Mesto: Velika sala DOB-a, Čekaonica, Beograd / Datum: 28.10.2013. / Foto: Filip Filipović
Julio Resende

 

Poslednji dan BDžF-a festivala obeležila je odlična posećenost za jedan ponedeljak. Julio Resende i Maria Joao su u Beogradu već viđeni gosti, pa dobar utisak koji su tada ostavili (naročito Joao) nije zaboravljen. Prvi deo koncerta Julio je nastupao sam, izvodeći nam kompozicije sa svoje poslednje ploče posvećene Amaliai Rodrigues „Amalia por Julio Resende“. Postoji glasić koji na takav koncept odgovara sa – fado na klaviru kao kolač u tiganju? Srećom, ovde je reč o inspiraciji, sećanju, vezanosti i posvećenosti, gde nema mesta za nešto što štrči ili što bi se ikome učinilo kao usiljeno.

Naravno da je solističko izvođenje posebno zahtevna forma, ali ovaj mladi pijanista je pristupio poslu kao da je reč o klasičnoj muzici (za šta mu ne manjka formalnog obrazovanja), koga škljocana zavesica foto aparata i graja oko toga ko je kome seo na mesto nisu omeli u izvedbi. Imajući u vidu sve uticaje kojima je izložen, rekao bih da je pokušao da nam prenese emocije i varijacije fado muzike lišeći je one rasplamsanosti, koja je možda nama koji nismo odrasli uz nju, ipak prva asocijacija.

Rezultat je krajnje prijatan za slušanje. Ukoliko se u toku koncerta ovo povezivanje džeza i fada skrajnulo u drugi plan, bilo je dovoljno da nam pusti sa razglasa Amaliju na minut dva, pa da nam osveži kanale za prepoznavanje ovih veza.  Valja istaći da je sve ovo bilo u pakovanju a la Keith Jarrett, na koga me je Resende konstantno podsećao manirima u svirci, ali i gestikulaciji… pa donekle čak i fizičkim izgledom, što nisam hteo da narušim približavajući se da bolje pogledam.

A onda je na scenu izašla i Maria Joao, i dalje ljupko dete u odeći Pipi duge čarape, i predstavila se u punom sjaju svoje improvizatorske i glasovne mogućnosti. Deo publike je bio pomalo iznenađen i uhvaćen nespreman, ali veština i rekordna brzina koja je Mariji potrebna da ostvari intimniji kontakt sa publikom su uradili svoje. Tok koncerta se približavao OGRE repertoaru,  projektu na kom su zajedno radili Maria i Julio, a njene moći improvizacije su išle dotle da se tokom čitavih pasaža nije moglo sa sigurnošću utvrditi vode li isti poreklo iz Portugala, Japana ili Afrike.

Solo koji je maltene sačuvala za kraj koncerta može se opisati kao dijalog iz drame sa punim setom zvučnih efekata. Ako je na počektu koncerta i falilo rasplamsanosti, sa Marijom sigurno nije, a u duetu efekat je kompletan… i pomenuti iznenađeni deo publike ih je uz aplauz ispratio do bekstejdža.

(P.M.)

 

Vijay Iyer

 

Ipak, sinoć se najviše čekao nastup trija američkog pijaniste Vijaya Iyera, laureata svih najbitnijih nagrada i priznanja u svetu džeza u poslednjih nekoliko godina. To je bilo i malo iznenađenje imajući u vidu njegovu zahtevnu muziku koja odudara od ovde cenjenih klavirskih trija, no biće da je kampanja zasnovana upravo na tim nagradama odradila svoje. Dobro je!

Nastup je mahom bio posvećen numerama sa aktuelnog albuma „Accelerando“. Međutim, repertoar je bio i širi nego što se možda očekivalo, te je bio posvećen raznim aspektima Iyerove stvaralačke persone. Značajno mesto je zauzela svita namenski napisana Muzej moderne umetnosti u Njujorku, pomalo je iznenadila kontemplativna izvedba numere „Abundance“ sa indijskom zvuku naklonjenog albuma „Tirtha“, kao i Gershwinova „The Man I love“ na početku bisa, kada je pomenuo i nedavno preminulu legendu rok muzike Loua Reeda.

