intervju

11.06.2012.

Tamara Obrovac

Istarska glazbena priča

Razgovaramo s jednom od najupečatljivijih autorskih figura sa hrvatske scene

 

Tamaru Obrovac ne treba posebno predstavljati, a o njoj smo pisali krajem prošle godine povodom izlaska albuma „Madirosa“. Slađana Mitić ju je tada ukratko predstavila rečima: „Kraj imena Tamare Obrovac može se napisati mnogo toga dobrog, inventivnog i zanimljivog. Da spomenem samo da ume i te kako dobro i puno toga raznorodnog otpevati – od etno muzike, preko džeza do fanka, ali isto tako uspešno i stepovati na svojim koncertima, svirati flautu, komponovati, aranžirati, biti duhovita, čvrstom rukom držati pod kontrolom četvoricu muškaraca-svirača, što sa, što bez brkova. Iako se sa svojim diskografskim prvencem pojavila sredinom devedesetih, prva značajnija medijska pažnja u Srbiji usledila je 2005. godine s albumom Daleko je. Naredni, fanki album Neću više džez kantati, na kome se kao gost pojavljuje i Rambo Amadeus, malo je komercijalnija muzika i žanrovsko poigravanje koje prethodi najnovijem i inventivnijem materijalu na aktuelnom izdanju.“

Pored priče o albumu i karijeri, povod za online prepisku je i njen organizatorski angažman, pre svega na Valamar Jazz Festivalu čije novo izdanje sleduje za desetak dana.

 

U kojoj je prilici Transhistria Ensemble susreo Kvartet Epoque? Jesu „Česi došli na more“, ili bi bilo nešto drugo posrijedi; kako ste se odlučili na suradnju? Koncertni materijal koji sada izvodiš, od čega se sastoji?

Što se suradnje sa Quartetom Epoque tiče, daleko je od slučajnosti i susreta na moru… Vrlo sam precizna i zahtjevna u izabiru glazbenika, a tako je bilo i sa quartetom Epoque. Naime, nakon dugo godina nakanjivanja usudila sam se u svoje nove skladbe uključiti i aranžmane za gudački kvartet, čiji zvuk me je dugo godina intrigirao i zanimao, a s obzirom da se radi ipak o zanatski zahtjevnom poslu to je za mene bio izazov.

Kad je materijal bio gotov i raspisan, dala sam se u potragu za odgovarajućim gudačkim quartetom, koji bi se uklopio u način sviranja Transhistria ensemble-a, što, vjerujte, nije jednostavno. Tim više što su klasični glazbenici često skloni drugačijem percipiranju ritma, mikrotimminga, pulsa, i slično.

Nakon propitivanja kolega glazbenika, zatim nekih agencija koje se bave tim tipom glazbe, ostala su dva crossover quarteta u razmatranju, jedan nizozemski i jedan češki, a presudio je topli i nevjerojatno plemenit zvuk čeških gudača, kao i osjećaj za ritam koji je kod te četvorice mladih virtuoza bio očit, jer i sami sviraju obrade jazz skladbi.

Što se repertoara tiče, to je, ja bih rekla jedna Mediteranska glazbena priča na razmeđi jazza, etničkih tradicija mediterana koje su me inspirirale, ali i duha klasične glazbe koju su donijeli češki gudači. Jedna akustična, dosta intimistička, ženska glazbena priča…zanimljivo je da je album dobio Porina u kategoriji etno glazbe, a promotivni koncert je prenošen u emisiji “Vrijeme je za jazz” hrvatske televizije.

Koliko je tvoja poezija & lirika, inspirirana slojevima drevne intimne poezije koju je pjevala tvoja baka Ulika? Nedavno je bila 10-godišnjica tog izdanja, popraćena serijom nastupa s triom, kakvo je to bilo iskustvo?

Moja baka Ulika je bila da tako kažem “direktna veza” sa mojim korjenima, zavičajem i dijalektom, na jednoj općoj razini, puno manje nego direktnim poetskim angažmanom. Dakle pjevanjem, pjesmama ili bilo kakvim drugim direktnim doticajem sa poezijom i glazbom, jer nitko se njome u porodici nije bavio, jedino je djed svirao neke narodne instrumente…ali, svi su imali sluha… Tako da je lirika vezana za osjećaj pripadnosti određenom kulturološkom i dijalektalnom miljeu, kojeg sam upijala preko bake, ali i za intimističku, osobnu prizmu, u kojoj je osim zanata ispečenog na polju jazz glazbe, za mene najvažnija emocija.

