Foto: Sofija Knežević & Frank Stewart

 

Uz šale na račun simpatičnog plejboja Alija Jacksona i najstarijeg člana benda 83-godišnjeg Joea Temperleya počela je i letnja turneja Džez orkestra Linkoln Centra, big benda koji od 1988. godine nastupa širom sveta pod palicom Wyntona Marsalisa i učestvuje u širenju džez kulture medju mlađom i starijom publikom. Prati ga 14 vrhunskih profesionalaca koji zrače ljubavlju i posvećenosti muzici.  I dok su se u autobusu na putu ka koncertima i probama gledale stand-up komedije, na sceni se dešavala ozbiljna kreacija prožeta što tradicionalnim svingom, što modalnim i atonalnim elementima.

Probe u Barbican sali u centru Londona su bile svakodnevne i izuzetno naporne. Wynton nije propuštao nijedan momenat da zategne bend da zvuči što preciznije. Počinjale bi u dva i vrlo često se završavale nakon 10 časova uveče, kada bi ceo bend odlazio u hotel, a kasnije u neki od barova gde bi i dalje diskutovali o muzici.

 

 

Postavka je sačinjena od ritam sekcije (sa klavirom, bez gitare) pet saksofona, tri trombona i četiri trube, uz jednog ili više specijalnih gostiju, zavisno od prilike. Ritam sekciju su činili bubnjar Ali Jackson i basista Carlos Henriquez koji su bili nerazdvojni kao Timon i Pumba, i Dan Nimmer, orkestarski Mister Bin za klavirom.

Posebno zanimljivo je da je ovaj put vodeći trubač bio Ryan Kisor, iako je Wynton Marsalis vođa orkestra. Ali sve je bilo jasno kada je Wynton sam rekao da je Kisor jedan od najboljih trubača koje je on ikad čuo, i da on zapravo insistira od celog orkestra da frazira kao Ryan Kisor, i da sama trubačka sekcija mnogo bolje zvuči kada on svira lead. Pored Wyntona i Ryana, na trubama su bili Marcus Printup i Walter Blanding.

 

 

Na ovoj turneji su bila prisutna samo tri trombona – Chris Crenshaw, najmlađi u orkestru (na par koncerata je kao vokalni solista vrlo šarmantno dočaravao Joe Williamsko old school bluz fraziranje), Vincent Gardner i Elliot Mason.

Konačno, najbrojnija i ujedno najbolja saksofonska sekcija u Njujorku: gore pomenuti veteran Joe Temperly koji je često umeo da upadne takt ranije u svoj solo a da pritom krivi ceo orkestar da oni kasne, na tenoru Walter Blanding, pa Sherman Irby koji se pokazao i kao neverovatni aranžer sa aranžmanom za „Insatiable Hunger“ iz  Danteove Božanstvene Komedije , zatim Ted Nash koga su zafrkavali da je Elliotov tata kad god bi počeo da priča sa nekom damom, i Victor Goines – najozbiljniji član, uvek u prvim redovima autobusa.

 

 

Skoro svako drugo veče je bio koncert sa drugačijom tematikom, pa je tako počelo sa Essentially Ellingtonom. Koncert posvećen muzici Dukea Ellingtona ujedno je takmičenje za mlade džez muzičare, posle koga je Wynton izabrao tri mlada trubača, pijanistu i klarinetistu da nastupe na još dva koncerta na turneji. Zatim je jedan koncert bio posvećen afro-kubanskoj muzici, gde su kao gosti nastupili mnogi muzičari sa raznih strana sveta.  Među njima se istakao fantastični kubanski kongista koji trenutno živi u Njujorku, Pedrito Martinez, koji je sa svojom grupom izazvao stajaće ovacije prepune sale.

Bez obzira na sve i muzičke i klimatske promene u Engleskoj, bend je funkcionisao bez premca. Iako je bilo i gafova – da na putu za Basinstoke Walter zaboravi svoj saksofon  ili Elliot zaboravi svoj pasoš na putu za Pariz, muzičari bi sve zajednički rešavali, nekad čak i lagali da se izvuku, i to im je zapravo uspevalo.

Kao jedinstveno kod ovog orkestra sam primetila da, iako svi nose odela od po 5000 dolara i deluju uštogljeno, taj osećaj ubrzo nestane posle njihovih bezobraznih šala na sceni u toku performansa, na koje svi odreaguju bez imalo suzdržavanja. I što je još lepše bilo primetiti, nije bilo ni trunke sujete.

Postoji šala medju muzičarima: kako prepoznati džezera? To je onaj koji se mršti na dobar solo. E upravo bi se svi mrštili na sola koja im se sviđaju, mahali glavama u odobravanju i uzvikivali pohvale u slengu. Takve su bile i reakcije na jedan od sola fantastičnog Ryana Kisora na numeru „Ceora“ u nežnom bossa nova aranžmanu Teda Nasha. Nakon koncerta su se muzičari iz benda raspitivali da li je taj solo snimljen, da bi dali svojim studentima da ga nauče.

Deset dana neprestanog pokreta i nove muzike što za slušaoce , što i za performere, stvorilo je sećanja koja se ne brišu, i zbližilo muzičke duše svih nas koji se radujemo sledećoj zajedničkoj turneji i kreiranju. I na kraju krajeva zahvaljujući genijalnom gosn. Marsalisu, donelo mnogobrojnoj olimpijskoj publici kvalitetno upoznavanje sa svetom džeza. Možemo samo da poželimo da u budućnosti svrati i do Srbije.

 

 

Jedan komentar na “Deset dana sa Wyntonom”

  1. now you’re talking!
    bravo Sofija!
    to je članak gde ponešto naučim i iz kog se vidi dovoljno poznavanja a ponajviše ljubavi (vrrrlo bitno), prema tom specifičnom svetu muzičara i jazz-a.
    keep on writin’!!!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.