Stephan Crump

Ipak, centralni deo zauzima par spojenih kompozicija, što je čest Iyerov manir u koncertnom izdanju. Obrada pesme  “Little Pocket Size Demons” avangardnog saksofoniste Henryja Threadgilla je zaštitni znak čitavog benda, koja predstavlja trio u kompleksnim ritmičkim strukturama i naglašava istančani, nervozni gudački stil kontrabasiste Stephana Crumpa. Nastavak predstavlja Iyera kao ljubitelja tehno zvuka, u novoj kompoziciji „Hood“ posvećenoj detroitskom muzičaru i producentu Robertu Hoodu. Marcus Gilmore zajedno sa Crumpom formira snažan gruv koji Iyer prati akordskom svirkom – intenzitet muzike i varijacije u dinamici još jednom dolaze u prvi plan. Na bis je izostala Michael Jacksonova „Human Nature“, kojom trio tradicionalno zatvara koncerte, no izletanjem iz klasičnog repertoara beogradska publika je dobila zanimljiv i unikatan set.

U poređenju sa velikim brojem pijanista koji su nastupili na ovogodišnjem Beogradskom džez festivalu, Iyer važi za muzičara naglašeno intelektualnog stila, te mu se ponekad zamera da u njegovoj muzici nema dovoljno strasti i emocija. U tome delimično ima istine, no njegov promišljeni pristup muziciranju nikako nije sterilan – radi se o lucidnom poigravanju s tradicionalnim ulogama muzičara u džez triju, koje u koncertnoj verziji donosi značajne inovacije i iznenađenja u odnosu na studijske snimke. A to je glavna poenta, pa naposletku i suština svake valjane džez muzike. To je prepoznala i beogradska publika, koja je ovaj umetnički zahtevan projekat podržala stojećim ovacijama dostojnim najvećih pop zvezda.

Najistrajniji su otišli i na koncert Norvežana Bushman’s Revenge u Čekaonici, koji je prvobitno planiran za festival, da bi kasnije bio realizovan u internoj produkciji kluba, dva dana nakon nastupa ovog benda u novosadskom Foxtrotu. I prava je šteta što ovaj sjajan bend nije uspeo da se ikako “ugura” u Dom omladine, jer je poseta sinoć u najboljem slučaju bila osrednja. Bend je junački otprašio psihodelični rok set u kome smo sve vreme slušali salve ekstatičnih gitarskih solaža, raspomamljenu ritam sekciju u kojoj bubnjevi nemaju predaha, dok je prava poslastica bilo uvršćivanje Sonnyja Sharocka u repertoar, te Colemanove “Lonely Woman”.  Pojavio se i Vijay Iyer na koncertu (kažu i da je pazario CD benda, te s Anom Sofrenović razglabao o Meredith Monk), dok ga je s najvećom koncentracijom i osmehom ispratio Stephan Crump. Zabavan kraj festivala.

 (N.M.)

Bushman's Revenge

 

 

6 komentara na “BDžF 2013 – 8: Julio Resende & Maria Joao, Vijay Iyer Trio (+Bushman’s Revenge)”

  1. „Nastavak predstavlja Iyera kao ljubitelja tehno zvuka, u novoj kompoziciji “Hood” posvećenoj detroitskom muzičaru i producentu Robertu Hoodu.“

    u jeee, ko bi rekao da cu doziveti ovakvu cirkularnost… cela tzv. „prva generacija“ detroitskog tehna (kojoj pripada i hud) je navodila dzez kao glavni izvor inspiracije… sada dzez ide unazad i inspirishe se detroitskim tehnom….

    slava mu

    ;)))

  2. Mhm, jedan prijedlog s time u skladu. bi li ti, Jelenko, mogao htio znao složiti listu koja pokazuje taj uzajamni odnos, koliko je to blisko, ako jest?

