Priča o Orfeju koji za voljenom, a preminulom Euridikom odlazi čak u pakao da bi je izbavio poučna je na više načina, kako to mitovi već umeju da budu. Ne samo da pokazuje kako herojska potraga ne mora uvek da bude sinonim za fizičku akciju i holivudsko nasilje – Orfej, na kraju krajeva muzikom uspeva da ubedi Persefonu i Hada da oslobode njegovu ljubav – već i sadrži tragičnu poduku na kraju kako svo junaštvo, ljubav, odanost i nesebičnost nisu dovoljni ako posle svega počinite greh nestrpljivosti. S druge strane, Platon je Orfeja otpisao kao kukavicu koja traži preko hleba pogaču: umesto da kao pravi muškarac za svojom voljenom ode u smrt i tamo se večno sa njom ujedini, tračanski muzikant je insistirao na izmišljanju nekakvih prečica i zaobilaženju božijih pravila, pa je na kraju i pazario zasluženu kaznu.

Bazirati kolekciju studijskih improvizacija na jednom od najpoznatijih mitova u evropskoj istoriji, dakle, nije mogla biti laka odluka. Ali težina zadatka koji su muzičari na ovom albumu preuzeli na svoja pleća zahtevala je najozbiljniji moguć pristup.

Evan Parker, evropski kralj improvizacije, saksofonista koji je razorio granice forme fri džeza i zajedno sa šačicom saboraca udario temelje potpuno slobodnim formama, dobro je poznat po bekstvu od prebrojivog ritma i prepoznatljivih tema koje, po njegovom rezonu, ograničavaju improvizaciju muzičara i svode njegovu svirku na glumu u kojoj on pokušava da na licu mesta imitira konvencionalne forme, umesto da odvažno ide svojim putem.

Sa druge strane: Jah Wobble, jedan od najvažnijih saradnika Johna Lydona u ranoj fazi PiL, čovek koji je do ovog albuma došao kroz seriju avanturističkih kolaboracija sa veoma različitim muzičarima, i čije je interesovanje za repetitivnu, višeslojnu muziku i studijske dab strategije bilo na vrhuncu početkom ovog milenijuma, kada je Passage to Hades sniman.

Obojica jake liderske figure, plus ostatak benda sklopljen od sve samih superstarova improvizovane i drugačije muzike (Clive Bell i  Jean-Pierre Rasle na raznim egzotičnim i etničkim duvačkim instrumentima, Mark Sanders na bubnjevima), u pokušaju da se pronađe zajednička teritorija – nije čudno što je neko pomislio da je za tako nešto zaista najbezbednije sići u pakao.

 

Jah Wobble

 

Herojska potraga ovog impromptu sastava vrhunski je poučna – poput mita na koji se oslanja. Slobodna improvizacija i stameni gruv bubnja i basa zbilja mogu da ne samo miroljubivo koegzistiraju, već i da se međusobno oplemenjuju. Interesantan je način na koji Wobble pristupa ovom neobičnom venčanju: dok su free improv muzičari uglavnom naučeni na žive svirke i potrebu da svoj kung fu bruse u realnom vremenu, Wobble dolazi iz škole sa nešto više para i idejom da je studio još jedan instrument.

Passage to Hades otud nema miris klasičnog improv sešna. Naprotiv, naslovna numera koja album otvara prosto obara s nogu svojom odmerenom masivnošću, sporim, teškim korakom kojim stupa napred, dok sloj za slojem zvuka biva spuštan u miks: gajde, tajlandska frula, tenor saksofon, udaraljke, usna harmonka – utisak mitološke težine i višeznačnosti prenesen je savršeno, sa jasnim smerom u kome se svi izvođači kreću, ali i dovoljno slobode da svaki od njih na željenu destinaciju stigne kako sam želi.

Kroz trinaest minuta ove kompozicije Wobble pušta linije da ulaze u miks i izlaze iz njega onda kada je to najbolje za muziku – po njegovoj proceni, što je, naravno klasičan primer producentskog petljanja na koje se free improv muzičari mršte.

 

Evan Parker

 

U drugoj kompoziciji, Giving up the Ghost, Wobble će na primer sebe i/ili Sandersa na dugačke periode vremena potpuno isključiti iz miksa, ostavljajući prostora za Parkerove halucinantne lupove na sopran saksofonu. Parker, dugogodišnji praktikant cirkularnog disanja i razvijanja „tema“ iz ponavljajućih grozdova gotovo nasumično odabranih tonova, ovde je na svom terenu. Odjekujući prostori u kojima se ova muzika dešava i Wobbleov tretman snimaka efektima pojačavaju utisak bezvremenosti, zbog koga je nemoguće reći traju li kompozicije četrnaest ili četrdeset minuta.

Naravno, nije ovaj album pao na Zemlju niotkuda – ima ovde očiglednih naklona  Dark Magus i On the Corner fank meditacijama Milesa Davisa, ali i istraživanjima o posledicama sudara džeza, daba, metala i buke u radovima Kevina Martina i njegovog sastava God. No ono što ga izdvaja je tvrdoglava doslednost sa kojom Wobble, Parker i saradnici spajaju opčinjujuće ritmičko ponavljanje fanka (pogotovo u drugoj polovini albuma koja zvuči kao iščupana iz srca neotkrivenih sešnova Fele Kutija) sa neobuzdanim ali uvek odmerenim doprinosima duvača, sve potopljeno u more efekata i odjeka.

Nema ovde ispada u buku i konfuzije između intenziteta iskustva i nivoa decibela kojim se to iskustvo posreduje – Full On je zaprepašćujuće mirna kompozicija s obzirom na divlji utisak koji stavlja, a Finally Cracked It je konačni fank iskaz koji bi, reklo bi se, morao da traje večno i samo je ograničen još uvek konačnom prirodom medija koje koristimo za skladištenje muzike.

Wobble, Parker i kompanija ne ponavljaju Orfejevu grešku: da, drsko je možda muzikom pokušavati da promenite prirodan poredak stvari – slobodna improvizacija i gruv ne bi smeli da idu jedno uz drugo ovako lako – ali u ovom junaštvu ima malo hubrisa, mnogo pažljivog slušanja i ni malo nestrpljenja. Do pakla i natrag u pedeset fantastičnih minuta muzike uz koju igraju i telo i duh – ovakve ploče se snimaju jednom u deceniji.

 

 

Numere: Passage to Hades; Giving Up the Ghost; Full On; Finaly Cracked It.

Spisak muzičara: Evan Parker – tenor i sopran saksofon; Jah Wobble – bas gitara, klavijature, zvona; Clive Bell – frule, usna harmonika; Jean-Pierre Rasle – gajde, krumhorna; Mark Sanders – bubnjevi.

3 komentara na “Jah Wobble & Evan Parker: Passage to Hades (30 Hertz)”

  1. ocigledno ne poznajes dovoljno Geezerov opus, kad ti je ovaj album: „jednom u deceniji“

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.