju name je s takvom lakoćom i šarmom prikazala i s druge strane eksterijerom turbo folk diva na ovim prostorima u zadnjih 20-tak godina, kojima je pokazivanje ženskih atributa bio jedini umetnički/vokalni argument. Iz ugla sasvim jasno heteroseksualno opredeljenog ljubitelja džeza i estete, da ne budem pogrešno shvaćen, prilično je neshvatljiva ta potreba. Postoji, možda, i aspekt parodije, koji nisam uzeo u razmatranje i u tom kontekstu cela stvar ima smisla. Sofija je u toj meri izvođački i autorski zrela sa upola manje godina od mene, tako superiorno vlada svojim glasom i stilskim frazama, da joj taj stajling zaista nije potreban. Ili sam možda ja malo omatoreo, pre vremena, 🙂
    Jazzsence, „esencija“, su bili odlični sa svojim modernim viđenjem tog žanra, posebno su mi se dopali Ivan Aleksijević i Petar Radmilović. Đula Baboš je doajen mađarske džez gitare, inače mentor Miše Marjanova tokom njegovih studija u Budimpešti. Lično više preferiram njegova mirnija izdanja, kada svira na svom starom Gibson Birdland-u, mada su mi te večeri u tom gipsy/fusion maniru jako prijali i violinista sa izletima u indijsku muziku i intenzivnu upotrebu procesora, a posebno je perkusionista/pevač Emilio uspeo da nam prenese najbolje emocije i učini da nam dlanovi oteknu i posrvene od pljeskanja. Raduje me što je naš grad postao jedan od srpskih centara džeza.

    1. Ja ovo obicno ne radim, ali mi je ovaj komentar bio zbilja simpatican, posto je ovako vrlo degradirajuc za zene. A i uzivam u debati 🙂
      Ja se iskreno zahvaljujem na komplimentu vezanom za muziku, ali eto kad izadje ceo snimak koncerta, cucete pesmu koju sam upravo posvetila onima koju su se naostrili da izgrde moj stajling.
      Naime, ja ne pratim turbo folk scenu, tako da ne znam o cemu pricate.
      Ja samo volim da isticem svoje obline kao zena koja ih se ne stidi i koja se zalaze za zdrav oblik u danasnjem dobu. Pritom ne smatram da je bilo ista neukusno sto se tice mog stajlinga.
      Ako su Carmen,Nancy,Aretha ili DeDe mogle da se ponose time sto su zene zasto ne bih i ja?

      Prijatan dan! 🙂
      S

      1. Sudeći po broju lajkova i dislajkova ja sam a priori gubitnik, no ne mogu da izdržim da ne repliciram. 🙂
        Sofija, mislim da ste me pogrešno razumeli. Nije mi bila namera da uvredim žene, posebno ne Vas lično, već da istaknem opšti utisak publike o kontrastu između Vašeg oblačenja tokom celog festivala, pri čemu mislim i na masterclass, ne samo na koncert, i sa druge strane estetike i nivoa muzike koju izvodite. Jeste, čuo sam pesmu, koja je napisana tim povodom i prva mi je asocijacija bila „Aha, dakle ipak nešto u tome, čim to i drugi primećuju…“ Ne dovodim obavezno to u vezu sa turbo folkom, prosto je u pitanju asocijacija koja se nameće svima nama, koji smo živeli na ovim prostorima u zadnjih 20 i kusur godina i koji smo bili izloženi tom teroru.
        Isticanje ženstvenosti i način na koji se to čini je svačija lična stvar i potreba, ne mislim da su Cassandra Wilson ili Diana Krall manje ženstvene, ako im se ne vide gole butine, ali de gustibus non est disputandum, zar ne?
        Dakle, nema nikakve loše namere u mojoj opasci, nema razloga da se osetite prozvanim. 🙂

        1. „Tokom celog festivala“? Big Brother is watching you???

          Ne razumem po kom to kriterijumu BB meri „opšti utisak publike“. Jedini „opšti utisak“ koji sam čuo na koncertu gospodjice Knežević su bile – ovacije za ono što je izvela na sceni. I, ne znam otkud BB izvuče to za Cassandru. Evo podsećanja na „New Moon Daughter“:

          http://image.lyricspond.com/image/c/artist-cassandra-wilson/album-new-moon-daughter/cd-cover.jpg

          A evo i Diane, iz vremena „All For You“…

          http://www.jazz.com/assets/2008/2/24/albumcoverDianaKrall-AllForYou-ADedicationToTheNatKingColeTrio.jpg?1203824305

          Sve je to jazzzzzzzzz 😉

  2. Slažem se sa Zoranovim komentarom. Zaista, Sofija tako dobro peva da joj“dodatna oprema“ zaista nije potrebna.Niko, ama baš niko nema ništa protiva njene ženstvenosti i njene slobode izražavanja istih, samo mislim da je OVDE O MUZICI REČ.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.