  3. za tebe slushko ruku u vatru ako treba…. ;)))

    no seriously, taj odnos je usko povezan ali je deklarativne prirode, tj crni detroit tehno muzichari tzv. prve (pa i druge; vremenski se ne moze adekvatno uhvatiti) generacije su iz ovih ili onih pobuda chesto navodili dzez kao glavnu sferu uticaja/interesovanja…. medjutim, u praksi je to drugachije: iz svega i ni iz chega mozhe da se chita uticaj i veza sa dzezom… strukturalno (i najbanalnije opisano), detroit je najchesce bio 4/4 ritam, preliven xxxl porcijom stringova u blokovima koja se sheta kroz skale/harmonije….

    takodje lista imena je ogromna, i ne moze se tachno utvrditi ni medju samim muzicharima ko je tachno chisto predstavnik detroitske shkole, ko je „blizhi“ chikagu/njujorku, chiji zvuk je izvorniji, chiji je veci, i chiji tata je jachi, i tako dalje:

    mad mike banks i ekipa iz underground resistance (ima ih bukvalno 30tak pod raznim pseudonimima), drexciya, anthony shakir, juan atkins, derrick may, eddie flashin fawlkes, aux 88, james pennington, jeff mills, kenny larkin, robert hood, blake baxter, kevin saunderson, carl craig, kenny dixon jr., claude young, stacey pullen, terrence parker, kelli hand, i josh ko zna koliko imena….

    ranija izdanja (kraj 80tih pocetak 90tih) su mozda reprezentativnija za kopanje veze sa dzezom, ali osim nekih chisto subjektivnih (impresionistichkih) teza, veza bi se teshko jasno uspostavila gledano sa chisto muzichkog aspekta…

    ali, ako vijay kazhe, ja mu verujem ;))))

    btwm vidim da je u fazonu cirkusa, svirao (ili nije) dzeksona, robert huda, green day, pa me zanima je l opalio i neshto na yugoslovenskom od cholica ili djordja marjanovica…. hanke paldun mozda?

  4. samo jedan mali dodatak, mrzelo me da kucam u detalje al ajde kada sam vec zajebo i pocheo….

    onaj gore opis detroita je koliko tachan toliko i smeshan i pogreshan jer je zhanr (bio) toliko heteronoman da je pitanje nazire li se kraj tom bunaru u koji je sipano bukvalno bilo sve… sve je moglo da bude detroit i nishta….potpuno razlichita muzichka izdanja nose ime detroit tehno, chesto muzichari koji s obzirom na zvuk koji su negovali i koji zhanrovski ne bi spadali ni u istu klasu ( neko bi reko da nisu sa iste planete) su obichno stajali rame uz rame… dobar deo komplikacija za muzikologe i istorichare muzike predstavlja chinjenica da je taj detroit pokret bio i politichkog karaktera (gle chuda!) ali ne u onom obliku koji smo zatekli 60tih…. ovo sa detroit tehnom je bilo potpuno absorbovano i izkonzumirano od strane kreativne industrije/drzave, i na taj nachin pacifikovano i amortizovano… institucionalizovani underground, prilichno benigan, ali odlichan za akumulaciju kapitala i stvaranje extra profita od strane kreativne industrije, tj jedne njene nove grane koja je tada bila u povoju… muzichari su , naravno najgore proshli, chesto niko od njih osim mistifikovanja i lazhne slave nije video ni dinara, neki su se ovajdili ali ne u obimu koliko bi chovek mislio… realno, detrit tehno muzichari su vecinom podelili su sudbinu grada koji je pre godinu dana i zvanichno bankrotirao… detroit tehno danas je toliko travestiran i pervertiran termin da me chudi da sony ili adidas nemaju liniju detroit tehno…

    i tako

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


*

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.