Mesto: Sava Centar, Beograd / Datum: 27.10.2011. / Foto & Video: Zlatan Dimitrijević

P1020976Otvaranje ovogodišnjeg festivala pripalo je Patu Methenyju, muzičaru koji je već nekoliko puta dolazio u Beograd – poslednji put 2004. godine, kada su mu društvo pravila dva takođe velika imena savremene džez scene, Christian McBride i Antonio Sanchez. Zbog svega ovoga, novi dolazak gitarske superzvezde teško da je doneo BJF-u dozu iznenađenja i avanturizma poput recimo koncerta Waynea Shortera od prošle godine, ali je isto tako bio još jedan istinski praznik za mnogobrojne Methenyjeve fanove u Srbiji. Ukratko, nakon prošlogodišnjeg rizičnog izbora, selektori festivala su išli na “siguricu”.

Još jednom su se naređali silni govornici – Toma Grujić s radija B92, portugalski ambasador Caetano Luís Pequito De Almeida Sampaio, i na kraju Bubiša Simić. Legendarni domaći muzičar u poznim osamdesetim pršti od energije i priča punom brzinom; možda za nijansu i predugo, ali njegov kredit je bezgraničan i ne treba previše mariti zbog toga.

Nakon kratke pauze eto i Methenyja; otvara koncert u duetu s Larryjem Granadierom, numerom Unrequited s albuma Metheny Mehldau (Granadier je, podsetimo se, stalni član Mehldauovog trija), a nastavljaju klasikom Bright size Life sa prvenca iz bogate diskografije gitariste. Kako je objašnjeno u jednom od intervjua datim srpskim medijima, ovde nije bilo nikakve promocije novog albuma What’s It All About (ako izuzmemo izvođenje And I Love Her na drugom bisu), već je koncert bio “revijalnog” tipa – prošaran hitovima iz čitave Methenyjeve karijere.

Bill Stewart se pridružuje na Soul Cowboy, popularna Methenyjeva tema James nailazi na odličan odziv publike, a svirka dostiže kulminaciju na standardno produženoj verziji Questions and Answers, u kome prvi put čujemo i gitarski sint. Nakon improvizovanog dela na pikaso 42-žičanoj gitari, usledilo je i malo iznenađenje – mini izvođenje Orchestriona u kome se mašinama pridružila živa ritam sekcija. Prvi bis završavaju sa sa Are You Going with Me? uz malu podršku Orchestriona zbog odsustva Lyla Maysa i ekipe, a na drugi bis već pomenuti klasik Beatlesa.

Toliko o faktima; a kako je sve to zapravo zvučalo? Duet koji je pripremio ovaj tekst je imao maltene suprotno viđene čitave svirke. O numeri James Zlatan Dimitrijević primećuje da „iako nosi laganije pop tonove, to članove benda nije sprečilo se razmašu u soloima, a pored standardno raspoloženog Methenyja, čija svirka na jedinstven način kombinuje melodičnost i beskompromisni avanturizam, fenomenalan solo je odsvirao Granadier, skačući po intervalima istovremeno održavajući puls“.

O Granadierovom perfomansu bih svakako imao lepe reči, a njegovo melodično i fluidno sviranje niti robuje formalnim ograničenjima ritam sekcije, niti porivu da se dokaže virtuoznost, te je bilo možda i najsvetlija tačka čitavog koncerta. Što se samog Methenyja tiče, uprkos svirački nadahnutim solo deonicama, pedantnim aranžmanima i odličnom pratećem bendu, ostao je bled utisak o previše revijalnoj svirci.

Za pohvalu je način na koji Metheny brine o kompoziciji i harmonijama, ali njegov gitarski ton je ipak previše ispoliran za ukus pisca ovih redova. To naročito dolazi do izražaja kada pređe na akustičnu gitaru, kada se opasno bliži predstavi o „muzici za pozadinu“. Ili još gore – kada pređe na rogobatnu 42-žičanu gitaru koja zvuči poput najmlakijeg „smooth“ sintisajzera.

O samom konceptu Orchestriona je već bilo dosta reči, ali na koncertu je diskutabilno koliko je muzički svrishodan. U Methenyjevoj solo tački, pored zvuka harmonike dominirali su prilično ravni perkusionistički efekti, a maltene sva „čar“ je ležala u svetlucanju komplikovane mašinerije – više nalik kakvoj predstavi za široke mase, nego ambicioznoj svirci. Situacija se popravila po priključenju benda, ali i dalje ostaje snažan utisak o Orchestrionu kao pre svega marketinški zanimljivom potezu.

Reakcija publike je bila odlična, a sala Sava Centra valjano popunjena. Sviralo se čitava dva sata… po “objektivnim” merilima ovaj događaj je svakako bio veoma uspešan, a oprečne reakcije dvojice kolega sa Jazzina neka nam posluže da sagledamo događaj iz malo šire perspektive.

.