Za mene je Ulika bila fascinantna i snažna istarska žena, izrasla iz siromaštva i neimaštine (ona i njeno troje braće ostali su bez oca koji je poginuo u prvom svjetskom ratu), koja je usprkos nedostatku obrazovanja imala snagu zdravog razuma, a i  rezistentnost i žilavost primjerenu svom imenu; Ulika naime na istarskom znači “maslina”…i zbog toga sam joj posvetila svoj drugi CD, i to dok je bila živa. Kad je bila na promotivnom koncertu u Istarskom narodnom kazalištu, rekla je: „aj Tamara moja, ma jako vičeš“…

“Ulika revival“ je projekt ponovnog okupljanja banda 15 godina po izdanju CD-a “Ulika”, a vezan je i uz 10 godišnjicu bakine smrti…Prošlo ljeto smo svirali u Grožnjanu u istom sastavu koji je snimio CD  (Tamara Obrovac, Matija Dedić, Krunoslav Levačić i Žiga Golob), 1998. godine, na kojem je po prvi puta predstavljen  moj način razmišljanja i komponiranja, u kojem se spaja inspiracija lokalnim istarskim duhom i zvukom glazbe i dijalekta s univerzalnim jazz izričajem.

Užitak zajedničke svirke je bio toliki da smo to odlučili ponoviti…od tad smo imali već nekoliko koncerata, u Hrvatskoj, Sloveniji, i Njemačkoj, slijedi još nekoliko, a u sedmom mjesecu (20.07.) dolazimo i u Novi Sad…pa koga zanima..

 

 

U koliko se ti slojevi nadovezuju na projekt očuvanja dijalektalne baštine Istre – Panphonia Istriana

Istra je jedan vrlo zanimljiv mikrokozmos, koji uključuje i vrlo bogatu dijalektalnu tradiciju, slavenskog ali i romanskog podrijetla, i nosi sa sobom jednu posebnu poetiku malih sredina i lokalnih zanimljivosti.

Osobno uglavnom sama pišem svoje tekstove, ali ima i puno zanimljivih istarskih pjesnika čije sam  pjesme uglazbila, poput Milana Rakovca, Danijela Načinovića, Drage Orlića, ali posebno otkriće bio mi je arhaični Vodnjanski istriotski dijalekt, kojeg sam otkrila preko poezije Loredane Boljun, izuzetne pjesnikinje iz Vodnjana.

Radi se o romanskom dijalektu, baziranom na vulgarnom latinskom jeziku, koje je pred izumiranjem a govori ga tek nekoliko desetina govornika u nekoliko istarskih mjesta. Kada sam uglazbila prvu Loredaninu pjesmu, “Cansoneita”, shvatila sam da sam zvuk, dakle sama govorna melodija dijalekta, inspirira i na neki način definira samu glazbenu melodiju, i tu se artikulirao interes za cjelokupnu istarsku dijalektalnu tradiciju.

Vodnjanskom istriotskom dijalektu posvećen je prvi DVD, a drugi se bavi Vlaškim ili Žejanskim dijalektom, (stručni naziv je Istrorumunjski) koji se govori u selima Žejane i Šušnjevica podno Učke, koji je vrlo zanimljiv jezik, neobične zvučnosti, isto tako romanskog podrijetla. Osnovni slogan projekta glasi „dijalekt je jezik osjećaja, osjećaj je jezik duše, duša je jezik kulture“, u kojem se arhaičnost dijalektalne i kulturološke tradicije spaja sa suvremenim multimedijalnim izričajem.

Nije na odmet primijetiti kako je tvoja pjesma preuzela glavnu temu filma čija se radnja odvija u zadarskom zaleđu…

Da, ta pjesma je odmak od istarskog idioma, i u stvari je narodna pjesma iz zadarskog zaleđa, kojeg mi je otpjevala prijateljica koja je tu temu pjevala sa svojom bakom. Jako mi se svidjela ta melodija, malo sam je harmonizirala, dodala jos jedan dio, i zaboravila.

Nakon možda mjesec ili dva dana došla je ponuda od redatelja Hrvoja Hribara za rad na filmu “Što je muškarac bez brkova”, čija se radnja odvija upravo u okolici Zadra. Ponudila sam Hrvoju da posluša tu pjesmu, čisto kao ilustraciju, ideju, da bi on zvao odmah sutradan i rekao: to je to…

 

 

U tvom su pratećem bendu Žiga Golob i Krunoslav Levačić, članovi Folkestre, osim po vrsnom muziciranju poznati i po svojeglavosti i sklonosti za karnevaleskno odvlačenje pažnje, pa čak i anarhoidnost? Kako je svirati s njima i je li naporno bilo zauzdati ih?