16 komentara na “BJF 2011 (1): Pat Metheny Trio”

  1. Šta reći o koncertu čoveka koga sam gledao po četvrti put uživo u Beogradu. To znači da prethodna tri puta nije me razočarao, naprotiv prva dva koncerta sa „Pat Metheny Group“ 1983 i 1991 godine bili su jedni od mojih najboljih koncerata u životu, i 2003 u triu bio je odličan.
    Da sam reporter naslov izveštaja sa ovog koncerta izgledao bi ovako:
    „I na kraju ipak sjajan koncert“
    Negde u ovom tekstu pročitah da pisci ovog teksta imaju oprečno mišljenje o koncertu. Moram reći da i u meni samom bila su dva oprečna mišljenja, ali ipak na kraju je preovladolo ono bolje.
    Na ime o čemu se radi. Prvo na početku koncerta bio sam oduešvljen brojem prisutnih ljudi. Nikada do sada nije bilo toliko ljudi na svirkama Pat Metheny-ja u Beogradu. S druge strane koncert nikada nije bio kraći. 1983 trajao je 3 sata i 10min., 1991 oko 3 sata, a 2003 oko 2 sata i 30 min. Sada je sa bisom trajao oko 2 sata, što gledajući na većinu drugih koncerata je odlično, ali mi stari Metheny-jevi obožavaoci smo prethodnih decenija bili malo razmaženi po pitanju dužine.
    Ono što mi je u prvom delu koncerta strašno zasmetalo je katastrofalno loše ozvučenje bubnjeva. Na početku koncerta činile su bile toliko jake da su gušile i samog Metheny-ja, a s druge strane bas bubanj skoro da se nije ni čuo. Nešto kasnije čovek za miks pultom malo se probudio pa je malo ujednačen i poboljšan zvuk, ali je to daleko od dobrog. Sjajni Larry Grenadier je odlično svirao, ali zvuk njegovog basa u najmanju ruku bio je neprimern muzici koju izvodi Pat Metheny. Naime zvuk po memi nije imao dovoljnu „dubinu“ i „toplinu“ za ovakvu muziku. Uopšte meni su Larry I Bill delovali kao neko strano telo u Triu Pat Metheny-ja, premda su zaista sjajni muzičari, ali prevashodno je to izgledalo zbog loše odrađenog miksa.
    S druge Pat Metheny je delovao fantastično, i za razliku od dvojice kolega on je imao sjajan zvuk, bilo koju gitaru da je uzeo u ruke. O njegovom umeću i emocijama s kojima svira uopšte ne treba raspravljati. Kakav je bio pre 28 godina kada sam ga prvi put gledao, takav je i sad, zato je jedan od najvećih jazzera današnjice.
    Zbog navedenih stvari prvi deo koncerta publika je mlako primila. Međutim kada je krenuo drugi deo sa dve sjajne lagane kompozicije od koga je meni posebno draga “Always And Forever“ sa albuma „Secret Story“ i nakon nastupa sa neverovatnom Picaso gitarom, koncert je krenuo nezadrživo uzlaznom putanjom, da bi kulminirao na kraju prvog bisa s legendarnom kompozicijom Are You Going With Me sa albuma Offramp. Slušajući prvi put Metheny-ja i ovu kompoziciju pre 28 godina u hali Pinki doživeo sam šok i od tada sam nepovratno zaljubljen u jazz. Zato ovo sad izvođenje, sa njegovim virtuelnim orkestrom i ostalim delom tria u meni je probudilo pre svega velike emocije, a takođe naišlo i na opšte oduševljenje publike. Međutim ko se seća 1983, Lyle Mays-a i ostalih sjajnih muzičara koji su činili Pat Metheny Group znaju kako je to magično zvučalo. Na kraju je publika ushićeno, još jednom je na bis izvela Pat-a, koji je za kraj odsvirao sjajnu obradu legendarnih Beatles-a.
    Šta reći na kraju osim da me Pat Metheny još jednom nije razočarao, bio je sjajan kao i uvek. Ali žudim za danom da ponovo svira sa Lyle Mays, Paul Wertico i Steve Rodby. To su ljudi koji su ga najbolje razumeli i sa kojima je uradio najbolje kompozicije i mnogobrojne koncerte.
    Pozdrav od Dragana iz Smedereva.

  2. slazem se sa draganom …da ne mesamo umece muzicara sa losim ozvucavanjem bubnja i basa . dobar koncert u svakom slucaju !!! publika je to znala da nagradi ….dolaskom i apluzom !!!

  3. Koncert nas je ponovo vratio u svet maste koju smo, okupirani svakodnevnim zivotnim nedacama prestali da koristimo. Ocekivati spektakl i inovativnost svaki put kada se neki muzicar pojavi na bini je malo pretenciozno, u tom bunilu cesto zaboravimo na esenciju. Imam 31 godinu, jazz me je zaveo na prekookeanskom brodu u malim klubovima i od tada se neprestano inspirisem i disem plucima toga ritma. Mozda je Metheny-ja trebalo postaviti za mnogo manji broj ljudi u klubu, carobnost njegovog muziciranja tada bi se dozivela na najbolji nacin. Od jednog profesora sam naucio da su najbolja umetnicka dela ona koja vas po prvom gledanju cine nesigurnim, i neprijatnim, kada vas razljute i nateraju da razmisljate. Upravo takav osecaj sam imao sinoc tokom slusanja koncerta iako smo sedeli daleko pozadi na balkonu. Sada znam da je osecaj bio pravi i da sam odslusao verovatno najkvalitetniji koncert u zivotu.