Kruno i Žiga su moji dugogodišnji suradnici i zajedno smo prošli puno toga, u sviračkom i životnom smislu, uključujuči i fazu kada su bili članovi banda Folkestra u kojem su svojem glazbenom izričaju dodavali dozu parodije.

To je bio takav band i takav pristup, a u mojim bandovima je sve osnovano na mojim pjesmama, njihovom duhu i poetičnosti, tu se svi jako dobro razumijemo i nadopunjujemo, i tu po prirodi stvari nema toliko mjesta za “glazbenu anarhiju”. No i na našim koncertima, u kojima je uvijek velika doza slobode i improvizacije, isto se tako znala dogoditi i neka vrsta glazbenog kabarea, kojemu sam ponekad i sama sklona. To je dio života, pa tako i glazbe…

Što je s projektom Balkan Horses Band?

Balkan horses band je startao 2000, dosta uspješno sa desetak velikih koncerata u regiji. Nakon toge se management promijenio, pa smo se preimenovali u Balkan winds, i odradili još nekoliko koncerata, Berlin, St. Petersburg itd..…a u posljednje vrijeme se ništa ne događa.  No u svakom slučaju zanimljivo glazbeno iskustvo, dobri glazbenici, Teodosii Spasov, Kostas Theodoru, i ostali…

Da li je ECM promijenio svoj pokroviteljski stav?

Pretpostavljam da što se ECM-a tiče misliš na pismo koje mi je poslao Steve Lake, kao odgovor na materijal CD-a “Triade” u kojem mi (negdje 1996. mislim), piše da su mu se posebno svidjele skladbe inspirirane Istrom, te da je bio iznenađen visokom razinom muziciranja, ali da ECM izdaje samo ono što je “more than exceptional”… to me tada razljutilo, a sad mi je svejedno (to su bile mladenačke želje i iluzije da kvaliteta otvara sva vrata…)

Evo, sedam je godina prošlo nominacije za BBC Radio 3 World music Awards 2004 – u kategoriji Europske glazbe i Nagrade publike. Što se promijenilo u smislu strategije Ministarstva kulture, inozemnog menadžmenta, a što se promijenilo u značenju sadržaja kvadratića ‘glazba iz Hrvatske’?

Ne znam da li se je i koliko promijenilo u strategiji ministarstva jer puno ne pratim. Ono što mogu reći je da me podržavaju u pojedinačnim projektima koje prijavljujem na natječaje, ali mislim da hrvatskoj strategiji generalno fali konzistentnost i interdisciplinarnost. Na pr. ministarstvo kulture i vanjskih poslova ne surađuju dovoljno (“male” zemlje poput francuske npr. imaju pri ministarstvu vanjskih poslova kulturni odio pod čijom ingerencijom su poznati francuski kulturni instituti širom svijeta), a ne povezuju se dovoljno niti sa ministarstvom turizma, koje također ima mrežu kulturnih ureda po svijetu.

U smislu generalne kulturne strategije, mislim da me ministarsvo moglo i bolje iskoristiti. Vidjeti ćemo kako će funkcionirati ministarstvo nove vlade, možda netko prepozna da je sistematska planirana i kontinuirana podrška umjetniku sa već postojećom internacionalnom karijerom, koji stvara originalnu glazbu inspiriranu hrvatskom tradicijom, vrlo jeftin i koristan dio strategije stvaranja hrvatskog kulturnog identiteta koji definitivno još nije zaživio.

Što se inozemnog managementa tiče surađujem sa nekoliko manjih agencija, no još se uvijek nije pojavijo jak manager, svjetskog nivoa…ne iznenađuje me to, s jedne strane jer je hrvatska mala i nepoznata zemlja bez jakog kulturnog identiteta, ali me iznenađuje s obzirom na (nakon 20 godina dozvoliti ću si tu neskromnost) zaista visoku razinu originalnosti i kvalitete muziciranja koju ima Transhistria ensemble…a mnogobrojne su vrlo pozitivne internacionalne kritike vezane na naše internacionalne nastupe.

 

 

U sklopu Valamar festivala upoznajemo te kao organizatoricu, producenticu, sjećaš li se svog prvog angažmana u tom pogledu i kako je izgledao?