  4. neam pojma, meni je dosadan do zla boga…. toliko dosadan da bih pre ostao kuci da gledam stare vhs snimke "minimaksovizije" (sic!), nego sto bih isao na pet metinija u bilo kojoj varijanti…

    ali opet, mene verovatno jazz nije "zaveo na prekookeanskom brodu u malim klubovima" ili se mozda "ne inspirisem i ne disem plucima toga ritma"….

    ;))))

    xxx

  5. Ne znam kako može da ima marketinški potez kad niko nije imao pojma da zajedno sa triom dolazi i orkestrion?

  6. mislio sam generalno na orchestrion. s druge strane, marketing može da bude funkcionalan i u ovom slučaju: iznenadiš publiku na koncertu, pa pazare cd, ili jednostavno formiraju određenu impresiju o umetniku koja će biti svrsishodna za njegovu dalju karijeru.

  7. Kontam da ni jedno od ovoga ne pije vodu, niti Metini živi od prodaje diskova (sigurno ne ako se zna i približna cena njegovog angažovanja), niti mu na ovom stupnju njegove karijere treba neki poseban marketing, da bi ga neko negde angažovao. A impresija za buduću publiku koja stiče utisak o njemu preko orkestriona može da bude samo pogrešna, te mislim da bi i sam takvu impresiju izbegao. Najbolji bi marketing i najsigurniji poslovni potez za njega bio (kao što rade redom svi nekada iole popularniji bendovi po principu uzmi pare i beži) ponovno okupljanje PMG, ali se on iz nekih razloga i dalje odupire tome.

  8. dobra poenta. no i dalje koncertna skalamerija ne deluje dovoljno ubedljivo i svrishodno u odnosu na ono što može da proizvede bend, tako da "utisak" o marketingu može postojati nevezano za methenyjeve želje i ambicije 🙂

  9. Da skalamerija može i treba da zameni bend i sam Metheny je u nekoliko navrata negirao. Zbog toga joj i daje svega 15 min na sceni i to uz podršku živih muzičara. Orchestrion je bio samo jedan u nizu njegovih eksperimenata i to je sasvim jasno. A s obzirom koliko je novca i truda uloženo u izradu istog, nije zgoreg malo i marketinški ga promovisati 😉

  10. neam pojma, ali ne znam samo sta od marketinga treba metiniju… babe i dede dolaze da slushaju te njegove chorbice i supice bez obzira na sve…. mislim da njemu reklama ne treba, tip je komercijala surova od kad postoji…

  11. da li jazz muzika postoji da bi bila ne – komercijalna ili je svrha i postojanje nesto drugo ….i kod komercijalne muzike i nekomercijalne muzike postavlja se uvek jedno pitanje da li je to dobro ili nije …ukusi su pojedinacno razliciti ali ipak znanje i muziciranje se mora verifikovati na samo jedan nacin …. priznanjem da je to zaista tako … kod metinija je to svakako …

  12. Jelenko! Šta je to komercijala, dali je to neki novi stil u jazzu? Da li je nešto komercijalno, uvek i loše? Ja muziku delim na dobru i lošu. U svom ogromnom muzičkom opusu Metheny ima dosta projekata koja nisu shvatljiva širim narodnim masama, poslušaj na primer CD "Zero tolerance", po tvom rečniku ovaj CD bi bio surova nekomercijala. Takođe bi jako voleo da odabereš Metinijevu najkomercijalniju kompoziciju i ispišeš mi akordaciju, pošto to kod komercijale zaista nebi trebao da bude problem.

  13. draganche, komercijala znaci da se muzika dobro prodaje i da ima sirok zahvat sto se tice publike… dakle, zbog toga moj koment da njemu marketing niukom sluchaju ne treba… a da je smarach nad smarachima, to sam rekao onako….

    za sve ostalo razgovaraj sa mark riboom ;)))))

  14. ;)))))
    super thnx, zlizla…

    uuu, to je onaj trostruku legendarni kejs sa snimcima lajvova iz knitting factory…. znam to, to je sveti gral…

    metini svira tu, tacno, ali sa svim ostalim stvarima iz njegove karijere, sto je uvek bilo i dominantno kod njega, ovo nema nikakve veze i totalni je incident…. kapiram da je josh malo bio u ovom fazonu, a ne u ovom pudla-poridz-njanja tripu u kom je sad (uostalom i uvek), da bi i bilo nesto od njega…. kad je ova plocha u pitanju, verovatno je metini hteo, kakav je ambiciozan preko svake mere, da svira sa bejlijem – padre padrone post-gitare, pa makar i to nije njegov fazon…

    metinija u muzej voshtanih u jagodini, bog se zove mark ribo…. odavno!!!!!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.