Počelo je u Puli sa organizacijom prvih nekoliko koncerata mog tria, i quarteta, dakle poslije izdanja prvog CD-a “Triade” 1996, i nakon njega CD-a “Ulika” 1998. godine. Ozbiljniji ulazak u sferu organizacije počeo je negdje 2000. sa IstraEtnojazz festivalom koji se održavao u Puli, Svetvinčentu i Pazinu. Motivacija je bila vrlo jednostavna – takvih manifestacija gotovo uopće nije bilo, i to je bio jedan od načina da se popularizira vrsta glazbe kojom se bavim, a i da se komunicira sa glazbenicima sličnog izričaja.

Sad je situacija naravno drugačija, svjesnost o potrebi  povezivanja kulture i turizma je jača, tako da je konkretno Valamar Jazz Festival nastao na poziv sadašnjeg ministra turizma, Veljka Ostojića, tada predsjednika uprave Riviera Adria Poreč, a usmjeren je na povećanje kulturne ponude Poreča i cijele Istre.

Radi se o ozbiljnom međunarodnom festivalu koji je već do sad u samo dvije godine postao respektabilna manifestacija, kako po kvaliteti izvođača tako i po visokoj razini organizacije i produkcije, al i gostoljubivosti naših domaćina, što uz vrhunski ambijent u kojemu se festival odvija (pozornice u staroj gradskoj jezgri i na otočiću Sveti Nikola, tik do mora) čini dobitnu kombinaciju.

U prošle dvije godine ugostili smo zaista vrhunske glazbenike  - Dave Holland, Dianne Reeves, Tom Harell, Richard Galliano, a ove godine od 20-24.06 u Poreču nastupaju Ralph Towner, Enico Rava, Joey Calderazzo, Hugh Masekela, Fred Wesley…osim toga, naši domaćini nude zaista povoljne “Jazz odmor” pakete,  u sklopu kojih je propusnica za sva festivalska dogadjanja, dakle more, sunce, vrhunski jazz…

Mate Parlov, Monte Paradiso ili Pulska grupa, događaji su bilo individualni bilo kolektivni koji znatno pridonose imidžu alternativne Pule? Već sam te pitao za Pride, da li bi voljela da bude u Puli? Vjerojatno izvediv i bez policijske zaštite…

Ja uvijek kažem da je Istra, s obzirom na broj stanovnika, ima veliki broj onih “opaljenih mokrom krpom po glavi”  pa je to valjda vidljivo i na području aktivizma… no ja sam pomalo “autistična” osoba, i ne pratim puno događanja, niti sam sklona bilo kojoj vrsti aktivizma, glazba je ono čime dovoljno govorim…

A što se pride-a tiče, za mene osobno nije toliko bitno gdje će biti, izbor partnera i sexualna orjentacija za mene spadaju u elementarna civilizacijska prava. Voljela bih da je i Hrvatska jedna od zemalja gdje se to poštuje barem u mjeri da ne izaziva agresiju, a svakako vjerujem da u Istri ne bi bila tolika kao u Splitu…Mislim da svaki normalan čovjek osuđuje neprimjerenu reakciju, na nečije pravo izbora, i načina života, i utoliko je dobro da Pride u Hrvatskoj dobiva podršku unjetnika, intelektualaca, političara isl. pogotovo prije ulaska u EU.

Kod nas je to  još uvijek čudo, dok su u civiliziranim europskim zemljama povorke ponosa normalna stvar i oko njih se ne kovitla nasilje, već su postale na neki način dio civilne kulture i izgubile svoju prvobitnu  aktivističku funkciju, što se često dešava sa mnogim civilizacijskim tekovinama.

 

.

Tagovi: , ,



Komentara 4 : "Istarska glazbena priča"

  1. Mesud Selimović - izuzetni majstor borilačkih vještina каже:

    slazem se sa ECMom

  2. Eh, duše Mesude, kad ti budeš imao petlju poslati svojih pet megabajta slave ECM-u onda se javi…

  3. Nije baš idealna osoba za čuvanje tajni. каже:

    prijatelju Sublimeni, nije stvar u petlji. igrom slucaja bio sam u vise navrata u Eicherovom drustvu, znam sta i kako prica i verujem u njegov zdrav razum i moc rasudjivanja. treba biti realan.

  4. Vladan каже:

    verovatno je Steve Lake umro od smeha kad je cuo „materijal“. Gotovo je uvreda za ECM ovakvu muziku prezentirati. Ako su vec tolike pevacice navalile da se bave jazzom, onda nek se ugledaju na Tanyu Mariu ili Meredith Monk, a ne na vodvilj sa kontrabasom….

Оставите одговор

*


*

Можете користити ове HTML ознаке и атрибуте: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>